Redateljski egzibicionizam

Zadnja predstava na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta, U Moskvu! U Moskvu!, u režiji njemačkoga redatelja Franka Castorfa, kazališta Volksbühne am Rosa-Luxsemburg-Platz iz Berlina, izvedena 1. i 2. listopada u ZKM-u, oslikava mnoštvo toga u čemu se nalazi i kamo srlja današnji čovjek. Castorfov depresivni svijet, posljedica stvarnoga života, poslije svih revolucija i tranzicija 20. stoljeća te nakon sve učestalijeg povratka u „bolju prošlost“, koja je mnogima ako ne iskustveno znana a ono bliska, opet postaje potencijalno revolucionaran.

Glumci uskraćenih kreacija

Unatoč svim razumnim političkim rješenjima kao posljedicama prošlosti suvremeni čovjek je i dalje nezadovoljan postignutim. Samoljubiv i pohlepan, zaveden i smušen, enervantan i neurasteničan, sputan i izluđen nerješivim odgonetkama te iskompleksiran novim, suvremenim dostignućima i spoznajama koje ga – njegovu zloću, njegovo nemirenje s tragičnom sudbinom, njegov zaborav i nepriznavanje iskustva – tjeraju u kaos još veći od mnogih dosadašnjih.

Dramaturški spajajući naoko dva nespojiva svijeta, koja ipak ovise jedan o drugom, Čehovljeve Tri sestre i novelu Seljaci, njemački redatelj ponudio je itekako moguću inačicu novoga, suvremenoga kolektivnoga čovjeka, koji se u potrazi za nadom iscrpljuje do samouništenja. Koji zapravo ni po čemu nije drukčiji od čovjeka s početka 20. stoljeća.

Pojašnjavajući razloge spajanja dvaju djela u jednu predstavu, koja je produkcija više kazališta, dramaturg Sebastian Kaiser u kazališnoj knjižici piše: „Sami tekstovi nastali su u povijesnoj fazi tranzicije i prikazuju zemlju koja se zamrznula oko 1900. i iščekuje promjenu. Vlastelinstvo još uživa povlastice, oligarhija industrijalaca i zemljoposjednika podijelila je zemlju među sobom. Tu tupost simboliziraju i tri sestre, Olga, Maša i Irina. Prije godinu dana preminuo im je otac, visoko pozicionirani general. Sada žive u njegovoj kući na ladanju i čeznu za rodnom Moskvom. Premda se tzv. stupovi ruskog društva druže sa sestrama u njihovu salonu - one nisu u stanju nadvladati vlastitu dokolicu. Seljaci i Sestre nude dvije perspektive na isu situaciju; prvo djelo je kozmografija proletarijata, a drugo buržoazije.

U svojoj moskovskoj predstavi Frank Castorf združuje te dvije perspektive. U srazu klase obespravljenih s letargijom buržoazije razvija se socijalno-revolucionarni potencijal koji je Čehov podsvjesno skicirao kao pogled na dvadeseto stoljeće, aludirajući, u najmanju ruku, na povijesne događaje poput Oktobarske revolucije.“ Na kraju dramaturg zaključuje kako Čehovljevo djelo „vrlo lako može poslužiti kao odgovor na pitanje: Kako se suočiti s društvenom nepravdom, otporom ili prilagodbom?“

Međutim, toga odgovora na kraju predstave nema. Zapravo, isti je kao i prije stoljeća-dokolica i depresija, dolazak u Moskvu ništa ne mijenja. Jer, doselivši se u Moskvu ti nesretnici ne nalaze traženu sreću nego patnju, postaju sluge, prostitutke i svodnici, život im postaje pakao. Nada je i dalje luksuz, požderao ju je život koji ne priznaje ljudskost. To je energično egzibicionistički predočio i izrežirao Castrof. No umjesto umjetničkom ekspresivnošću predstava impresionira samo galamom i općom gungulom.

Iako točna u rastvaranju i razlaganju paralelnih perspektiva Seljaka i Sestara, iako u njima prepoznaje i nalazi veze sa suvremenošću, predstava ne uspijeva nadići pamfletsku razinu. Ponajprije stoga jer redatelj jednostrano interpretira uzroke i posljedice davnog vremena i svodi ih na njemu prihvatljive zaključke. A najviše zato što je glumcima uskratio likove koji bi potpunije iživjeli kompleksmost Čehovljeva dramskog svijeta. Castorfu, kao autoru redateljskoga kazališta, vještu postmodernistu, Čehov je tek posuđenica, okvir i mamac za one koji će se razočarati pojednostavnjenom interpretacijom Čehovljeve revolucionarnosti.

I ma koliko ga određeni pomodarski teatarski krugovi slavili kao teatarskog velikana, Castorf je u ovoj predstavi neuvjerljiv zastupnik teatarske umjetnosti. Koliko je daleko od Čehova, toliko je daleko od interpretativnih teatarskih dostignuća koja je kazalište prakticiralo tijekom 20. stoljeća. Poput uspješna imitatora teatarskih izama 20. stoljeća – dobro je apsolvirao poetiku Artauda, Piscatora, Brechta..., ali je teatarsku umjetnost sveo na društveni incident.

Predstavlja se kao odličan agitator revolucionarno lijevoga političkog svjetonazora, ali kao i mnogi ideologijski je nedosljedan. Sebi dopušta za što buržoaziju osuđuje, osobito se to tiče eksploatacije glumaca. Žrtve njegova redateljskog diktata – glumci, lišeni su svake individualizacije i karakterizacije. Inzistirajući na glumi bez psihologije i svake vrste glumačkoga umijeća, redatelj glumce svjesno udaljava od zaokruženih glumačkih kreacija.

Umjesto uvjerljivih likova i umjetničke ekspresije glumcima je namijenio deranje, kreveljenje, bacanje po sceni i kao rezultat tri i pol sata depresije. Očito je da su glumci nadareni, no kako su guslali po redateljskoj partituri, nemoguće je ikoga pohvaliti za ostvarenu kreaciju. Valjda je redatelju to i bio cilj.

Castorfov teatar možda jest genijalan za provincijalne teatromane i pobornike takozvane inovativne režije, ali nikako nije velika umjetnost. Njemu je važnija destrukcija i revolucija od čovjekova biti. Shvativši u čemu je štos, predstavu je publika u pauzi nagradila polupraznim gledalištem.