Snatrenja o ljetnom poslijepodnevu

Umjetničko me djelo ponajprije zanima kao prostor u kojem otkrivam, prepoznajem određena iskustva, sjećanja, emocije, i prispodobljujem ih vlastitima, odnosno pohranjujem, te ih se prisjećam kada me okrzne slično ili istovjetno iskustvo. Tako se i u životu, uostalom, prepoznajemo u drugima, otkrivajući na taj način sebe. U djelima splitske grafičarke Kristine Restović (Split, 1973) nalazim memorijske, iskustvene kôdove, koje autorica diseminatorskim principima medija ulančava u slojevit odraz stvarnosti – vlastite i tuđe.

More, 2010.

Primjerice, na 5. hrvatskom trijenalu grafike predstavila se ciklusom grafika Torbe pod X zrakama / Garderoba, izvedenim u kombiniranoj tehnici sitotiska, jetkanice i suhe igle, za koji je dobila Nagradu grafičke zbirke NSK. Metijerski suverenom izvedbom, služeći se duhovitom i neočekivanom logikom likovnoga diskursa, prikazala je sadržaje torbe koje najrazličitijim sadržajima odaju svoje vlasnike. Zanimljivim isprepletanjem prikazanoga i napisanoga Restovićeva je, polazeći od općenitog doživljaja putovanja i provjera u zračnim lukama, široko obuhvatila momente svakodnevnice i aktualne društvene situacije, koju ne opisuje niti kritički opširno analizira, već ludički i lucidno ubada u prave točke kolektivnog iskustva.

Ciklus Ljetno poslijepodne, koji se upravo može razgledati na izložbi u Studiju Kabineta grafike HAZU u Zagrebu, određen je mnogo intimnijom premisom. Kao što sama obrazlaže, umjetnica je sabrala posebno joj „mile, drage, nerazumljive, izazovne, bliske a daleke stvari, one koje bježe i koje vrijedi pokušati zaustaviti na metalu i okupati u kiselinskoj kupci“.

U izmaglici smiraja ljetnoga poslijepodneva iz Kristinine memorijske riznice izronili su skakač s freske antičkoga groba u Paestumu, filigransko srce, citat drvoreza, kao posveta njegovoj autorici, tuzlanskoj grafičarki Adeli Ber Vukić (1881–1966) u boji grčke vaze, ikonografska interpretacija Probave s gracijama, metvicom i nojem, dječaci koji pušu maestral, japanke, ventilator, predimenzionirane vrećice šećera za kavu, vitičaste didaskalije kao posvetu nijemom filmu, krevet-piroga Eileen Gray…

Usmjerena mislima Waltera Benjamina o „fenomenu daljine ma koliko bliz bio“, Restovićeva je u ciklusu Ljetno poslijepodne prenoseći na papir Fabriano u tehnikama jetkanice, suhe igle i bakropisa, motive iz raznih izvora, (re)kreirala proživljene trenutke uživanja u ljetnom sanjarenju. Postupkom repetitivnosti s minimalnim pomacima, nizanjem grafičkih listova i njihovim modrim, žutim i sivim odbljescima, autorica je stvorila cjelovit ambijent, prostor u kojem se narativna i iskustvena linija ostvaruje višestrukim preklapanjem simboličkih auri prikazanih predmeta.

Dopuštajući da reprodukcija stigne do slušača ili gledatelja u njegovoj osobitoj situaciji, tumačio je Benjamin, reaktivira se reproducirani predmet. U pojedinim sekvencama dešavaju se vizualno snažne i dojmljive reaktivacije stvari, istodobno nam bliskih i dalekih. U ljeskanju sunca na krijestama pjenastih valova vratit će miris i okus minulih ljeta (More, 2010, jetkanica, suha igla), dok u ciklusu Čipkarica (po S. Paradjanovu) postupkom preuzimanja veoma slikovitih kadrova iz filma Sayat Nova (Boja nara, 1968) armenskoga redatelja Sergeja Paradjanova, započinje somnoambuličko otkrivanje pojavnosti ženskoga lika, koji je grafičarka dovela do čiste esencije aure.

Umjetnica je dokazala, još jednom, da bavljenje klasičnim grafičkim tehnikama, u ovom slučaju tehnikama dubokoga tiska, u osmišljenom konceptualnom ključu, može itekako relevantno odgovoriti na izazove suvremene umjetničke prakse. Sagledavanje svakog zasebnog lista, ali što je još važnije – bivanje u ambijentu, prostoru koje grafike svojim postavom simuliraju, ovisno je ponajprije o osobnoj situaciji promatrača, a uvjetovano je također samim prostorom u kojem su djela izložena, te stoga odrednici site-specific slobodno možemo pridružiti i kovanicu person-specific!

Kristina Restović diplomirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1997. Godine 1996/1997. bila je stipendistica Internacionalne škole za specijalizaciju u umjetničkoj grafici Il Bisonte u Firenci. Magistrirala je 2007. na poslijediplomskom magistarskom studiju grafike na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani. Od 1999. radi kao vanjska suradnica Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, od 2009. docentica je na predmetu Suvremena grafika.