Rekonstrukcija zbilje

Pjesništvo Miroslava Kirina umnogome je, posebice u devedesetima i početkom nultih godina, predstavljalo neki negativ svega onoga čime je poezija s jakim stvarnosnim ili asocijativnim senzacijama nastojala što manipulativnije uplesti čitatelja u tekst. Kad je, međutim, recentna hrvatska poezija povremenim nastojanjima na popularizaciji zapravo samo potvrdila svoj – ponekad bi se moglo reći i povlašten – rubni status, Kirinovo je pjesništvo postalo jedan od važnijih sadržaja baš takve rubnosti.

Riječ je, naime, o tome da se poezija na neki način vraća izvornim kompetencijama koje su, naprosto, u oštroj protivnosti prema podivljalom kaleidoskopu medijskoga ritma. Kirin je upravo takav pjesnik koji se kreće cjelokupnim prostorom poezije – od njezine daleke prošlosti do sasvim suvremenih decentralizacija subjekta i propitivanja statusa teksta, od fonetske do nadrečenične razine diskursa, od najbanalnijih stvari do egzistencijalnih i ontoloških pitanja. On, dakle, otklanja kakva instant-čitanja ili čak neka zgodna zvučanja koja bi čitatelja ili slušatelja poezije mogla osloboditi od onoga slatkoga jarma puna udubljivanja u tekst, od pozorna iščitavanja koje je pjesništva jedino i dostojno.

Tako je bilo u dosadašnjim Kirinovim zbirkama pjesama, tako je i u njegovoj novoj zbirci Zbiljka. Iako se na koricama knjige ustvrđuje da Kirin „kao da počinje ispočetka“ i da se „u slobodnom i otvorenom govoru“ događa „prividni zaborav prethodno napisanih zbirki i njihovih poetičkih modela“, valja imati na umu kako je njegova pjesnička svijest odveć složena i visokostrukturirana da bi se samo tako razvezala u neki znatno jednostavniji ili neobvezniji pjesnički govor. Dapače, Kirin si i u novoj zbirci – ujevićevski rečeno – zadaje visoka poetička, spoznajna i izvedbena obećanja. Iako bi se na prvi pogled moglo činiti da se pjesnik nastoji u većoj mjeri uključiti u svakodnevnu zgodu, iako Kirin, nadalje, priklanja pogled sasvim sićušnim potankostima i tek pjesničkom oku dostupnu životu malih stvari, valja jasno reći da se njegova krajnje refleksivna poezija dubinski zapravo bavi statusom same stvarnosti i sama teksta, autorefleksijom lirskoga ja o procesualnosti vlastitoga pisanja i konstruktima zbilje.

Jedan od njegovih vrlo čestih motiva, uostalom sasvim u stilu naslova prvoga ciklusa Prije i poslije zbilje, jest perceptivno i cerebralno razlaganje tijela – poznato još od Dubravka Škurle i Ivana Slamniga. Takvo razlaganje nije, dakako, nikakvo rušilaštvo, već dovođenje u pitanje onakva ustroja svijeta kakav nam se nudi na prvi pogled. Kirin se, naime, pita nije li zbiljnost složenija od toga, možemo li napredovanjem sama pjesničkog postupka doći i do drukčijih konstrukcija zbilje od one koju nam nameće oko. Nije to, međutim, ni nekakva suspenzija zbilje kao iluzije, nego je riječ o njezinu slojevitijem restrukturiranju, dinamičnoj napetosti između ponovno uspostavljena odnosa prednjeg i stražnjeg plana, površine i dubine („Bez svojeg je tijela žena koja hoda stazom / štapovima se potpomažući / S prvim je zamahom štapa izgubila polovicu tijela Druga je / polovica otišla sa zamahom drugog štapa / Sad štapovi stazom sami hodaju / nepokretnosti stabala ne mogavši se načudit“).

Kirin se, nadalje, vrlo često koristi još jednim modusom rekonstruiranja zbiljnosti, i to tako da se poetska svijest fokusira posve drukčije od onoga koje nam predlaže, a još više nameće užurbana svakodnevica i njezina još reduciranija medijska slika. Naš pjesnik, naime, gotovo programatski usredotočuje percepciju na sasvim sitne životinje, biljke i predmete, čime očito upozorava na prešućenost, čak i izbrisanost, cijelih areala postojanja u suvremenom senzacionalizmu. Tako i naslovnom složeničkom dosjetkom sugerira da su baš biljke prava zbilja – zbiljka, odnosno da površinska događanja ne dosežu onu puninu zbiljnosti koju ima doduše očevidni, ali itekako dubinski oslušljiv svijet flore i faune. Ni taj, međutim, svijet nije lišen svega onog ljudskog, svega ovosvjetskog – neprestana kolebanja između punine i praznine, mutne smislenosti i sasvim izvjesne rasapnosti. Zato i sam Kirin oscilira između dragojevićevske poetike očevidnosti i neoegzistencijalističke evokacije ontoloških raspuklina, između intimističkog govora stvari i njihove gotovo usudne upućenosti prema napuštenosti i ništavilu („Stvarima nije potrebno mnogo, dostaje trenutak pa da se smjeste u ravnoteži tihog i samodostatnog postojanja, između priručnosti drugima i vlastita užitka. No sve dotle dok se to ne dogodi, trepere djelomice osvijetljene ili odgurnute u mrak bića nalik sebi, jednako osuta zebnjom. Znaš što se dogodilo stolu koji se požalio da je na njemu previše prašine? a premalo otisaka podlaktica? mrvica od kolača? krugova od šalica za čaj? Nedavno su ga odnijeli“).

Treba, napokon, izvidjeti i ono što se nekad nazivalo planom izraza, odnosno oblikovni aspekt teksta. Iako se u formalnoj tipologizaciji nadaju tri temeljna modelativna obrasca (1. pjesma uglavnom slobodnoga stiha s povremenim obilježjima vezane versifikacije – unutarnje distihično strukturiranje strofe, izosilabičnost, ponekad rima ili asonanca, 2. kraća, lirskija pjesma u prozi snažnije unutarnje kohezije, 3. odulja, esejizirana pjesma u prozi), karakteristike i temeljni ton Kirinova poetskog diskursa zapravo se u većoj mjeri ne razlikuje u sva ta tri oblikovna tipa. Pjesniku svojstveno nadigravanje stvarnosnih potankosti i njihove cerebralne obrade možda se jedino s ponešto drukčijim naglascima distribuira u nešto ekonomičnijoj stihovanoj pjesmi od dulje pjesme u prozi koja trpi znatno složenije rečenične ustroje i zapetljanije semantičke nizove. Tako se, uostalom, glavni Kirinov postupak rekonstruiranja zbilje svagda kao mreža prebacuje preko stvari s međusobno korespondentnim, ali i uvijek ponešto drukčijim sadržajno-izraznim ulovom.

Ta korespondentnost i istodobna varijabilnost odlike su, uostalom cijeloga Kirinova pjesničkog opusa unutar kojega je i nova zbirka Zbiljka ispunila visoke vrijednosne zahtjeve koje si je pjesnik sam već bio postavio. Sve u svemu, Miroslav Kirin napisao je još jednu kvalitetnu -– upravo kirinovsku – zbirku pjesama koja potvrđuje njegovo konstitutivno mjesto unutar naglašeno raznopoetičke aktualne hrvatske poezije.