Gulliver kao čovjek današnjice

U ovoj sezoni Gradsko kazalište lutaka obilježava važan jubilej: 50 godina od početka stalna djelovanja, započeta davne 1960. Naravno da je time izbor djela i kazališnoga autora za početak sezone zadobio posebnu težinu. Odmah valja reći da se povjerenje ukazano Saši Anočiću da realizira autorski projekt nadahnut prvim dijelom slavnoga fantastično-utopističkoga djela Jonathana Swifta (Dublin, 1667–London, 1745) Gulliverova putovanja, gdje su opisane dogodovštine jedinoga preživjelog iz brodoloma na otoku s patuljastim ljudima, Liliputancima, pokazalo kao pun pogodak. Prije svega, Swiftov je junak Gulliver svojim fantastičnim pustolovinama odavno postao jednim od najomiljenijih dječjih junaka u svjetskoj književnosti, a potom je sarkastičnom ironijom engleskoga gospodarsko-političkog i kolonijalnog sustava udario temelje provokativnoj polemičnosti, ironiji i satiri, koje uvelike obilježavaju književnost 20. stoljeća. Tako se priča o Gulliveru pokazuje i danas jednako prikladnom za dječji uzrast, kao i za odrasle, pa čak i za publiku zahtjevnijih kriterija.

Između raskošnih lutaka i Gullivera (Alex Đaković) postoji odlična sinergija

Skidam, za početak, zgodnu grafičku dosjetku s plakata predstave: GULLIVER U ZEMLJI malih ljudi. Vrlo je duhovito i rješenje programske knjižice u minijaturnoj formi s priloženim povećalom. Zašto uopće spominjemo te epifenomene predstave koji u strogom smislu riječi s njom, čini se, i nemaju bitne sveze. Zato jer se u tim epifenomenalnim segmentima često dodatno iskazuje puni smisao promisli teatarske cjeline. Ipak, predstava živi u sinergiji pozornice i gledališta, koju aktivira moć autorske ideje, a provodi sintetička snaga cijeloga kolektiva. U ovome slučaju primarna energija kreće od autorske osobnosti Saše Anočića, koji od početnoga dogovora s ravnateljicom Zrinkom Kolak-Fabijan kreira svojevrstan work-in-progress u koji uvlači članove svoga autorskog tima i peteročlani glumački kolektiv na čelu s Alexom Đakovićem u naslovnoj ulozi čovjeka koji se našao među patuljastim ljudima.

Što Anočića u svemu tome zanima i potiče? On razmišlja na nekoliko razina. Prva je razina same priče. Znamo kako je ona funkcionirala i koju je svrhu imala u puritanskome engleskom društvu 18. stoljeća. Ali pitanje koje zanima i Anočića i nas jest, dakako, što nam ona govori danas. Time si autor postavlja istodobno i najlakšu i najtežu zadaću. Najlakša je, premda ne i lagana – a to i jest prvenstvena zadaća svakoga kazališta za djecu – napraviti predstavu koja će zabaviti i poučiti djecu i u kojoj će djeca uživati. A najteža bi bila: može li se kroz preuzeti općepoznati predložak uvjerljivom aktualizacijom u kojoj će odrasla publika prepoznati neke bitne dileme vlastita života proizvesti pročišćenje osjećaja – i. e. katarza?

Prilično je teško zamisliti mogućnost istodobna postignuća dviju tako različitih, štoviše disparatnih, zadaća. Saša Anočić u tome je, samo njemu svojstvenom čarolijom, uspio. Kako?

Početak je više nego klasičan. Pojavljuje se glavni junak koji se predstavlja publici i priča svoju priču. Ona se čuje iz offa. Onda se Đaković / Gulliver nađe u fantastičnoj situaciji, okružen Liliputancima. Tu započinje čarolija igre između osoba / aktera koji se tjelesno potpuno razlikuju, a na doslovnoj jezičnoj razini uopće se ne razumiju. Susret, bolje reći sraz, živoga glumca i male lutke ovdje ne izaziva pretpostavljeni groteskan učinak, jer se nekako otpočetka naslućuje kako ta različnost neće biti razlogom konačna i nepomirljiva nesporazuma. I tu se dogodi prvi fenomenalan učinak. Između živoga glumca i lutke struji emocionalni fluid, bez obzira bio on negativan ili pozitivan. Drugi je, jednako fascinantan, učinak način na koji postupno u percepciji gledatelja nestanu fizički inače neprestano nazočni glumci koji animiraju lutke / Liliputance. Odjeveni u crno i s crnim maskama na licu oni negdje u sredini predstave pa sve do kraja jednostavno iščeznu iz subjektivnoga pogleda, kao da su se nekim čudom pretopili u lutke koje vode. Ostanu samo dosljedno individualizirane lutke Liliputanci koji će iz prvobitne utopijske zajednice u kojoj – kako kaza besmrtni dum Marin – „neima moje ni tvoje“, u trenutku primanja u svijest imanja i posjeda i sami poći putem posesivnosti, pohlepe, mržnje i, u konačnici, rata. „Uvijek isto, uvijek, isto!“ – zdvojno vapi Gulliver, postavši na kraju tragično svjestan one danteovske istine da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Pesimizam konačne poruke ublažava ideja o novome početku, makar kraj bio uvijek isti. Kao da se tu sviftovski društveni pesimizam začudno spojio sa završnim mislima Alberta Camusa u Mitu o Sizifu: „Sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna je za ispunjenje ljudskog srca. Valja predstaviti Sizifa sebi, zamisliti ga sretnim.“

Možda će se ova razmatranja učiniti nepotrebno teškima pri raspravi o jednoj predstavi koja je ipak ponajprije namijenjena djeci. Ipak, usporedba Gullivera s čovjekom današnjice kako to vidi Anočić, u smislu stalnoga pokušaja novog početka unatoč svim bezbroj puta potvrđeno negativnim iskustvima, doista jest paralelna sa Sizifom i njegovom sudbinom uvijek nova početka guranja kamena prema vrhuncu planine. A reakciju curice kraj mene koja je poslije predstave uzdahnula: Jadni Gulliver! mi odrasli možemo samo modificirati u: Jadni čovjek!.

Anočićeva strategija aktualizacije predloška vrlo je promišljena, upravo mudra. Najbolji je primjer za to ubacivanje općepoznatih pjesama Bracanina dva i Ribar plete mrižu svoju u prizor fešte koju Liliputanci priređuju Gulliveru. Pjevajući u neodoljivo smiješnom, „liliputanskome“ narječju, izazivaju naravno salve smijeha. No autor ne pada u iskušenje ponavljanja provjereno učinkovita gega, što se inače toliko često vidi u kazališnoj praksi. Anočićeva invencija ne poznaje ponavljanja, nego tek ulančavanje novih i novih scenskih, audio-vizualnih postupaka, koji se konačno stapaju u katarzičnu cjelinu.

Ostaje navesti vrsne suradnike Saše Anočića u realizaciji ove izvrsne predstave. Na prvome je mjestu tu već višestruko potvrđena sjajna kreatorica i izvođačica lutaka te koscenografkinja Luči Vidanović. Lutke koje predstavljaju Liliputance istovremeno su individualizirane i tipske, raskošne u bojama i aplikacijama, a sa svime savršeno korespondira lijepa i multifunkcionalna scenografija. Suradništvo u izvoru glazbe i autorstvo izvorne glazbe potpisuje Matija Antolić. Oblikovanje rasvjete djelo je vrsnoga veterana riječke lutkarske scene Damira Babića. Pokret i koreografiju osmisliše Saša Anočić, Matija Antolić i glumačka ekipa. A nju tvori petero glumaca koji su poslije samozatajne animacije lutaka, govorenja i pjevanja tijekom jednosatne izvedbe u finalu otkrili svoja lica i identitet: David Petrović, Zlatko Vicić, Goran Guskić, Dina Đukić i Serđo Dlačić.

Zaključno valja reći da je ovom predstavom riječkoga Gradskog kazališta lutaka izvanredan način započela ne samo jubilarna sezona toga kazališta nego i nova riječka kazališna sezona uopće.