Komentar i ovlašno doticanje

Brojne su retoričke tehnike i postupci kojima se izvodi povezivanje različitih diskurza, preslagivanje argumentacijskih razina, govornikovo prilagođavanje oblika iskaza poziciji u kojoj se nalazi, njegovim nakanama i ciljevima. Ovom ću se prigodom zadržati na dvije takve figure – parabazi i pretericiji.

Prekid estetske iluzije

Prva, parabaza (grč. đáńáâáóéň, istupanje) makrostrukturalna je figura drugog stupnja. Izvorno, to je dio stare atičke komedije u kojemu glumci odlaze sa scene, a kor i korifej se okreću prema gledalištu, skidaju maske, stupaju naprijed i izravno se obraćaju gledateljima. Parabaza dopušta dramatičaru da osobno intervenira u fikcijski svijet koji stvara da bi naglasio ili komentirao pojedine događaje. Ona je prostor političke i društvene kritike, u njoj se – kako piše Marina Bricko – u prvom ili trećem licu „opravdavaju i hvale autorovi komediografski postupci, a kritiziraju i ismijavaju nastojanja konkurencije; polemizira se s autorovim neistomišljenicima, komentiraju prikazana zbivanja i politički stavovi; laskanje se iz-mjenjuje s podrugivanjem publici; od nje se zahtijeva pljesak, a od sudaca pravedna odluka“. Najpoznatije parabaze su Aristofanove. Primjerice, u komediji Ose, postavljenoj 422. g. p. n. e., parabaza koju izgovara korifej zapravo je samohvala pisca:

Sad, narode, s pažnjom mi slušajte riječ, ako volite otvoren govor,

Jer pjesnik bi htio u ovom trenutku prekoriti publiku svoju.

On kaže da vrijeđate njega što mnoga je lijepa stvorio vam djela,

Doduše ne isprva javno, već krišom, u službi kod drugîh poeta,

Kad Čuriklov proročki dar i vještinu on uze uzor pa prodrije

U trbuhe tuđe da izlije ů njîh mnogňbrôjne komičke šale,

A zatim i javno, kad, prihvativ izazov sâm i vlastiti račun,

Napustio tuđe je muze, a svoje zauzdavši poveo trkom. (...)

(preveo: M. Škiljan)

Parabaza slabi mimezu, prekida iluziju, naglašava artificijelnost umjetničkoga djela i mijenja diskurzivni modus – prikazivanje zamjenjuje kritičkom refleksijom. Friedrich Schlegel ustvrđuje da je ironija permanentna parabaza (parekbaza), te oko te postavke gradi romantičarsku teoriju ironije. Prekidanje estetske iluzije pritom tumači kao svojstvo dramskoga teksta da istodobno ironijski prepozna sebe kao reprezentaciju i upozori na ograničenja te reprezentacije. Parabaza jasno upućuje na razliku između autorovih stavova i stavova dramskih likova.

Toby Tover-Krein, Neodlučnost

Govornik najavljuje odustajanje od teme,

a onda kaže sve što o njoj zna

Aristofan je u svojim komedijama parabazu koristio kao konvencionalni dramski postupak

Učinak sličan učinku parabaze u kasnijim epohama pojavljuje se u djelima poput Cervantesova Don Quijotea, Sterneova Tristrama Shandya ili Diderotova Jacquesa le Fatalista, u Brechtovu epskom teatru, u apostrofama kojima se autori obraćaju recipijentu (dragi čitatelju, štioče i sl.) te u metaleptičnim prekoračenjima zamišljenog okvira ili granice u kazališnim, književnim, likovnim ili filmskim ostvarenjima. Međutim, dok su u grčkoj komediji prekidanje scenske iluzije i glumčevo ispadanje iz uloge žanrovske konvencije koje gledatelj poznaje i očekuje, u kasnijim (pa i suvremenim) umjetničkim praksama takvi postupci u pravilu iznenađuju recipijenta.

Parabaza nedvojbeno posjeduje prokazivački, čak opsceni potencijal. Upravo zbog njega Giorgio Agamben u njoj prepoznaje klicu proze, jer se – kada padnu maske – otkriva ono skriveno i šifrirano, ono što omogućuje komentar i parodiju, tj. ono prozaično.

Topos skromnosti

Drugi pojam, pretericiju (lat. praeteritio ← praeterire, mimoići, proći kraj čega) tipološki je moguće odrediti kao makrostrukturalnu figuru (misli). S pretericijom imamo posla u situacijama kada pošiljatelj najavljuje da neće govoriti o nekoj osobi, pojavi ili temi da bi odmah potom o istome iznio pojedine, nerijetko i sve, informacije kojima raspolaže. Pretericijski iskazi obično počinju odričnim formulama poput:

Ne želim govoriti o

Zašto iznositi na vidjelo

Čemu uznemiravati javnost činjenicama

Prijeći ću preko toga

Ne bi bilo zgodno ovdje otkrivati

Nije mi nakana svjedočiti o

Bilo bi suvišno navoditi

Neću spominjati imena

Nisam kompetentan govoriti o

itsl.

Tim se izrazima ističe stvarna ili glumljena govornikova skromnost, leksikalizira nedostatak opisivačke kompetencije, pomanjkanje želje ili znanja neophodnih za izricanje nepobitnih tvrdnji. Gramatički signali nesklada između dijelova iskaza kadšto su konektori suprotnoga značenja (ali, no, međutim). Pretericija privlači pozornost sugovornika ili čitatelja, sugerira pošiljateljevu distanciranost spram iskaza, posredno upućuje da je riječ o delikatnim, gdjekad i konfliktnim, stvarima. Ta se figura često pojavljuje u svakodnevnom govoru, u diskurzu odvjetnika, novinara, govornika, političara ili polemičara. Npr.:

• Ne bi bilo zgodno ovdje otkrivati da vladajuća stranka nema ideju kako voditi državu niti ljude koji su to u stanju.

• Ne želim govoriti o tome da sam joj prije rastave pomagao u svemu. Dok je ona išla u kazalište, u kupovinu ili na kave s prijateljicama, kuhao sam, prao suđe, peglao, čuvao djecu; kad bi kasno legla, stišavao sam susjede...

• – Na Zidu plača ostavio sam poruku.

– Kakvu?

– Neću reći, ali ima veze sa zdravljem.

(Večernji list)

Beskorisno je govoriti o federaciji i konfederaciji kada njihovi korijeni vuku k jednoj tradicionalnoj i konzervativnoj marksističkoj vlasti. Svaka marksističko-lenjinistička ideologija je opasna jer u sebi nosi klicu diktature. Iako se vanjski izgled mijenja, suština ostaje ista. (Vlado Gotovac, Tri slučaja)

Kako opisati neopisivo lijepo?

Pretericija se često pojavljuje u ironičnim kontekstima gdje se u pravilu iskorištava njezin antifrastični potencijal prikladan za upozoravanje na kakav nesklad, te za njegovo efektno izvrgavanje ruglu, npr.:

Nećemo govoriti o tome kako je kralj Aleksandar Karađorđević šetao oko HAŠK-ova stadiona, dok je Stjepan Radić otvarao igralište Građanskog u Koturaškoj, nećemo ni o tome kako je neki pametnjaković 80 godina kasnije želio spojiti ta dva kluba i pokrasti njihove trofeje. I kako je jedan nogometni mladić „u najboljim godinama” odjednom postao stogodišnjak, stariji i od Hajduka. Bilo je u Dinamovoj prošlosti smijeha kroz suze, pa se tako u jednom času nije znalo ima li Dinamo 95, 87 ili 53 godine. U jednom času se zvao Croatia i bio je sljednik triju klubova, HAŠK-a, Građanskog i Dinama. Ne i Concordije, jer od Concordije se nije imalo što ukrasti, a ni počasni predsjednik nije volio „konkordijaše”. (Tomislav Židak)

U reportažnim, putopisnim ili pohvalnim tekstovima pretericija se pretvara u konvencionalni uvodni signal, u topos skromnosti kojim se naglašava pošiljateljeva afektivnost i divljenje prizoru ili fenomenu o kojemu bi trebao svjedočiti. Govornik ili pisac tada najčešće „ostaje bez teksta“:

• Sunce se u daljini spajalo s morem. Koji prizor! Koji bi pisac to mogao opisati?

• Pred očima mi je nevjerojatna kolekcija poštanskih maraka. Ne znam koliko bi mi vremena trebalo da je riječima opišem.

• Primijetio je neizreciv prizor.

Kako je riječ o takvim diskurzivnim formulama, dobro poznatim svim članovima jezične zajednice, njihova je okamenjena značenja lako izigrati promjenom konteksta ili karaktera komunikacije. Tako je, primjerice, patetika konstrukcije neopisivo lijepo postala uporište ironijskoga preoznačavanja u internetskoj poruci

Htio sam ti poslati nešto neopisivo, lijepo, drago, osjećajno, erotično i vrlo pametno, ali nažalost ne stanem u ekran!

U književnosti pretericija se pojavljuje u opisima, pripovjedačevu govoru i govoru likova. Intonacija joj varira, ovisno o intonaciji djela, između patetike i sarkazma. Npr.:

• – Mato, kao da ste se rodili jedno za drugo! Mladi ste i zdravi; radite i štedite, pa vam neće uzmanjkati korica kruha. Neću da se hvalim, no svaka bi se majka mogla ponositi s mojom Marijom. Vi ste, Mato pametan i radin, imate nešto pod krovom, a i Mariji ćemo dati, koliko premožemo. Neće ona iz naše kuće kao kakva sirota, ta nismo ni mi siromašni kao crkveni miševi! – završi Jela i otare pregačom suze. (Eugen Kumičić, Začuđeni svatovi)

• Naravno, nije mi namjera tvrditi da je uredno počešljani, pristali i u tvid utegnuti suprug gospođe Morgan ikada za jedrim ljepoticama okruga u zanosu vikao „Francuskinje!“, ali priznajem da od te pomisli nisam bio toliko daleko gledajući ga kako blažen pijucka žestoko, zureći u onu, na našem zidu boje jorgovana ulovljenu, čeličnu francusku grdosiju pred kojom je, s barem jednakim zadovoljstvom, jednom pušio tanašne europske cigarete i gazio pravu, stopostotnu francusku tratinu. (Roman Simić, Mjesto na kojem ćemo provesti noć)

Vrednovanje i skrivanje

Baveći se pretericijom kao važnim postupkom u procesu argumentacije, nizozemska teoretičarka Francisca Snoeck Henkemans razlikuje pretericiju kojom se govornik ograđuje od onoga što će kazati i pretericiju kojom poriče da ima što kazati. Ta figura omogućuje učinkovito izlaganje argumenata, i to na način koji će doživjeti najmanje kritika, jer govornik ne preuzima potpunu odgovornost za rečeno. Ona je zapravo diskurzivni postupak kojim se može izraziti pojedinačno gledište, kritizirati tuđe, predočiti kakav argument ili efektno okončati rasprava. Gledatelj tv-prijenosa nogometne utakmice svoje stajalište o komentatoru može npr. izreći ovako:

•

Ne kažem da je komentator utakmice neznalica, ali o igri je govorio tako nevjerojatne stvari da se nameće zaključak da o nogometu ne zna ništa.

Budući da se može rabiti na svim razinama argumentacije, Snoeck Henkemans toj figuri pripisuje svojstvo strateške prilagodbe. Dok s jedne strane omogućuje govorniku da izbjegne ili izostavi loše argumente, tj. da retorički pokaže svijest o njihovoj kvaliteti, dotle s druge strane gradi dojam ovlašnoga doticanja teme, kojim ipak uspijeva zadovoljiti radoznalost auditorija. Snoeck Henkemans tvrdi da je pretericija kombinacija vrednovanja i skrivanja, jer se govornik ne zadovoljava prešućivanjem ili odustajanjem od specifičnoga govornog čina – poričući pristajanje uz kakvu tvrdnju, on je čini znakovitijom i važnijom u očima auditorija.

Stari su Rimljani pretericiju nazivali još occultatio, occupatio i ommisio, a Grci su najčešće rabili nazive apofaza (ἀđüöáóéň) i paraleipsa (đáńÜëĺéřéó ). Nerijetko se kao sinonim upotrebljavao i pojam aposiopeza. No, figura tog imena označava nagli prekid iskaza i stvarno prešućivanje glavne informacije, za razliku od pretericije koja najavljeno prešućivanje uvijek uspije iznevjeriti. Bernard Dupriez razlikuje polupretericiju koja prikazuje tako da temu naglašava prelaskom na šutnju (što je zapravo opis aposiopeze) i pravu pretericiju koja je oblik pseudosimulacije, jer pojedine informacije skriva samo zato da bi ih jače istaknula.

U nas pretericiju u svojim priručnicima obrađuju već Janko Tomić (1875), Ivan Filipović (1876) i Luka Zima (1880). Tomić je prevodi kao prelaženje, Filipović kao prelazak, a Zima ističe da se ta figura „sastoji u tom, da se nešto pod izgovorom, kao da se je prešutjeti htjelo, istom onda u kratko kazuje“.