Solisti dižu na noge

Zlatko Madžar

Ovosezonski pretplatnički ciklus ansambla Zagrebačkih solista bit će trojako obilježen brojem šest: na uobičajenih šest pretplatničkih koncerata u Hrvatskom glazbenom zavodu bit će izvedeno svih šest Brandenburških koncerata, ali i šest njima nadahnutih Zagrebačkih koncerata, koje su Solisti naručili od šest istaknutih hrvatskih skladatelja raznih generacija (Davorin Kempf, Berislav Šipuš, Mladen Tarbuk, Srećko Bradić, Srđan Dedić i Krešimir Seletković). Ne robujući praznovjernim tlapnjama o đavoljem broju šest, uvjereni smo kako je posrijedi vraški dobra i zasigurno dobitno promišljena brandenburško-zagrebačka kombinacija 6 + 6, pa stoga ovom jedinstvenom kulturnom projektu posvećujemo središnji prostor prvoga listopadskog broja Vijenca.

Johann Sebastian Bach (1685–1750)

(Ne)milost hrvatske suvremene glazbe

Nevjerojatno je kako se u na Biennale ponosnu Zagrebu zastupljenost suvremene hrvatske glazbe svela na njezino preživljavanje u nekoliko umjetničkih azila, koji uvelike počivaju na gotovo volonterskom entuzijazmu nevelike skupine naših najvrsnijih glazbenika, kojima je jasno kako jedna glazbena „metropola“ bez svoga recentnog muzičkog stvaralaštva nije ništa drugo doli duhovna nekropola i kulturna provincija. Krenimo od dna: središnja nacionalna kazališna kuća (HNK u Zagrebu) sljedeće će godine sudjelovati u biennalskoj produkciji novoga baleta Krešimira Seletkovića, skladatelja s ovoga svijeta, dok se sve ostalo svodi na pretplatnički neizostavna operna djela dvojice skladatelja s onoga svijeta (Ivan pl. Zajc i Jakov Gotovac). Za razliku od repertoarno tradicionalistički nastrojene Zagrebačke filharmonije (koja će u ovoj sezoni ipak izvesti pet skladbi Borisa Papandopula te po jednu Igora Kuljerića, Srđana Dedića, Srećka Bradića i sada već „obvezatnog“ Ive Josipovića), Simfonijski orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije u svojim koncertnim ciklusima sustavno promiču noviju, ali i recentnu hrvatsku glazbu (Boris Papandopulo, Stjepan Šulek, Ivan Matetić Ronjgov, Natko Devčić, Stanko Horvat, Pavle Dešpalj, Davorin Kempf, Berislav Šipuš, Mladen Tarbuk, Ivo Josipović). Najsvjetliji primjer u ovome je kontekstu sadržajno ovodoban koncertni ciklus Cantus Ansambla, u kojemu gotovo polovicu uvijek intrigantna repertoara čine skladbe suvremenih hrvatskih skladatelja. Dobrodošao je i dragocjen primjer malog ali neprovincijalnog Samobora, koji u sprezi Natjecanja za mlade glazbenike Ferdo Livadić i festivala Samoborska glazbena jesen već petu godinu zaredom iznalazi mogućnost za godišnju narudžbu, javnu izvedbu i tiskanje jedne nove hrvatske koncertantne skladbe (Vjekoslav Nježić, Frano Đurović, Krešimir Seletković, Olja Jelaska, Željko Brkanović). Usporedimo li te (po)razne glazbene podatke s primjerenom zastupljenošću hrvatskih autora na aktualnoj nam likovnoj, književnoj i kazališnoj (dramskoj) sceni, ostaje nam zapitati se: je li problem u tome što nemamo dovoljno kvalitetnih i uistinu produktivnih skladatelja, ili je zapravo riječ o tome da naši organizatori glazbenog života u svojoj neizbježnoj usredotočenosti na profitabilnost financijskoga poslovanja posve zaboravljaju na odgovornu zadaću kulturnoga poslanja?! Nisam siguran da li se za ovo drugo polažu ikakvi računi našem Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za kulturu Grada Zagreba?!

„Amerikanac“ u Zagrebu

Projekt Zagrebački koncerti, zasnovan na suradnji šestorice hrvatskih skladatelja i Zagrebačkih solista, inicirao je umjetnički voditelj i koncertni majstor ansambla Borivoj Martinić Jerčić (Zagreb, 1960). Nakon mature na Srednjoj glazbenoj školi Blagoja Berse, sedamnaestogodišnji zagrebački violinist Martinić Jerčić zaputio se 1978. u SAD, gdje je glazbene studije završio u majstorskom razredu legendarnoga koncertanta i pedagoga Ruggiera Riccija, kojemu je nekoliko godina bio asistent na Sveučilištu u Michiganu. Tijekom svojih triju američkih desetljeća Martinić Jerčić ostvario je zavidnu karijeru vrhunskog komornog glazbenika (Klavirski trio Romance, Detroitski komorni orkestar, Komorni orkestar Orpheus), prokušanog koncertnog majstora (njujorški Orkestar Mantovani, Opera u Santa Feu, Simfonijski orkestar u Phoenixu) i traženog solista koji je u Sjevernoj Americi i Kanadi održao niz recitala te izveo 27 različitih violinskih koncerata. Na poticaj Zagrebačkih solista violinist Martinić Jerčić tijekom posljednjih pet godina sve je češće počeo navraćati u rodni Zagreb. Učestala i plodotvorna umjetnička suradnja kulminirala je 2007, kada je umjetnik zamoljen da kao koncertni majstor i umjetnički voditelj preuzme u svoje ruke dalju sudbinu Zagrebačkih solista. Usidrivši se u Zagrebu, novi je glazbeni kapetan – slikovito rečeno – podigao zahrđalo sidro dobrano uspavana zagrebačkoga gudačkog broda, pomladio posadu, pozvao na suradnju međunarodno prekaljene glazbene moreplovce (violist Aleksandar Milošev, violinist Vasilij Melnikov i violist Vladimir Kossjanenko) te je odvažno krenuo u glazbenu plovidbu posve novom umjetničkom rutom. Rezultati petogodišnjega rada na sviračkoj tehnici, intonaciji, suptilnijem fraziranju i ukupnoj izražajnoj uvjerljivosti ansambla sada su već postali bjelodani, jer na koncertima Zagrebačkih solista u popunjenom Hrvatskom glazbenom zavodu sve se više stoji: Solisti najčešće sviraju stojeći, dok zahvalni slušatelji njihove nastupe nerijetko ispraćaju stojećim ovacijama.