Gospoda Šerbedžijini

Viktoria Franić Tomić

Gostovanjem u Splitu Kazališta Ulysses predstavilo se usred ljeta s dva važna staro-nova komada: najprije dramom Pijana noć 1918, dok je druga izvedba bila monodrama Moj obračun s njima, koja je kolažiranje ili prije fotomontiranje fragmenata divergentnih esejističkih tekstova Miroslava Krleže, čiju je režiju potpisao danas pokojni Dino Radojević, a u izvedbi glumca Rade Šerbedžije kao Miroslava Krleže. Dvije predstave kazališta Ulysses rezultat su različitih, ali i homolognih dramskih adaptacija esejističkih tekstova Miroslava Krleže i kako su te adaptacije pokazale svoje vrlo opasne anomalije kada je riječ o interpretaciji Krležinih dokumentarističkih tekstova, zaslužuju posebnu pozornost i posljednja osvjetljenja kako Krležine esejistike, tako i njihovih dramskih adaptacija. Oni koji se bave slijepim pjegama opće i književne historiografije vrlo dobro znaju da su još sedamdesetih godina poststrukturalisti ukazali na tekstualnost historiografije, pa tako i na njezinu fikcionalnost, ali za one koji se ne bave teorijom historiografskoga diskursa, već teatrom i njegovom tjelesnošću, važno je napomenuti da dokumentarnost kao takva ne polaže neporecivo pravo na istinu, a osobito krivotvorena i kolažirana dokumentarnost, koja uzima kazališno tijelo i na taj način oživotvoruje falsifikate jedne podmetnute ideologije.

Šerbedžija je Krležu, navodno duhovnoga oca, odjenuo u luđačku košulju

Stoga ću ovaj put prije nego što opišem predstavu čiju režiju potpisuje Lenka Udovički opisati monodramu koju izvodi veliki glumac Rade Šerbedžija.

Podmetnuta ideologija montiranih fragmenata

Zamislite kazališnoga kritičara i zaljubljenika u teatar koji svoju kartu ustupi još jednomu gledatelju i sjedi na pomoćnom sjedalu, na margini toga teatarskoga prostora. Taj kazališni kritičar koji gleda navodnu adaptaciju Krležina teksta/ fragmenata Moj obračun s njima u izvedbi glumca i vlasnika privatnoga teatra Ulysses Rade Šerbedžije, teatra koji (uz MZOŠ) sasvim privatno financiraju Gospoda Šerbedžijini, djeluje kao prva varijacija teatra spojenih posuda. Važnost kazališnoga kritičara samo je na prvi pogled marginalna, zato jer je to teatarsko njuškalo smješteno na marginu prostora, i analogna je off-oznaci Teatra Ulysses, ali i gesti glumca Rade Šerbedžije koji kao trbuhozborac s pomoću lutkarski skrojena Miroslava Krleže glumi vječno disidentstvo u skromnoj i oskudnoj Bohemiji Brijuna. Tu je Bohemiju šeširdžija, klobučara i slobodnih ljudi osmislio još Josip Broz Tito – taj prostor vječnoga slobodarstva sretnoga Pana, sretnih radnika, vila i satira. Želim samo napomenuti da nemam nikakve namjere pisati o privatnoj personi gospodina Šerbedžije, ali kako je sam Šerbedžija glumeći šerbedžijanskoga Krležu u svoju izvedbu interpolirao neke autobiografske elemente, usredotočit ću se isključivo na te elemente, koji su dio kazališne izvedbe.

Krivotvorena se ideologija potpisuje Krležinim imenom

Naime, Šerbedžijina bi boemština bila nekako i jasna da je njegov duhovni otac bio zlosretni Ujević i da mu je ostavio šešir, koji je ubogi pjesnik možda zagubio u nekoj kavani daleko od mediteranskoga raslinja Brijuna, ali Rade je naslijedio šešir Miroslava Krleže (kako stoji u njegovim autobiografskim zapisima na koje nas je tijekom izvedbe uputio), povremenoga disidenta, defetista i razmetnoga sina. To što je Krleža bio povremeno disident, ili je pak uvijek bio disident koji je izbjegavao stratišta u košuljama angažiranoga pisca, pitanje je koje ćemo jednom opisati, ali zasad sa sigurnošću možemo reći da one nikada nisu bile luđačke. No Šerbedžija kao njegov razmetni sin odjenuo je toga navodno duhovnoga oca u luđačku košulju. Doduše poznato je i to da je Krleža Šerbedžiji darovao taj šešir, a jedan je novinar zaključio kako je to stari pisac učinio iz dobrohotnosti i simpatije prema šarmantnom i genijalnom mladom glumcu, ostavio mu ga je kako bi se skrivao pod njegovom pameti i to samo u šetnji po Jelačić-placu, ali je isto tako poznato da je između inih pokretnina Krleža Vranešiću ostavio svoju biblioteku, što hoće reći svoju pamet, a ne kazališni rekvizit svoje pameti. Kao što je još Mani Gotovac napisala da je Šerbedžija tako dobar glumac da izgovara tuđe tekstove kao da ih je sam napisao, tako je Šerbedžija u svom dugogodišnjemu zaboravu zaboravio razliku između biblioteke i šešira između literarno-dokumentarnih tekstova i izvedbe / scenskih tekstova i poigrao se tim šezdesetak svezaka teškim opusom kao da je rukovet pjesmica jednoga gimnazijalca. I sve to u teatru koji je navodno off, koji okuplja izvrsne umjetnike, u Teatru Ulysses, koji nije ni najmanje neoficijelan. Teatar Gospode Šerbedžijinih gotovo da je svoju službenu važnost našao na Brijunima, u Istri – prostoru koji mnogi pokušavaju čitati kao ničiju, odnosno svačiju zemlju. U toj navodno ničijoj/svačijoj zemlji Gospoda Šerbedžijini skrivajući se iza zvučnih internacionalnih imena falsificiraju i manipuliraju duhom i tekstovima hrvatskoga pisca Miroslava Krleže, koji se, tek tako uzgredno na kazališnim daskama u komičnom dijalogu s Kinezom, sasvim ozbiljno prozove i „Srbinom“, koji u predstavi Pijana noć 1918. ne zaboravi reći kako su Srbi i Hrvati jedan narod, tako usput, nevažno, neka se zna onako internacionalno i multikulturno. Taj ostarjeli Krleža kojemu je dosadno i koji je pozivao mladoga i drskoga glumca, prema svjedočanstvu Rade Šerbedžije, da mu priča viceve i da ga uveseljava, danas je pokojni čovjek i živi pisac s kojim Šerbedžija, onako uzgred, bez većih tendencija, u šali zbija srpsko-hrvatsku pošalicu, i sve šarmantno u prolazu.

Ali kaže Šerbedžija, to je moja stara stvar, to je stari hit, nekad smiješan, danas gorak, zapjevajmo boemski, apolitično, sretno. I sve to kaže pred ne znam koliko stotina ljudi, stotinu glava koje su onako malo mediteranski ridikulozne, fjakaste, pa ne znaju i nikad neće znati da je teatar ne-tijelo i da je teatar ne-moć i da je teatar ne-aktualan, da je Hamlet limunada, da je Macbeth narančada, da je Kralj Lear čokolada, a da je Miroslav Krleža napisao nekoliko pjesmuljaka u Hrvatskoj mladoj lirici, ili možda Srpskoj, kao da je to sada mnogo važno – i umro u dvadeset i drugoj godini. S Vidrićem je razmjenjivao sličice antičkih motiva, Ljubo Wiesner bio mu je vječni uzor, i što nas se to tiče. Udri brigu na veselje ili, kako je Šerbedžija završio svoju klepsidru monodramu-koncert riječima: „Znate kako bi rekla moja baba: Treba zapjevat i za pas zadit.“

Čitanje Bakarićeva nekrologa Krleži

I tako je „zadita“ u ne znam koliko stotina glava ideja o velikom prijateljstvu Krleže i Šerbedžije, o smiješnoj političnosti Miroslava Krleže i raspjevanoj apolitičnosti Radinoj, gdje u narkozi Šerbedžijina glumačkoga šarma publika plješće i viče „Bravo!!! Kolosalno! Viva Rade!“, a u brade mrmlja o Krleži kao „skandaloznom piscu“, „užasnom komunistu“, „bluni“ koju ne treba čitati. Jer znali smo mi da je taj Krleža skandalozan i da se ne treba čitati, tko bi to čitao, tko uopće razumije trabunjanja tog ishlapljelog pisca. Rekla mi je kći da ga više ne čitaju ni na Filozofskom fakultetu u Splitu jer je sve pokrio svojom gogoljevskom kabanicom, alias kišobranom (rekla je „Krležin kišobran“), ne tiskaju se njegova djela. Da ne bi našega dobrog Rade, da nam nije zapjevao, tko bi slušao toga skandaloznoga Krležu.

A sve je počelo na način da je veliki i dvostruki glumac Rade Šerbedžija izišao na scenu i čitao Bakarićev nekrolog Krleži. Zatim je fragmentirao jedan benigan raspored tema otprilike ovako: nešto o Revoluciji, pa malo o metaforičnoj Noći Krležine stvarnosti, pa o Pisanju, Istini i tjeralicama političkih ideologija, nešto o Glumi i velikom Talentu, nešto o netalentiranosti novinarskih piskarala koji mrče i crne, probio šakom scenski rekvizit, novine Slobodnu Dalmaciju, povišeno i genijalno citirajući jednu od kajkavskih balada, malo o Socijalizmu, prilikom čega se Šerbedžija okrenuo prema monumentalnoj građevini Meštrovićeve galerije, pa o Revoluciji, Kultu Ličnosti, Srpsko-hrvatskim pitanjima, pa o Historiji, pa opet o Srpsko-hrvatskim pitanjima, sve začinjeno Krležinom poezijom, nešto Balada Petrice Kerempuha, nešto Krležine ratne lirike…

Upozorila bih samo uzgredno na pojedine diskrepancije u kolažu odabranih fragmenata iz Krležine esejističke ostavštine, i to ne zato što bih imala konzervativni pogled na režijsku – a u ovom slučaju glumačko-režijsku – adaptaciju književnih tekstova, već zato što te diskrepancije upućuju na krivotvorenu ideologiju koja se potpisuje Krležinim imenom. Tiče se to upravo Bakarićeva nekrologa, koji baš nikakve veze nema s polemičkim tiradama Miroslava Krleže, koje je pisac uputio Josipu Horvatu i njegovim istomišljenicima, a koje se tiču građanske kritike Zagreba tridesetih godina. Vrlo se dobro zna, a ovom ću prigodom i ponoviti, da je Moj obračun s njima Krležina polemička knjiga nastala iz sukoba s kazališnom kritikom nakon izvedbe Gospode Glembajevih. Bakarićev nekrolog o Krležinom nekadašnjem skretanju s pravoga puta i opet povratku na pravi put nema dakle veze s Krležinim sukobom s građanskom zagrebačkom kritikom ili malograđanskim slojevima te sredine, kako bi Šerbedžija htio. Bakarićev nekrolog ima veze, i (da parafraziram Krležu) molim Vas, gospodine Šerbedžija, naćulite svoje lijene pseudokrležijanske uši iz posljednje klupe Krležijane, isključivo samo sa sukobom na književnoj ljevici, i ako postoji knjiga koja genijalnije opisuje taj sukob, taj Krležin sukob s glupošću ljudskom i nedostojnim predstavnicima dijamatske misli, onda je to Krležin Dijalektički antibarbarus iz godine 1939. koji gospodin Šerbedžija, čini se, nije nikad vidio.

Nakon takva diletantskoga kolažiranja i krivotvorenja, Šerbedžija nas je podsjetio da je to njegova stara stvar iz 1973, kako ju je dosad izveo više od 2000 puta, malo se prisjetio prijateljstva s Krležom, s kojim je razgovarao o koječemu, sve je to bilo nekad smiješno. Onda je Šerbedžija malo pjevao, malo recitirao, malo pozdravljao prijatelje, kako mrtve tako žive, s osobitim pijetetom recitirao pjesmu Prijatelj ga kaže više ne poznaje, koju je objavio prije punih devet godina u Feral Tribuneu u Splitu, gdje i danas ima čast biti. Doduše, Šerbedžija u tome nije odveć ni poetski ni tematski originalan jer je pjevač Jura Stublić u devedesetim godinama pjevao pjesmu svome prijatelju beogradskom, toplo i tužno, nekako u vrijeme kad je to bilo i hrabrije i važnije za sve nas koji smo izlazili iz te pijane balkanske krčme, dok je Šerbedžijina pjesma, a kako ovo nije lirski kutak ja je ovdje neću ni interpretirati, posve privatna stvar, ili preciznije lirična larpurlartistička gesta.

Inače, treba spomenuti Šerbedžijine goste, izvrsne mlade glumce kao što je mariborski glumac Jurij Ivanušićev koji je na glasoviru, osim što je pratio ostale izvedbe izveo i svoju skladateljsku uspješnicu Odisej, dok je mlada zagrebačka glumica Maja Posavec koja je u Krleža / Štivičić Pijanoj noći 1918. glumila Faniku, vješto otpjevala dvije skladbe u tom izvaniluzionističkom dijelu predstave, a koja se još jednom pokazala kao iznimno darovita i čije će se ime itekako dobro zapamtiti, pa više neće biti moguće da je dnevni tisak potpiše pjevačicom. Maja Posavec na taj je način pokazala kako između uloge pjevačice i sirote građanke može izgraditi dva jaka, a potpuno oprečna „identiteta“ i kako su takvi novinski natpisi samo još jedna potvrda njezine glumačke izvrsnosti.

Ljuti pelin u čašama za limunadu

Neka čitatelj ovih redaka ne pomisli da je njihov pisac izgubio kompas u diferencijaciji između kazališne izvedbe i stvarnosti, već je to bio na prvi pogled konfuzni i improvizirani scenski galimatijas Moga obračuna s njima, a u biti bila je to omiljena scenska inovacija kazališta Ulysses, a ona se zove scenski postupak-klepsidra, ili kazalište-klepsidra ili ideološka klepsidra itd. Ovaj put ona je ostvarena kao politički teatar (monodrama fotomontaže fragmenata iz Krležine esejističke ostavštine) – izvaniluzionistički scenski tekst: emocionalno-političko intoniran koncert glumca i pjesnika Rade Šerbedžije. I svi smo popili te pijane oktobarske noći Šerbedžijin ljuti pelin u čašama za limunadu, svi osim Rade Šerbedžije, koji je na sceni između dvije recitacije pio crno vino, da se, kako bi Krleža rekao, navodni „Vlaji ne bi dosjetili“. A ja sam bila trijezna, i mnogi su bili trijezni, samo ih nisam susrela jer sam razmišljala o biblioklastima, autodafeu i krivotvorenju knjiga. Postoji jedna veoma umna knjiga Biblioklasti: mesija i autodafe Gčrarda Haddada, knjiga koja objašnjava sve totalitarizme koji počinju uvijek i zauvijek spaljivačima i krivotvoriteljima knjiga.

Rade Šerbedžija, kako sam kaže, već trideset godina govori o srpsko-hrvatskome problemu i prepričava dvije anegdote iz Krležina života, koje je potrebno ovdje dodatno rastumačiti. Kada u jednoj Krleža susreće Austrijance i govori o južnoslavenskom prostoru kao o poluzapadu i poluistoku, a u drugoj Kineza koji ne zna ni gdje je Jugoslavija, pa misli da je Čehoslavija, pa ne zna za Hrvate, pa mu ovaj u šali kaže zna li za Srbe, pa se s tim neupućenim Kinezom šali o razlici srpskoga luka i hrvatske štedionice, tada Miroslav Krleža ne govori o srpsko-hrvatskom pitanju, već govori o položaju srednje Europe, o neprepoznatljivosti ovih prostora u širemu europskomu, ili još širemu svjetskome kontekstu. I to je doista Krleži šaljivo-gorka tema, tema s kojom se mi danas susrećemo, tema o europskom kontekstu. A kada je naš veliki umjetnik s Brijuna upregnuo svoj teatar i moždane u anegdote iz srpsko-hrvatske (jer on takav raspored više voli, pa mu ga ja u ovome tekstu galantno i pacifistički prepuštam) problematike citirat ću mu fragmente iz Krležinih eseja o srpsko-hrvatskim pitanjima i mnogo širim povijesnim „anegdotama“:

„Radić […] je narodu i gospodi tumačio ‘Ustavnost’, nosio svoju sveslavensku fiktivnu svjetlost na dlanu kao kandilo, prosvjećivao i govoreći s nekim mirom u sebi živo želio samo to, da ga što više Hrvata onako zavoli, kako je on sav hrvatski narod ljubio. […] Mi živimo već petnaest godina u kriminalu. U toj krvavoj magli, što nam dnevno donosi odvratne slike kao nekakve bolesne ilustracije iz perverzne Krafft-Ebingove slikovnice, u tim našim krvavim pivnicama, Radić je držao u ruci jedno licitarsko srce slavenstva, sveslavenstva, svečovječanska stvarnost, a ova krv oko nas, ovaj kriminal i ovo ludilo oko nas, sve da je to samo prividno sumračno. On je svirao svoju tamburicu i vjerovao da već sviće i da dolazi jutro sveslavenske ljubavi i harmonije. I ako postoji za Radićevu smrt slika, onda je to slika Mosta, što su ga luđaci ekrazitom bacili u zrak. Jer ako između ovih naših političkih glava postoji samo jedna jedina, koja bi mogla iskonstruirati romantičnu i slavensku konstrukciju između Zagreba i Beograda, to je onda bila sigurno glava Stjepana Radića. A eto: upravo ta jedina glava leži pred nama krvava, i gdje je taj naš politički inženjer, koji ima toliko naivnosti i nevinosti, toliko tolstojevske mirotvornosti, da bi unatoč svemu prvi pružio ruku i da bi prvi poljubio ubojicu i tako se pomirio nad svojim vlastitim truplom?

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ‘Kanatskom zavodu’, gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, ‘jer su to Hrvati’. U Odesi se je klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata poslije bune u Kuljikovu polju. Šesnaest mrtvaca ostalo je ležeći na Jelačićevom trgu, a šest ih leži na mramornim stubama Vidovdanskog Hrama, toj veličanstvenoj građevini našega genijalnog graditelja i kipara Ivana Meštrovića. Kad je ono prošlog decembra pristala lađa s urnom Frana Supila, zagrmjeli su kraljevski topovi počasnu salvu sa trsatske tvrđave. U onoj svečanoj grmljavini topovi i zvonjavi zvona, lovorom ovjenčani pjesnik Vladimir Nazor uveličao je svete mošti rodoljuba Frana, koji je poludio od očaja nad Hrvatskom i umro u tuđini od žalosti. Poeta Laureatus pozdravio je mučenički prah Frana Supila ovim riječima: Sušak ti, Frano Supilo, kliče da te ne će nikada zaboraviti, da će se uvijek ponositi što si u njemu započeo svoj rad, koji je toliko pridonio našem oslobođenju i našem ujedinjenju pod žezlom Karađorđevića!

Dok u glavi Lovorom Ovjenčana Pjesnika izgleda tako da smo se mi ujedinili i oslobodili pod žezlom Karađorđevića, Supilo je od tog žezla poludio, a u glavi predsjednika Radića goste se crvi.“ (Miroslav Krleža, Stjepan Radić na odru 8. VIII. 1928, u: Književnik, 1928. Pretiskano u: Deset krvavih godina i drugi politički eseji, Zora, Zagreb, 1957).

Tko su vlasnici Krležine ostavštine

Evo skromno podsjećam gospodina Šerbedžiju na jedan maleni i nevažni citat iz Krležine esejistike, pa ako već trideset godina ponavlja jedan te isti tekst o srpsko-hrvatskim odnosima kako ne bi zapao u čamotinju i monotoniju, predlažem mu da ga jedanput izvede, onako uzgredno, jer se tiče njegove tridesetogodišnje preokupacije. Toplo bih ga naravno preporučila i gospođi Udovički, gospodinu Štivičiću, a i drugim vrijednim umjetnicima koji su radili na izvanredno artistički uspjeloj predstavi Pijana noć 1918. Mislim sada je već kasno i završeno, gospoda se nisu snašla u toj Krležinoj ostavštini dnevnika i eseja, ali mislim da se ovi fragmenti mnogo više tiču pijane te noći 1918, negoli zlokobni monolozi o Apisu i crnim rukama, koji se više tiču srpsko-srpskih negoli hrvatsko-srpskih odnosa. I tako se jedan najemocionalniji, najprirodniji i najbolji glumac s ovih prostora svijeta pretvorio u trbuhozborca koji je od Miroslava Krleže načinio smiješnu i tragično glupu krpenu lutku. Tužan je to trenutak u povijestima kazališta od kojega se svim zaljubljenicima u teatar negdje steže u prsima, jer im se čini da nije bilo falsifikacije Krležijane, da nije bilo podmetnutih ideologija koje se potpisuju jakim imenima kao što je Krležino, bila bi to jedna priča kakvu znaju kazališni ljudi prepričavati iza svojih zastora kad pozornice utonu u mrak. Bila bi to priča o idealnom glumcu i idealnome piscu. Ali ova priča, kao i sve priče o idealnom, utopije su ljudskih umova, vječne su utopije koje žele uljepšavati i osmišljavati svijet. Ostaje čovjeku samo tuga, ostaje bolna tuga u rezigniranoj noći, ali ostaje, kako nam je Krleža poručio, ostaje na tom suludom povijesnom maskenbalu i kutija olovnih slova, koja nije mnogo, ali u koju zahvaljujući i pisanoj ostavštini Miroslava Krleže itekako vjerujemo.