Loša razrada intrigantne ideje

U prvom poglavlju beststelera Ljupke kosti, čija se dugometražna filmska verzija (u režiji oskarovca Petera Jacksona) donedavno vrtjela u domaćim kinima, a u povodu čega je Algoritam u knjižare pustio novo izdanje tog romana, američka autorica Alice Sebold čitatelja upoznaje s tragičnom sudbinom Susie Salmon, koja je u svojoj četrnaestoj godini brutalno silovana i ubijena. Roman čini zanimljivim činjenica da je ulogu pripovjedačice autorica dala upravo samoj žrtvi ubojstva, malenoj Susie, koja događaje pripovijeda s Neba, kamo je nakon smrti dospjela.

Kod autorice Alice Sebold raj je, za svakog tko se tamo nakon svoje smrti nađe, različit, odnosno za svaku pojedinu osobu koja tamo nakon svoje smrti dospije raj je onakav kakvim ga je ta osoba za života zamišljala. Tako je Susie na nebu okružena najdražim joj životinjama (umiljatim psićima), ima cimericu s kojom živi u prekrasnom stanu, a u školi koju tamo pohađaju udžbenici su zamijenjeni tinejdžerskim časopisima i modnim magazinima. No većinu vremena Susie ipak provodi promatrajući što se dolje, na Zemlji, događa, i pritom upoznaje čitatelja s detaljima iz ubojičina života i njegovom svakodnevicom (inače, taj nastanjuje kuću u neposrednom susjedstvu Susiene obitelji). Također, Susie predočava i (neuspješan) tijek policijske istrage, ali taj kriminalistički aspekt fabule ipak ostaje na periferiji autoričina zanimanja. Alice Sebold naime mudro izbjegava roman pretvoriti u klišejiziranu kriminalističku priču o bolesnom umu serijskog ubojice i policijskoj potjeri za njim, već najveću pozornost pridaje prikazu obitelji shrvane nasilnim gubitkom jednoga svog mladog člana.

Susie u obličju duha neprestano posjećuje i uhodi svoje bližnje posredovanjem čega čitatelj svjedoči postupnom rasapu njezine obitelji, sastavljene od tugom shrvana oca koji dane provodi u očajničkoj potrazi za krivcem, majke koja bježeći od tragične zbilje naposljetku napušta obitelj te malena Susiena brata koji uporno očekuje da mu se sestra vrati. No sva tragičnost Susiena ubojstva ponajviše se zrcali u liku njezine godinu mlađe sestre, Lindsey. Lindsey je svojoj ubijenoj sestri veoma nalik, pa njezine napore da zaboravi tragediju i nastavi živjeti dalje uvelike otežava svijest kako će još mnogo vremena proteći dok ljudi, gledajući nju, prestanu misliti na Susie. Stoga se ona još dugo nakon sestrine smrti užasava i svog odraza u zrcalu, jer u svome licu prepoznaje sestrino te se posljedično u Lindsey stvara osjećaj kako je gubitkom sestre izgubila i velik dio identiteta. Uza sve to Lindsey se još i pribojava da je na ubojičinu popisu sljedeće ime upravo – njezino. S druge strane, prateći sestru tijekom njezinih pubertetskih zaljubljivanja, prvih poljubaca, seksualne inicijacije i svega onoga što odrastanje sa sobom nosi, Susie uviđa čega je sve, preranom smrću, lišena. Upravo je s time povezano i jedno od, nažalost, brojnih autoričinih poskliznuća. Zbog svjedočenja događajima iz Lindseyna života, u Susie bi naime bila očekivana i određena gorčina, žaljenje ili čak ljutnja zbog osobne uskraćenosti za sva ta iskustva, no autorica osjećaje takve vrste potpuno izostavlja, naglašavajući isključivo veliku dozu Suseine radoznalosti.

Roman obilježava fragmentarna kompozicija te vremenska rascjepkanost i diskontinuitet pripovjedne građe; Susie se s prikaza aktualnih događanja svoje (bivše) obitelji vrlo često vraća na neka prošla zbivanja i epizode iz svoga i iz života bližnjih. No ona se upušta i u iznošenje razmišljanja i opisivanje snova ljudi čije živote u obličju duha prati, što je, u najmanju ruku, logički upitno. Osim članova obitelji Susie prati i događaje iz života nekolicine školskih drugova, zbog čega je čitateljeva pozornost raspršena na previše subjekata, a takav postupak autorici nije ostavio dovoljno prostora da svakom protagonistu posveti dovoljnu količinu stranica i pozornosti. Čitatelj stoga ostaje zakinut za podrobniju eksplikaciju motivacije postupaka pojedinih likova (što se posebno odnosi na majčin odlazak od kuće). Također je primjerice jako teško povjerovati da bi otac, kratko nakon što je izgubio jednu kćer, ohrabrivao drugu da se upusti u pretraživanje kuće čovjeka za kojeg sumnja da je ubojica. A upravo to Susien otac čini. Sličnih bi se primjera u ovome romanu, nažalost, moglo još nabrojati.

Od vrlo intrigantna početka roman sa svakom novom stranicom postaje sve zamorniji, dok banalan i odveć sentimentalan svršetak (koji je, inače, na tragu petparačke duhovnosti tzv. new age filozofije), kao i vrlo neuvjerljivo razrješenje ubojičine sudbine, potpuno kvare pozitivne početne dojmove. Rezultat bi svakako bio mnogo bolji da Alice Sebold nije pisala s bestselerskim pretenzijama neprestano na umu te da štivo nije prilagođavala mainstream publici, ali i da je prije pisanja posegnula za izvrsnim romanom Willa Selfa Kako mrtvi žive ili pak za remek-djelom Russella Banksa Slatko životarenje, u kojima su se sličnom tematikom, sa znatno boljim rezultatima, pozabavili nadareniji i eksperimentiranju skloniji autori.