Kazalište ima budućnost

Razgovarao Jasen Boko

Feđa Šehović (koji je često objavljivao pod pseudonimom Raul Mitrovich), iako u osamdeset i prvoj godini, i dalje piše. Prošloga je ljeta u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara predstavio knjigu drama Od skerca do fuge. Posljednjih petnaestak godina, od odlaska u mirovinu, živi u Vitaljini u Konavlima, u blizini Prevlake, na svom imanju Janino, koje rijetko napušta.

Nakon dovršetka studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radio je u Dubrovniku kao nastavnik u osnovnim i srednjim školama, kao slobodni novinar, a kratko je vrijeme bio i direktor Drame HNK u Splitu. Bio je i ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, a sredinom osamdesetih postao je prvi voditelj Doma Marina Držića i na toj je poziciji dočekao i mirovinu 1996. Njegov književni opus uključuje desetke romana, a dvadesetak drama koje je napisao u posljednjih četrdeset godina doživjelo je brojne izvedbe u profesionalnim kazalištima i na radiju. Predstavljajući njegovu knjigu drama prošloga ljeta Matko Sršen upozorio je na autorovu nezasluženu marginalizaciju u Dubrovniku.

Feđa Šehović

Prva vam je drama Raskršće izvedena u Kazalištu Marina Držića još 1959. Pedeset godina poslije kako gledate na poziciju kulture, književnosti i kazališta u Hrvatskoj?

Tada sam Dubrovačkom kazalištu ponudio četiri teksta: Dubrovački skerac, Novelu od kapetana, U palacu Anemi i Raskršće. Zašto baš tada, a ne prije? Zato što je nedugo prije toga došlo do revolucionarne promjene u gradskom kazalištu, čiji naziv onda nije bio vezan uz ime velikog Držića. Odlukom kazališnoga vijeća (u kojemu i sam bijah član) došlo je do radikalne preobrazbe glumačkog ansambla. Od poluprofesionalnoga kazališta zahvaljujući prinovi, diplomantima Kazališne akademije u Zagrebu, k tomu Dubrovčanima i Dubrovkinjama, kazalište u Gradu ubrzo će stati uz bok umjetničkoj razini najboljih teatara, ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj Jugoslaviji.

Spomenuli ste jednom da je, paradoksalno, Uprava kazališta tada izvela vaš tekst do kojeg vam je bilo „najmanje stalo“?

Da, vjerojatno zbog mojeg angažmana u kazališnom vijeću, kao i stalnoga kazališnog kritičara u tadašnjim cijenjenim medijima, uprava kazališta odlučila je da od četiri moja ponuđena teksta izvede baš onaj do kojega mi je bilo najmanje stalo. Moj prijatelj Vlado Švacov, koji je kao i ja poslije završetka studija u Zagrebu došao u Grad, satima me pokušavao uvjeriti da će Izet Hajdarhodžić, zajedno s ostalim profesionalnim glumcima „napraviti dobru stvar“, a da za Skerac i ostale komade „ima vremena“. Predstava Raskršća nije tako jadno prošla kako sam ja zamišljao, ali složio sam se s prijateljicom Lucom Juvančić, kojoj dosta dugujem u širokom poimanju mentaliteta mojih sugrađana. Dvije godine poslije, praizvedbom Skerca, oboje ćemo se podjednako veseliti velikom uspjehu predstave i ne zato što je bila riječ o mojoj komediji koju je režirao Joško – sin Lucin, već zbog toga, kako Luce reče: Finalmente, Grad opet ima svoj teatar.

Kazalište bi trebalo biti temelj kulture svakoga grada?

Teatar je uvijek bio fundamentalni dio urbane kulture, Grada posebno. Kakav nam je teatar – takva nam je kultura. Tako je uvijek bilo, pa i sada. Vjerujem da je ta sintagma primjenjiva na sve naše gradove s razvijenom tradicijom profesionalnoga kazališta. Posljednjih godina ne obilazim Zagreb i neke europske kazališne centre kako sam to nekada uobičavao. Tako je to kad zakoračimo u deveto desetljeće života i kad smo prisiljeni odricati se užitaka hodočašćenja svetoj Taliji. Srećom, odavno sam se sprijateljio s internetom, koji mi surfanjem omogućava solidnu informaciju o suvremenim zbivanjima u kulturi, posebno u teatru. Očito da silna ekspanzija filma, a posebno televizije u svijetu, prisiljava teatar na borbu za opstanak. Kako bi opstali, kazališni tekst i scenska realizacija nastoje (najčešće) doslovno oponašati televiziju, ugrožavajući na taj način temeljni smisao kazališne umjetnosti. Isto tako zamjetljiva je i inačica suvremenoga teatra koja želi očuvati kazalištu estetski i etički dignitet takozvanim novim načinom iščitavanja djela. U tom iščitavanju razlikujem dvije podvrste: jedna po kojoj se, recimo, Shakespeareova djela iščitavaju kao suvremene TV-sapunice poput prošlogodišnjeg uprizorenja Hamleta na Lovrjencu; i druga varijanta koja očito prezire prvu iščitavajući klasičnu i modernu dramu nekom vrstom kazališta u kojem je primaran govor glumčeva tijela, dok je tekst pisca samo povod. Unatoč svemu, vjerujem u budućnost kazališta.

I dalje ste optimist što se tiče budućnosti kulture, bez obzira na njezinu sve naglašeniju marginalizaciju, ne samo u medijima? Ne odustajete?

Kultura je društvu ono što su čovjeku vitamini i minerali nužni za normalnu funkciju ljudskog bića. To što je ona trenutno marginalizirana zahuktalom agresijom primitivnoga kapitalizma i još nekim izmima ne znači da će je se društvo odreći. Vjerujem da ćemo europeizacijom vratiti dignitet poniženoj kulturi, jer ćemo ulaskom u EU biti prisiljeni stvarati vlastiti europski identitet, što će biti nemoguće bez adekvatna kulturnog standarda. Hrvatska ga je nekad imala i upravo njemu zahvaljujući konačno ostvarila stoljetni san o vlastitoj državi. Dunkve, i dalje sam optimist i ne odustajem vjerovati u kulturno bolje sutra Lijepe naše.

Književni rad započeli ste dramama, proza je došla dosta kasnije. Kako ste počeli pisati za kazalište? I zašto ste potrebu za prozom osjetili znatno kasnije?

Sudeći po godinama izvođenja i tiskanja mojih kazališnih i proznih djela, bili biste u pravu, ali prava je istina da sam od studentskih dana, kad sam postao član Kluba mladih pisaca Hrvatske (osnovan u Zagrebu pri Društvu Joža Vlahović) istovremeno pisao prozne i dramske uratke. Tako sam nastavio i po završetku studija, došavši u Dubrovnik. U istom razdoblju, do praizvedbe Skerca, imao sam završen rukopis prvoga dijela Dubrovačke tralalalogije, koji je zajedno s drugim i trećim dijelom objavljivan u časopisu Mogućnosti da bi dugo zatim bila tiskana sva tri dijela u izdanju splitskoga Čakavskog sabora. Dunkve, moj rad na prozi tekao je usporedno s onim dramskim, ali zagrebački izdavači uljudno su me odbijali razlozima identičnim onima kojima su se ispričavale zagrebačke kazališne kuće zbog odbijanja mojih dramskih tekstova.

Odbijenice su često napominjale kako pišete problematičnim jezikom?

Da, navodno je riječ bila o problemu s jezikom mojih komedija i proze pisanih lokalnim dubrovačkim jezikom, takozvanim dijalektom. Moj ondašnji bliski prijatelj Vlatko Pavletić dobronamjerno me nagovarao da standardiziram svoje uratke pa ću imati više uspjeha kod kazališta i izdavačkih kuća. Nisam pristajao na odricanje od Vidrina jezika, u čemu me žustro i argumentirano podupirao drugi moj vršnjak i prijatelj Vlado Gotovac, uvjerivši me da je jezik kojim ja pišem naš pravi, izvorni hrvatski, a vladajući štokavski funkcionalni, proizvod političkoga dogovora istomišljenika u bivšoj državnoj zajednici.

Vaše su drame, uvijek kažete, „o ljudima nazbilj i ljudima nahvao“. Tko su ti ljudi danas?

U biti, nazbilj su oni koji istinski žude za napretkom društva, bune se protiv svega što ugrožava dostojanstvo pojedinca i skupine; to su oni koji nas, i sami altruisti, uvjeravaju da, unatoč svemu, ima nade u bolje, ljudskije sutra. Susrećem ih u kolumnama listova nekih novina, pa i u svom susjedstvu. Susretao sam ih i prije rata, one slične Vladi Gotovcu, ili mom beogradskom prijatelju, piscu Danilu Kišu, ili Ivi Brešanu. Ali susretao sam ih i među onima koji nisu pisali drame i romane, bili su obični građani moga Grada, a toliko neobični zbog svoje ljudskosti. Prije rata susretao sam ih u Gradu na kazališnim premijerama u Bondinu teatru, na koncertima u atriju Dvora, u Znanstvenoj knjižnici ili onoj u samostanu Male braće. Za vrijeme rata, tako pogodna ljudima nahvao da iskažu svoju zlu ćud, Gradu je zaprijetila opasnost gubljenja kulturnog identiteta, kako se to, nažalost, događalo i nekim gradovima Lijepe naše. Zahvaljujući onima nazbilj, okupljenim oko ratnoga gradonačelnika, onemogućeno je ljudima nahvao da se duh zločina nastani u Gradu.

Često citirate Držića i osjećate se povezani s njim. Što je nama Držić danas, osim u spomeničkom smislu pisca iz čitanki?

Ako ništa drugo, a meni svakako znači utjehu, da će me kao i Marina Hrvatska priznati početkom četvrtog stoljeća ovog milenija.

Odakle vam je uopće došla potreba za pisanjem, od Boga ili od vraga?

Kao dosljednu agnostiku ta mi je potreba mogla doći jedino od duha ljudi koje sam prihvaćao kao uzore. Najprije je to bio Marin Držić, zatim Čehov, pa Dostojevski, Reymont, Krleža, Andrić, De Filippo...

Radili ste nakon diplome Filozofskog fakulteta na školama, slijedilo je kratko iskustvo slobodnog novinara pa mjesto direktora Drame splitskog HNK. Jesu li se promjene zanimanja događale slučajno? Zašto ste se tako kratko bavili i novinarstvom i splitskom Dramom?

Promjene nisu bile slučajne. Rad na školama zanimao me zbog činjenice da sam radeći na njima mogao svoja znanja o kazalištu provjeravati osnivajući na njima kazališne družine.

Bili ste svojevremeno kritičar Matice hrvatske u Dubrovniku, sudeći po onome što danas govorite i pišete, čini mi se da ste sada njezinim radom znatno zadovoljniji?

Moram reći da je Matica hrvatska u Gradu dugo bila opterećena balastom agresivne i netolerantne prosječnosti. Kad se odlaskom nositelja takva imidža oslobodila, Luko Paljetak sa suradnicima vratio joj je legitimitet snažna kulturnog žarišta u Hrvatskoj.

Matko Sršen, promovirajući u Dubrovniku vašu knjigu Od skerca do fuge, spomenuo je činjenicu da vas se često u Dubrovniku marginalizira. Ima li takva marginalizacija možda veze s činjenicom da ste često bili kritični prema svom gradu?

Uvijek su postojali marginalizatori onoga što radim, ali se prema njima oduvijek nosim s ukorijenjenom humornom distancom. Mislim da je većina sugrađana moje drame, pa i ovu posljednju knjigu, dočekivala s radošću.

Ima li možda u toj priči o marginalizaciji udjela činjenica da ste u Dubrovniku ipak – došljak. Bez obzira što se to dogodilo prije gotovo pola stoljeća?

Za publiku koju zovem svojom ja sigurno nisam došljak, dogon, rekli bismo ovdje.

Postoje, dakako „sveznajući“ poluobrazovani mediokriteti koji me takvim možda smatraju, ali njima sam odavno rekao: Jest, velika je razlika između nas; vi ste rođeni u Gradu, a mene je ovaj Grad rodio. Potvrdu svoga dubrovačkog identiteta ne tražim u matičnim knjigama kao oni, ja je imam, zapravo imat ću, u povijesti Grada koji me rodio. I pri koncu moram napomenuti da me lokalni marginalizatori u Gradu drukčije vide zahvaljujući masovnoj nacionalnoj euforiji zanosa serijom 1001 noći.

Aferim, rekao bi Vidra.