RAZGOVOR SA SKLADATELJIMA

MLADEN TARBUK (1962)

Referencija: 1. brandenburški koncert, u F-duru, BWV 1046

Praizvedba Tarbukova djela: HGZ, 26. listopada 2010.

Dobrodošao projekt Zagrebačkih koncerata zamišljen je kao izvrstan poticaj za razvoj kreativne umjetnosti, koju je u međuvremenu potpuno progutalo građevinsko poduzetništvo Ministarstva kulture i raznih upravnih struktura Grada Zagreba.

U svom Concentus zagrabiensis referirat ću se na 1. brandenburški koncert, koji je ujedno i najdalje od danas uobičajena pojma koncerta kao forme isticanja solističkog instrumenta. Taj koncert u izvorniku je sasvim „demokratski“ zamišljen kao rasprava nekoliko grupa instrumenata s pojedinim solistima. Svakako mi je izazov iskušati vrijednost takve rasprave danas, kad svi govore i nitko nikoga ne pokušava razumjeti.

Smatram da bismo ovakvo promišljeno poticanje nastajanja novih partitura (javna izvedba, notno izdanje i objava nosača zvuka) trebali nastaviti te ga proširiti i na ostale glazbene forme. Kad pogledamo u povijest, onda jasno vidimo da je uz veliki talent i znanje za izražavanje umjetnosti nužan i primjeren ekonomski okvir. Neke su države financijski propale zbog ulaganja u umjetnost, ali su stoga zadužile čovječanstvo na vječni spomen; neke su bile daleko bogatije i štedljivije, pa im danas jedva znamo ime, ili ih pamtimo po zlu, jer su novac ulagale u naoružavanje, vojsku, zabavu. Ne znam zašto naša zemlja ne zauzme jasno političko stajalište prema tom pitanju te se i nominalno svrsta na stranu na kojoj bi se kao član velike europske obitelji i trebala nalaziti. Jer ne bude li tako, uistinu sumnjam da će se ovako vrijedan projekt moći proširiti.

BERISLAV ŠIPUŠ (1958)

Referencija: 2. brandenburški koncert, u F-duru, BWV 1047

Praizvedba Šipuševa djela: HGZ, 23. studenoga 2010.

Drugi zagrebački koncert

Skladati po uzoru na nekoga?

Skladati novu skladbu po uzoru na nečiju skladbu?

Skladati iza nekoga? Skladati po nekome?

Skladati za točno određeni sastav, onaj isti kakav je rabio onaj prije vas, mene...?

Držati se oblika, odnosa između instrumenata, tempa, metra…?

Poštovati podjelu od tri stavka?

Ništa od svega toga. Uostalom, zašto?

Izazov je zapravo napisati novu glazbu, po mogućnosti neku dobru glazbu, koja samo na jednoj razini komunicira s Bachovim 2. brandenburškim koncertom: to je razina instrumentacije.

Sve ostalo neka bude moje, osobno.

Ali s mislima na glazbenike, umjetnike koji će to svirati.

I u potrazi za smislom. Smislom svega.

KREŠIMIR SELETKOVIĆ (1974)

Referencija: 3. brandenburški koncert, u G-duru, BWV 1048

Praizvedba Seletkovićeva djela: HGZ, 22. veljače 2011.

Johann Sebastian Bach:

3. brandenburški koncert 1. stavak (Allegro)

Vraćati se. Zauvijek. Proces koji nije moguće narušiti. Teče od početka do sama kraja. I tako zauvijek. Svojevrstan perpetuum mobile koji percepciju čini svojom svrhom, napokon. Varijacija osnovne zamisli koja u svakoj čestici sadrži eruptivnu energiju koja vještinom vrsna manipulatora odvodi misli u senzitivnom smjeru, osjet pretvara u želju, onakvu kakva se želi svaki dan, svaki sat, svaki trenutak... Za njom se žudi, o njoj se razmišlja, s njom se živi... Ipak, zraka koja dodiruje istovremeno i upozorava: „Da me se može uhvatiti, žudnja ne bi postojala!“

Krešimir Seletković: 3. zagrebački koncert

1. stavak

Pokušaj imitacije.

Johann Sebastian Bach: 3. brandenburški koncert

2. stavak (Adagio)

Začudan, zavidan odnos... Esencija života... Promišljanje na granici nezavršenog... Pripuštanje prepuštanju... Kao i svijest. Ljubav kao i mržnja, zavjet kao i grijeh, život kao i smrt... zaustavljeno vrijeme... snatreći o ishodu, vode u neizbježan tijek izmjene. Nikad istovremeno, a uvijek prisutno.

Krešimir Seletković: 3. zagrebački koncert

2. stavak

Pokušaj imitacije.

Johann Sebastian Bach: 3. brandenburški koncert

3. stavak (Allegro)

Ishod je uvijek neizvjestan. Važno je samo s koje je strane pogled upućen... Očekujući neočekivano, uvijek potajno zaziva neposluh, a njemu se ne nada... Samosvjesnost glazbe ne postoji. Ona se rađa. Njezinu vrijednost ne treba iskati. Ona je tu. I pokazuje. Ne prokazuje. Ona je konstanta.

Krešimir Seletković: 3. zagrebački koncert

3. stavak

Pokušaj imitacije.

SRĐAN DEDIĆ (1965)

Referencija: 4. brandenburški koncert, u G-duru, BWV 1049

Praizvedba Dedićeva djela: HGZ, 22. ožujka 2011.

Oduševila me ideja o narudžbi šest koncerata, koji će po obliku i instrumentaciji korespondirati Brandenburškim koncertima Johanna Sebastiana Bacha! Bez obzira na činjenicu što imam povlasticu biti u skupini šestorice hrvatskih skladatelja koji su dobili narudžbu, mislim da je ideja toliko dobra, da će već i sama po sebi propagirati cijeli projekt, za koji pak vjerujem da će biti itekako zanimljiv, kako lojalnim pretplatnicima Zagrebačkih solista, tako i onoj publici koja s posebnim zanimanjem prati novu glazbu.

Moj je udio u projektu skladanje za dvije flaute solo, violinu solo, gudače i čembalo, što je instrumentacija 4. brandenburškog koncerta. S iskustvom jednog skladanog stavka, znam da je riječ o interesantnoj i inspirativnoj kombinaciji, koja će pružiti niz mogućnosti za interakciju solista i gudača, uz jedinstveni zvuk čembala, koje u nebaroknom kontekstu dobiva potpuno novu ulogu.

Duga je već povijest plemenitog nastojanja Zagrebačkih solista oko obogaćenje repertoara djelima hrvatskih skladatelja. Na nama je sad da skladamo kvalitetna djela koja će imati zasluženo mjesto u repertoaru draga nam sastava, kojemu želim da nastavi svoju tradiciju odličnosti.

DAVORIN KEMPF (1947)

Referencija: 5. brandenburški koncert, u D-duru, BWV 1050

Praizvedba Kempfova djela: HGZ, 19. travnja 2011.

Poštujemo skladateljev stav da ne želi govoriti o skladbi koju tek kani napisati.

SREĆKO BRADIĆ (1963)

Referencija: 6. brandenburški koncert, u B-duru, BWV 1051

Praizvedba Bradićeva djela: HGZ, 24. svibnja 2011.

Oslanjati se na veliko djelo iz glazbene povijesti u postupku komponiranja uvijek otvara nekoliko važnih pitanja, a kada je posrijedi pokušaj uspoređivanja s takvim velikanom kao što je Johann Sebastian Bach, otvara se nova dubina preispitivanja vlastitih kvalifikacija i vjere u mukom stečen nauk. Tim više polako počinjem razmišljati o dodijeljenu mi 6. brandenburškom koncertu, o mogućoj orkestraciji bez violina i prevladavajućoj tamnoj boji, o tome hoće li biti poveznica s Uzorom ili ipak neće, o broju stavaka i još mnogočemu što implicira Bachov osebujan concerto grosso…

U svojoj velikoj povijesti Zagrebački su solisti imali nekoliko upečatljivih sadržajno kvalitetnih uzleta, prema kojima su postali prepoznatljivom konstantom izvrsnosti hrvatske kulture. Jedan od kreativnih poticaja za slijedeći bitan napredak – sada vrlo kvalitetno pomlađenog ansambla – jest ideja koja je nas šestoricu skladatelja uputila na Zagrebačke soliste, odnosno na Johanna Sebastiana Bacha i njegove izvanvremenske Brandenburške koncerte.

Iz vlastitog skladateljskog iskustva dobro znam koliko je bitno ali i teško iznaći pravu ideju, pa i stoga izražavam posebnu zahvalnost maestru Borivoju Martiniću Jerčiću na ovakvom poticaju kreativnosti u suvremenom smjeru. (Pripremio Zlatko Madžar)