Koncertima stavljamo duše u red

Maestro Uroš Lajovic, jedan od najistaknutijih dirigenata naše regije, bečki profesor dirigiranja i istaknuti interpret, prihvatio se uloge umjetničkog vođenja našega najstarijeg orkestra u sljedećoj sezoni, što je i povod razgovoru uoči večerašnjega početka prvog koncerta iz Crvene oktave, najprodavanijega Filharmonijina pretplatničkog ciklusa

Maestro Lajovic, izražavam zadovoljstvo što ste se prihvatili specifične uloge, zapravo umjetničkog savjetnika Zagrebačke filharmonije u ovoj jubilarnoj 140. sezoni od osnutka i što ćete voditi u umjetničkom pogledu naš najstariji orkestar. U Zagrebu ste u bogatoj međunarodnoj karijeri često gostovali, pa i prošle sezone, kad ste u travnju vodili Zagrebačku filharmoniju na koncertu s Lovrom Pogorelićem. U Zagrebu ste napokon prije tri desetljeća neko vrijeme bili i šef dirigent Zagrebačkih simfoničara ondašnjeg RTZ-a. Kako je došlo do ove suradnje?

Do suradnje je došlo jednostavnije nego što se to može misliti. Nazvao me, negdje u travnju, gospodin Puljić i zatražio sastanak te pitao bih li htio pomoći u sastavljanju programa za ovu novu sezonu s obzirom da je Filharmonija ostala bez maestra Šuteja… i to bi bilo sve.

Što se od vas tražilo i očekivalo da ćete napraviti?

Ja sam već dobio više-manje sve podatke, trebalo ih je samo staviti u red i napraviti tri abonmana koji bi imali neko prepoznatljivo lice.

Tako je prva Crvena oktava pripremana pod radnim naslovom Klavir u prvom planu. Zagrebačka filharmonija željela je vidjeti na reakciji publike kakav tip koncerta ljudi žele. Drugi abonman je usmjeren onima koji vole više vokal, a treći, meni najdraži, u znaku je glazbe Borisa Papandopula. Naime, od svoga dobrog znanca Davora Merkaša saznao sam da je on pronašao pedeset Papandopulovih kompozicija koje nisu bile kod nas izvođene. To je za mene bio dovoljan impuls pa smo napravili abonman pod naslovom Pronađeni Papandopulo. Želio sam da damo publici da procijeni kakav je taj pronađeni Papandopulo. Na pet koncerata bit će izvedeno po jedno Papandopulovo dosad u Hrvatskoj neizvođeno djelo.

Zagrebačka filharmonija već godinama ima vodeću ulogu kao orkestar koji zadovoljava potrebe za, kažimo to tako, univerzalnim sadržajima u interesu glazbene publike. Jeste li se i u ovoj sezoni držali tog određenja?

Apsolutno da. No sigurno je da treba u ovoj sezoni spomenuti obljetnice Gustava Mahlera, 150. rođenja (1860) ove godine i 100. smrti (1911) dogodine. Cijeli ih svijet obilježava pa će tako i Filharmonija s nekoliko programa. I treća odrednica je baš ta univerzalnost programa. Koristim se odmah i prilikom za drugu vrstu odrednice, ili usporedbe, s obzirom da Zagreb kao i mnogi srednjoeuropski gradovi ima najmanje dva velika orkestra. Filharmonijski i takozvani radijski, dakle govorim o određenjima i usporedbama između Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Ako bih trebao odrediti načelnu razliku između ta dva orkestra, izrazio bih se usporedbom i rekao da je ta razlika usporediva s razlikom u, na primjer likovnom području, između narodne i moderne galerije. Narodna se galerija mora brinuti o kompletnoj baštini i prezentirati je. U glazbi to treba činiti Filharmonija. Kad hoćeš vidjeti Mona Lisu, ideš u Louvre i gledaš je. Mi, nažalost, moramo baštinsko djelo svaki put nanovo izvesti, i to je posebnost našeg glazbeničkog posla.

Nisam rekao da bi radioorkestar trebao izvoditi samo moderna i domaća djela, nego govorim u principu. Tako da to više nije neka konkurentnost, koja je naravno konkurentnost u kvalitativnom smislu, nego dopunjavanje našega kulturnog prostora.

Recite mi koliko ćete se i kako angažirati baš na radu s orkestrom. U ovom vremenu, nakon Šutejeve smrti, dok dakle Filharmonija nije imala šefa dirigenta, na nekim se koncertima moglo zapaziti da muziciranje Zagrebačke filharmonije nije bilo na onoj razini koju smo očekivali, nedostajao joj je kontinuirani rad i utjecaj stalnog umjetničkog voditelja da bi se održala postignuta izvrsnost.

Znate, orkestar je jako osjetljiv organizam, jako. I njime se treba baviti. Nažalost je sada tako i u Europi. Previše je ovako svakodnevnog odnosa prema radu, još točnije prema kompozicijama. A trebalo bi da svaka kompozicija bude kao neki doživljaj. A tu treba mnogo više nekog ulaženja, unošenja sebe, ne samo napora nego i kompletnih energija.

Rijetki su veliki orkestri kojima ne treba da ih se gladi niz dlaku. Ali funkcija onoga koji je na mojem mjestu nije da orkestar gladi niz dlaku, nego da postigne da mu dlaka sja.

To mi je drago čuti, jer je fenomen orkestara i orkestralnih muzičara vrlo tipičan i specifičan. Muzičari mogu, ukoliko uspostave pravi odnos s dirigentom, napraviti odličan ostvaraj i odlično svirati, ali ako ne, mogu dirigenta čak i destruirati.

Da, ali na drugoj strani imamo danas posla i s nazovidirigentima, koji zapravo ne znaju svoj posao. Pa se dolazi i do drugih fenomena. Kad orkestar uoči takva dirigenta pa upne sve svoje snage te dade sve što može i zna, koncert ispadne bolje nego što bi dirigent zaslužio. To je zbog orkestra koji se nekako sam brine o vlastitoj vrijednosti. Ja se grčevito borim protiv dirigenata koji nemaju pojma.

Je li program za ovu sezonu napravljen s naglaskom na pretežno orkestralnom muziciranju ili na orkestralnom muziciranju i sa solistima?

Znate, ja sam zapravo protiv uobičajenog redoslijeda: uvertira, koncert, simfonija. To je malo i zamorno. Ponekad tako treba biti, u načelu jest u redu, ali ponekad treba i promjena. Nisu svi koncertni programi jednaki, ponekad su i malo drukčije koncipirani. Solisti su, znate, draž koncerta, u svakom slučaju. Smatram da si koncerte bez solista mogu priuštiti samo najveći orkestri i veliki dirigenti. Onaj koji stoji pred orkestrom mora biti velika osoba, autoritet. On onda može nositi koncert.

Inače, najkraći odgovor na pitanje bio bi ona latinska, variatio delectat – promjena je ugodna, pa je, dakle, dobrodošla. Ponekad je zanimljivo da se uobičajeno malo promijeni.

Pregledom planiranih programa u novoj sezoni uočljivo je da svaki koncert ima naslov. Koji je razlog toj novini?

Željeli smo da uz već godinama raspoznatljive tri oktave, Crvenu, Bijelu i Plavu, tri ciklusa od po osam koncerata i svaki koncert pojedinačno, radi lakšeg praćenja i arhiviranja, nosi i posebni naslov. Tako je koncerte moguće bolje pratiti. Naravno koncert Ive Pogorelića ne treba posebno nazivati, dovoljno ga je nazvati Ivo Pogorelić! Koncert s glazbom bečkih klasika ima naslov Idemo u Beč, koncert na kojem je solist Oli Mustonen nazvan je Vatreni Mustonen, da, svaki koncert ima naslov pa će ga biti lakše i najavljivati i poslije pratiti.

Što biste u ovom razgovoru uoči nove koncertne sezone Zagrebačke filharmonije posebno naglasili?

Teško mi je sad nešto posebno izdvojiti, jer uz rad ovdje imao sam i drugih angažmana i imam ih te će ih biti još. Sredinom rujna bio sam u Zagrebu, tu smo uvježbavali orkestar, tako da smo radili petu Mahlerovu simfoniju. U međuvremenu imao sam koncert u Mariboru, pa sam dirigirao Turandot, potom smo imali i jednu praizvedbu, Respighijevu Rossinianu. U Sarajevu sam dirigirao prvu Beethovenovu simfoniju i treći Rahmanjinovljev klavirski koncert.

Dirigirate prvi koncert ove sezone u Crvenoj oktavi 7. listopada, na dan izlaska ovog Vijenca.

Da, jer je Yaron Traub otkazao, i to toliko kasno da nije bilo moguće tražiti zamjenu pa me ravnatelj zamolio da preuzmem taj koncert, što ranije nije bilo planirano i što ne bih prihvatio da nije u pitanju sâm početak sezone. S time imam čak i problema u Beču jer moram malo pomaknuti početak nastave.

Na tom koncertu, jer je prvi iz Crvene oktave koju najavljujete kao pretežno klavirsku, ruski pijanist Nikolaj Lugansky svira popularni Griegov koncert u a-molu. Nikolaja Luganskog ljetos smo slušali na odličnom recitalu u Dubrovniku na Ljetnim igrama.

Koncert počinjemo uvertirom Wagnerovim Majstorima pjevačima, dok je drugi dio ispunjen glazbom 20. stoljeća, koncert je i nazvan Od bolera do sambe jer ćemo izvesti Ravelove Bolero i Pavanu za preminulu infantkinju te Josipovićevu Sambu da camera.

Biste li na kraju željeli još nešto posebno naglasiti uoči početka jubilarne sezone Zagrebačke filharmonije koju ćete voditi?

Želio bih da se u Zagrebačku filharmoniju unosi duh doživljaja. Da glazbenici nemaju osjećaj da dolaze na posao, već da kad dođu traže doživljaj i sami. Ponekad se to može postići time da nije cilj posao od ponedjeljka do petka, a onda ideš na vikend. Ponekad to zamara, a u trenutku se sve može promijeniti.

Želite postići od orkestra to da im je sviranje radost muziciranja? Da se okupljaju radi veselja, a ne radi posla?

Ponekad i sam ritam rada nekoga navede na to. Danas je tehnički dio orkestralnog muziciranja tako visok zahvaljujući informatici. Od toga pate i najveće operne kuće jer postoje tako dobre snimljene izvedbe, da se opravdano postavlja pitanje za nove izvođače: Što mi još možemo bolje?

No tu onda dolazi poseban odnos prema izvedbi uživo. Jer je posve drukčije slušati snimljenu izvedbu ili pribivati neposredno stvaranju nove, žive izvedbe. Poseban je taj doživljaj glazbe izvedene uživo?

Da, može se dobiti pravi doživljaj samo kad si uživo prisutan stvaranju glazbe. To je emisija energije koja je dobro organizirana. I sam smatram, kao što je Platon rekao, da je duša harfa, treba je samo znati svirati. I da mi s koncertima stavljamo duše u red. Mi smo serviseri duše. Ljudi slušajući razmišljaju jedno, drugi dugo, neki sasvim nešto treće. To je u redu. Tada možeš rješavati problem koji inače nikad ne bi, jer je duša u redu. To je zapravo psihička funkcija koncerta, duševna uloga bilo koje umjetnosti, sudjelovanja u nečemu, u nekoj apstrakciji.

Svatko ima pravo na svoj doživljaj i sadržaj.

Pa da. Ne možemo diktirati, mi samo nudimo da si svatko tumači po svojem.

Ponuda za doživljaj.

Da, ja ne bih htio da ljudi smatraju – trebaš doći jer se petkom odlazi na koncert, nego da nešto i dobiješ. Čak i nešto što nisi očekivao. To je za mene bitno i time se pune naši akumulatori. A onda, pošto je kompleks tvoje duhovnosti nekako složen, i svoj posao možeš raditi bolje.