Joh i kataloh

Premda je jesen kalendarski tek nastupila (ovaj tekst pišem 25. rujna 2010), kiša curkom curi kao da smo već odavno zagazili u to godišnje doba. „I znamo da leto otišlo je, eto, baš kakti vu snu“, sjetim se svake godine u ovo doba dragoga lirika Frana Galovića. Nekoć sam svake godine prije ljeta slagala na kup knjige za čitanje pod borovima uz more, no kako ljeta već nekoliko godina provodim u Zagrebu, mogu samo sjesti u naslonjač i dohvatiti s police bilo koju knjigu. Tako sam izvukla i knjižicu džepnoga formata Čakavski stihovi Drage Gervaisa iz 1949. (Nakladni zavod Hrvatske). Zaklamana je poput bilježnice, no debelo nadvisuje sve novije luksuzn(ij)e knjige u onome što se danas najviše „računa“ – naklada joj je 6000 primjeraka!!! I to za neveliku pjesničku zbirku. Današnjima nezamislivo.

Drago Gervais (1904–1957), premda zbog mnogih svojih čakavskih pjesama antologijski pjesnik, već je podosta zaboravljen. U to sam se uvjerila snimajući prije više godina natpise po zagrebačkim ulicama i trgovima. U samoj ulici koja nosi ime toga nenadmašnog krokista pitala sam ljude gdje je Žerveova ulica, a oni su mi uredno odgovarali da ne znaju. Lako je pretpostaviti kako oni čitaju ime te ulice – Gervaisova – po čemu se vidi da im je sam pjesnik već dobrano nepoznat (a nisam sigurna da im je ikada i bio poznat). Drugi primjer neznanja pokazali su neki internetski ignoranti, koji su na Radio-Puli čuli „Joh i kataloh je bil puli nas danas“, za što su pomislili da je neka novokomponirana „narodna kanta“. Pojma nemaju da je to stih upravo iz jedne pjesme Drage Gervaisa (Pipa).

Izraz joh i kataloh, što znači nešto strašno, sačuvaj nas, Bože, jao i pomagaj, teško meni / nama i slično, bio je rasprostranjen, a rasprostranjen je i danas, upravo u Istri. „Učku te nan jopet, jopet proškuljati ... joh, joh, joh, joh i kataloh“, pjeva izvanserijska i samosvojna Tamara Obrovac, a Novi list, koji mi povremeno dospije u ruke, piše (na čakavskom): „Joh i kataloh bil je va Frlanije na pasani Pusni utorak“. Kad se skupi planinarsko društvo, naravno da jedni hodaju brže i lakše od drugih (no pravi planinari uvijek skupni tempo odrede prema najsporijim hodačima), pa lako mogu zamisliti kako je to kad se na pohodu „100 ženskeh na Planike joh i kataloh širi na sve strane“.

Izraz uvijek dolazi u paru (joh i kataloh), pa je upravo ta odlika kumovala pučkom tumačenju da su to zapravo dva lika – Joh bi bio neka vrsta utjelovljenja nesreće (peh, pegula, smola), a Kataloh bi bio njegov brat i/ili pratilac (po obrascu Scila i Haribda, Sodoma i Gomora i sl.). Jedno takvo tumačenje pojavilo se još 1922. godine u knjizi Jacoba Polde Koslovicha O ponečemu poremećenu i još koja iz škrinjice babe Lucije. No stvari baš i ne stoje tako, jer koliko god kataloh ne dolazi bez svojega parnjaka, prvi član – joh – javlja se i samostalno, i to u više inačica. Najčešća je joj, jao, što je uzvik koji izražava jake osjećaje: bol, strah, žalost, radost, divljenje, a može izražavati i prijetnju (jao si ga tebi ako te uhvatim). Joh je i nastao od oblika jao(h), kao što su nastali i ostali uzvici – ah, oh, uh itd. U 16. i 17. stoljeću nalazimo oblik jaohi s dodatkom ličnih zamjenica u dativu i akuzativu – jao si ga tebi / meni / nama / vama i sl., što se može usporediti s talijanskim oblikom ohimč. U 16. stoljeću oblik joh poimeničen je, pa se sklanja: nominativ joh, genitiv joha itd. Odatle nije daleko ni slovenski glagol jokati, što se čuje i u Istri, a znači plakati. Imenica jok, plač, u vezi je s onomatopejskim uzvikivanjem jao, jo, a glagol jokati izveden je na isti način (infiksom -ka) kao što su izvedeni i drugi glagoli koji oponašaju životinjsko ili neartikulirano čovjekovo glasanje, npr. mukati, kukurikati, jaukati, pljeskati i sl. Zanimljivo je da glagol jokati, u značenju bolno plakati, jaukati, bilježi i Marko Boljat u svojem Ričniku ličke ikavice (2009), a jokat u istom značenju pribilježio je i Nikola Kustić u Cakavskom govoru grada Paga s rječnikom (2002). Te potvrde isključuju slovenski utjecaj na taj izričaj, a govore u prilog jednakim pojavama na raznim stranama, što će još vjerodostojnije potvrditi i Rječnik govora grada Korčule (D. Kalogjera, M. Fattorini Svoboda, V. Josipović Smojver, Novi Liber, 2008), u kojem se jo i johi navode kao sinonimi, no ipak s razlikom u upotrebi – jo je uzvik uz izražavanje oduševljenja (jo kako je lipa – Joj, kako li je lijepa), a johi je izraz koji ide uz nesreću (Johi meni, nesritna li san se rodila – Jao si ga meni, nesretna sam se već rodila). I kao glagol javlja se u alternaciji johat i jokat – tužiti se, jaukati. U tom rječniku zanimljiv je i podatak da su Katalani lokalni naziv za Osmanlije. I on je daleka poveznica s bug. katalanin (pisan malim početnim slovom, dakle opća je imenica), što znači bezbožnik, ljutit, nagao, prijek čovjek, što je već itekako objašnjivo – ar. katalá + član -in znači poganin, neznabožac (njem. Heide), pa neki misle da se kataloh možda može izvlačiti i odatle. Istina jest da se Bog često zaziva kao zaštita od kojekakvih neznabožaca i antikrista, no ovo spominjem više kao spekulaciju nego kao tvrdnju.

Ako se nakon ovih objašnjenja vratimo Ger-vaisovu stihu „Joh i kataloh je bil puli nas danas“, možemo pretpostaviti što se to zbivalo u pjesnikovoj kući – djed je zametnuo svoju lulu i napravio pravi skandal / škandal, kraval, gungulu, nered, strku, zbrku pa i danas sveprisutnu frku da je nađe. Nekoć je kraval bio kod nas mnogo češća riječ nego što je danas (već ga i u križaljkama smjenjuje spomenuta razgovorna najfrekventnija frka). Govorilo se da je „kod njih kraval“ – vika, buka, galama, uzbuna, svađa, strka, ispad, metež, što ćudorednim susjedima, naravno, nije moglo promaknuti, a babama koje su po cijele dane visjele na prozorima pogotovo. Kraval nam je u istom značenju došao iz njemačkoga (Krawall), no i ondje je posuđen iz starijega francuskog charivalli. Značenje te francuske riječi jest, doduše, galama, ali ne bilo kakva, nego ona što je podižu razuzdani svatovi kad se mladenci povuku u svoju sobu. Neki etimolozi misle da njem. Krawall zapravo potječe od Graball, a ovo od bavarskoga Grebell, graja, kako je bio nazvan ustanak u Hanauu 24. rujna 1830. Riječ se brzo proširila po Njemačkoj i prešla u jezike okolnih naroda (češki, hrvatski, ali i danski, švedski). Stari Latini riječju charavallium krstili su pak mačju gozbu, a znamo kakve urlike ispuštaju mačke u vrijeme svojih „pirova“. Nešto slično današnjim tulumima (uvjerava me svako toliko terevenka mladih u susjedstvu).

Skandal, razgovorno i škandal (grč. skándalon, lat. scandalum), znači slabljenje, činiti koga slabim, spoticanje, prvotno pasti, i srodna je s lat. scandere, dizati se, penjati se, stupati, što je pak dalo i skandirati (njem. skandieren). Skandirati je najprije značilo po određenim pravilima dizati i spuštati glas, ali se pri udaranju takta dizala i spuštala i noga. Skandal uključuje – osim buke, vike i galame – i sramotu, sablazan, uzbunu koju izaziva sramotan čin nad kojim se dežurni dušobrižnici obično skandaliziraju / škandaliziraju. A gungula (tur. gungule) obično se rabi samo za metež, graju, vrevu, strku, stisku, lomljavu, galamu i uzbunu, ali izazvanu u prvom redu gomilom ljudi, bez sramotnoga prizvuka. Kad sve te johe i katalohe, strke i zbrke, skandale i kravale, meteže i gungule stavimo na kup, vratimo se početnom johu i katalohu, pa neka svatko za sebe procijeni Gervaisov kroki i što je sve izazvao nestanak jedne lule:

Pipa

Danas je nonić po kuće kričal

i beštimal,

zač da mu j’ neki pipu ukral.

Celu je kuću smutil,

mačka udril, susedi zbunil,

pijat razbil,

i nonu razjadil.

Joh i kataloh je bil puli nas

danas.

Se j’ najzad nesrećna pipa našla,

je pod baretun nonu bila.