Od stoljeća sedamnaestog

Na kraju smo prvoga desetljeća 21. stoljeća, a takve su obljetnice uvijek dobra prigoda da se u civilizaciji čiji se kotač (tehnološkog) napretka sve brže okreće za trenutak zastane i pokuša donijeti neke zaključke o suvremenosti. Dakako, povijesna perspektiva nedostaje, a ona je važna ne zbog toga što ključne odrednice epohe ne bi već bile apostrofirane – demokracija, globalizacija, informatizacija, tolerancija – već zbog toga što bi tek ona omogućila da procese kojima smo svjedoci nekako i vrijednosno odredimo. To nam, uronjenima u rješavanje svakodnevnih pitanja – bilo društveno-političkih ili individualno-egzistencijalnih – onemogućuje da se zamislimo o smjeru u kojemu se krećemo.

Nedostatak vremenske distance nužne za objektivno utemeljene prosudbe moguće je, međutim, barem u ovakvoj teoretskoj skici, nadomjestiti – literarnim postupkom. Ako već ne možemo razmišljati o suvremenosti iz nedohvatne budućnosti, bi li nam se ona otkrila u novom svjetlu ako je promotrimo očima prošlosti? Dakako, znam i da je takav postupak zapravo konstrukcija – mi ne možemo znati kako je na stvari uistinu gledao čovjek iz prošlih stoljeća – ali iz onoga što je stvoreno možemo makar pokušati napraviti usporedbu.

Što bi, primjerice, čovjek iz 17. stoljeća rekao o našem današnjem svijetu? Ne bih iskoristio ovo suprotstavljanje dvaju dobâ za postizanje komičnih efekata, već upozorio na činjenicu da je 17. stoljeće u tehnološkom smislu zanimljivo jedino proučavateljima povijesti znanosti, dok u kulturnom smislu itekako živi pa je jaz od četiri stoljeća koji postoji između njega i suvremenosti višestruko premošćen, što na osobit način pokazuje nekoliko tekstova u ovome broju Vijenca.

Stjepan Krasić, povjesničar, u središnjem razgovoru podsjeća na veliku ulogu Rimske crkve u formiranju hrvatskoga jezika, nacionalnog identiteta i konačno države, što je činjenica koja se nerijetko prešućuje. Krasić podsjeća da je upravo od Katoličke crkve došao poticaj za proučavanje hrvatskoga jezika kao znanstvenog predmeta, što je dovelo do nastanka prvih rječnika, gramatike, pravopisa – jednom riječju njegova normiranja, upravo u 17. stoljeću. Kada bi naš zamišljeni vremenski putnik došao u današnjicu, vjerojatno bi bio iznenađen stranputicama i lutanjima hrvatskoga jezičnog razvoja proteklih stoljeća, koja su dovela do toga da se normiranje jezičnog standarda protegne na 20, pa i 21. stoljeće.

Premda životom ne pripada sasvim u 17. stoljeće – ali čak su i granice stoljeća fleksibilne kada je riječ o kulturi – Johann Sebastian Bach na poseban je način i danas prisutan u hrvatskoj glazbi. Umjetnički voditelj Zagrebačkih solista Borivoj Martinić Jerčić od šestorice eminentnih hrvatskih skladatelja (Kempf, Šipuš, Tarbuk, Bradić, Dedić i Seletković) naručio je šest kompozicija, od kojih će svaka nastati po uzoru na jedan Bachov Brandenburški koncert. Nova djela izvest će Zagrebački solisti, a domaći skladateljski tour de force započinje 26. listopada. Na duplerici broja iz pera Zlatka Madžara stoga donosimo detalje o projektu, kao i izjave Martinića Jerčića te šestorice „veličanstvenih“, iz čijih se iskaza već mogu vidjeti različita shvaćanja „Bachovih predložaka“. Bit će zanimljivo čuti i sama djela, koja će nedvojbeno otkrivati karakterističan postmodernistički rukopis.

Kritički napis Feđe Gavrilovića o suvremenoj hrvatskoj umjetnosti ne apostrofira izravno 17. stoljeće, ali neke suvremene umjetnike gotovo da prosuđuje mjerilima sedamnaestostoljetnoga ukusa. Gavrilović oštro kritizira etički angažman suvremene umjetnosti, naročito onda kada taj angažman nadomješta – vladanje métierom. Premda je „oprao“ umjetnike kojima je Vijenac otvarao stranice (i koje, poput Labrovića, smatramo u najmanju ruku duhovitima), i premda se neke njegove tvrdnje („Estetski se može diviti djelima koja opravdavaju najgore režime“) s pozicije današnjega povijesnog iskustva teško mogu braniti, ipak se nadamo da bi njegova rasprava mogla potaknuti na odvajanje „žita od kukolja“ u suvremenoj umjetnosti, čiji je angažman bijedan tek ako je u potpunosti postao sam sebi svrhom.