Prevođenje; Iz moga dikcionara (2)

Priposlala:

gazdarica, točnije robinjica, Giga Gračan

Foto: Želimir Brala

Vozdra! Kako li ono poje klasik: Jesen stiže, dunjo moja... Daklem, negdje oko oficijelno prvog dana jeseni, ili čak rečenoga dana, čujem ja gazdaricu kako, dotegliv ono što zagrebački čovjeci zovu placověna, sveudilj priziva psa, mater i neke njima. Jedva sam žensku uvjerio da je od psovačine bez adresata gore jedino ne opsovati uopće, te neka mi lijepo iskaže tko tu koga i zašto, a ja ću, štono riječ, postupiti (to je, ako niste znali, reziduum iz leksičkog fundusa JNA, daleka joj krasna kuća, brat po glagolskoj krvi onog odmarati – bez se – koji se u neovisnoj, demokratskoj i u povijesnim granicama međunarodno priznatoj Hrvatskoj ušančio kano klisurina).

Jani, kaže ona, neš vjerovat. Na Jelačić placu instalirali audiomehanizaciju, ništa spektakularno, ali čuje se bez greške:

– Tiho pojte, maleni slavuji, da se moja draga ne probudi.

I pritom puku neukomu pokušavaju uvaliti CD s tom strahotom i inima. Tvoj legendarni imenjak garant se prevrće u grobu, a ni Zvonku Bogdanu ne bi baš bilo milo pri duši kad bi ovo čuo. Ne samo zato što je interpretacija bljak kao kulen na lešo, nego zato što je neki mudrac izvolio stihovlje (da, ne samo ovaj stih) Jovana Jovanovića Zmaja mrtav hladan prevesti na hrvatski jezični standard. Tko ne zna, izvornik glasi:

Tiho, noći, moje zlato spava

nad glavom joj od bisera grana

a na grani k’o da nešto bruji

to su pali sićani slavuji

Žice pletu od svilena glasa

otkali joj duvak do pojasa

prekrili joj i lice i grudi

da se moje zlato ne probudi

tiho pojte, sićani slavuji

da se moje zlato ne probudi.

Kako stvari stoje, možda ona četir konja debela danas u Hrvatskoj ne jašu preko Begeja, nego preko npr. Neretve ili koje druge trosložne rijeke...

Gazdarice, kažem ja, smiri živce, natoči si piće i nalegni na internet. Naći ćeš bezbroj prijevodâ starogradskih pjesama na taj tvoj standard, i ne samo na njega. Onaj Oliver od galeba (ne njegov prezimenjak, poeta laureatus i ex-radijski urednik, ondje ne tako davni dobitnik vritnjaka kakav pristojnom čeljadetu ne bi opalili ni gazda ili -rica Radija Zakurac) bigliše u pjesmi o dunji i jeseni cviće i sitim se... i nikom ništa. Tko šljivi pjesnike, osobito ako su pesnici.

Hvala, Jani, fino si mi ovo spjegao. Još samo kad bi se znalo ime prevodioca ili -teljice, pa da se znade komu valja biti haran za tu au(k)torsku rabotu... Lampica. A možda je posrijedi lektorska rabota?!

I stigla prije spomenuta jesen, traje li traje, kadli eto nam u našu malu zajednicu pripadnika, točnije pripadnice, lektorskog bratstva/sestrinstva. Brzoglasno, ne osobno iliti mišlju i personom, kako bi se izrazio klasik. Prevela gazdarica neki film, što li, za HTV. Nakon toga su njen hrvatski prijevod kanda prevodili na hrvatski. Sva sreća te otamo običavaju prevodiocu priopćiti kako ga kane prevesti.... iako mu/joj ponešto i ne priopće, biva, to se podrazumijeva. Tako se npr. podrazumjelo da pod gazdaričinim prevodilačkim potpisom državljanin Belgije na ekranu osvane kao Belgijac. Joj, poslije je jaaako režala na pripadnicu, no bruka ostaje: dobro sam čuo kako joj barem tri-četiri osobe krv piju na slamčicu. Čini se da je uspjela pripadnicu uvjeriti kako je, u najmanju ruku, malkice grbavo prevoditi imenice na -uša (što je toj službi navodno u opisu posla, sic!): onaj pernati Božji stvor grmuša valjda bi postao grmica ili grmkinja, a falkuša, ponos i dika brodograditeljstva hrvatskoga - falkica ili falkiteljica. Itd. Čuo sam u tim dijalozima, pošteno je izvijestiti, i gazdaričine omiljene izreke, upućene pripadnici u znak zahvalnosti: Čovjek i magarac više znaju nego sam magarac te Tko radi griješi, reče jež i siđe sa četke. Ali zahvalnosti nema mjesta kad se razlegne rečenica: „Mi ne puštamo to-i-to.“ Glagol da se smrzneš. Biva da je ta Služba za jezik postrojba za pripust (PZP) u samo njima znan raj jezični, akreditirana po Svetom Petru osobno. Ili po onom mističnom Povjerenstvu za jezik i govor, čiji bih sastav i nadležnost jaaaako rado uzaznao na web-stranici HRT-a.

PZP se kanda baškario na kolektivnom godišnjem odmoru kad se pripremao prilog o Europskoj uniji u nekoj emisiji obrazovne naravi (HTV 2, 23. IX. – ja zapisao koliko sam dospio). Valjda se učilo slovo H, valjda je prilog mehanički preuzet od Nijemaca ili Austrijanaca (Austrijaca?), no primjer je bio zlosretni Victor Hugo – izgovoren upravo tako, s fonemom h. Dočuju li za to frankofoni žitelji Europe, eto ti međunarodne kulturalne tarapane.

A tek govor – i radijski, i onaj na teve. On valjda nije u opisu posla ni radijskog ni teve PZP-a. Bi li, u protivnom, zadnjih godina čak i spikeri (o novinarima, voditeljima i sličnoj bratiji/sestriji da i ne govorim) bez greške prevodili 4-akcenatski sustav u onaj što bje materinski mom velikom imenjaku Balázsu? Nema tomu dugo što je nas tutekarce pohodio neki mađarski eminencler, možda čak glava tog orszaga. Ako mu je kojim slučajem u auditivnu aparaturu dopro ovdašnji medijski govor, mora da se razgalio načisto i zaključio da ovdje Ugarska još ni propala, jerbo sve pršti od demokracije, gospodarstva, politologije, a i meteorologije, plus pridjevâ im.

Draga teta Nives Opačić – uzimam si tu slobodu i obraćam Vam se kao, jelte, kolumnist kolumnistici u istoj tiskovini – ako Vas ti PZP-ovci i PZP-ovke iole slušaju, dajte im prisiknite neka se okane ćorava posla, alias prevođenja s hrvatskoga na hrvatski, alias nemuštih zamjenâ riječ-za-riječ poput one legendarne drkač za drkadžiju. Neka medijske trudbenike privedu neupitnim (barem) deklinacijama i konjugacijama. Neka slušateljstvu i gledateljstvu ne nanose duševne boli filmom kojeg smo gledali (ili ćemo to činiti), koncertom kojeg je prenosio radio ili prenosila teve (ili će to činiti), nedopečenim engleskim izgovorom gotovo svega postojećeg, pa déjŕ vu ispadne deža vu, njemački Paul pol, a Debussy debasi...

P. s. A čika Luku molim – prilika je, suflira mi gazdarica, kad si već spomenuo prevođenje – neka u podnaslovu prikazâ prevedenih knjiga i predstavâ čiji tekst nije napisan na hrvatskome ne iscuri ime prevodilačke spodobe. Jest da se to u ovoj tiskovini ne događa često, no ima slučajeva....

Šapoljub i -mah: Janika