Gore i doli

Još kao brucoš, sprijateljio sam se s jednim Dalmatincem. Složno smo proveli tu svoju prvu studentsku jesen, a kad je došla zima, ja sam upitao prijatelja gdje će čekati Novu godinu. On mi je nato uzvratio da će poć doli. Ja sam u prvi mah pomislio da se to odnosi na plesnu dvoranu koja je postojala u prizemlju našega studentskog doma i gdje su se doista organizirali dočeci. Ali, pokazalo se da nije to posrijedi. Onda mi je palo na pamet da moj prijaško možda misli na studentski dom na Savi, gdje je stanovala njegova djevojka, a taj dom je – u odnosu na onaj u kojem smo mi boravili – doista bio donekle doli. No, uvidio sam odmah da nije ni to. Na kraju sam skopčao da on pod doli misli svoj rodni kraj, Dalmaciju.

Poslije sam se uvjerio da u tome nije nimalo osamljen: svi Dalmatinci za svoj zavičaj kažu doli, osobito kad je riječ o tome da se onamo putuje. Isto tako, za Zagreb kažu gori i nikada nema opasnosti ni od kakva nesporazuma. Upravo zato što je to i mome prijatelju bilo samorazumljivo, mene je bilo sram da ga pitam o razlozima takva izražavanja. Radije sam oko toga sam lupao glavu. I, svašta mi je padalo na pamet.

Najprije sam se sjetio zemljopisne karte. Kad se ta karta objesi na zid – a tako smo karte u ono doba najčešće i viđali, jer su visjele u svakom razredu – onda je doista ono što je na sjeveru gori, a ono što je na jugu, to je doli. Da vidiš Čakovec, moraš se pred takvom kartom dignuti na prste, a kad želiš vidjeti Dubrovnik, moraš čučnuti.

Kad smo doli, onda nam je dobro i znamo kako treba, kad smo gori, moramo otvoriti četvore oči

Kadar iz filma Syncronization Rimasa Sakalauskasa

Ali, onda mi se učinilo da taj odgovor ni izbliza ne pogađa istinu. Jer, tom razlikom gori – doli služe se – kako sam brzo uvidio – i ljudi koji nisu baš često po učionicama, gdje bi gledali zemljopisne karte, niti su im takve karte uopće ikako bliske, pa valjda i ne znaju da je na njima sjever gore, a jug dolje. Osim toga, nekako mi se činilo da ta terminologija mora biti jako stara, da, dakle, mora potjecati iz onih vremena kad nitko u nas nije imao ni pojma kako se u atlasima prikazuju strane svijeta.

Onda mi je palo na um da je možda posrijedi neposredno iskustvo. Jer, kad čovjek iz Dalmacije – a zapravo i iz bilo kojega drugog kraja uz more – putuje prema Gospiću, Karlovcu, Zagrebu, onda se doista mora stalno uspinjati, pa tako ono što ostaje iza njega doživljava kao dolje, a ono prema čemu ide kao gore. Možda je, dakle, to nekakvo iskustvo sačuvano u jeziku iz nekih davnih vremena?

Ali, ni to mi se nije činilo osobito uvjerljivo. Jer, u jeziku se tolike stvari mijenjaju, pa zašto se ne bi promijenilo i to? Ljudi putuju vlakovima, automobilima, čak i avionima, pa niti osobno svladavaju uspone kad se uspinju prema sjeveru, niti moraju sami kočiti kad se spuštaju prema jugu. Što će im onda to gori i doli?

Tako je ispadalo da nisam zaključio ništa, sve dotle dok se nisam još malo zadubio, pa uočio da u toj naoko tako jednostavnoj opoziciji između gori i doli ipak postoje i nekakve nijanse. I, kao što to često biva, pokazalo se da upravo one najviše govore.

Jer, prvo sam zapazio da Dalmatinci nikad neće reći kako idu gori ako putuju u Rijeku ili u Poreč, premda je, strogo uzevši, i jedno i drugo sjevernije od Gospića ili Otočca, za koje će oni uvijek reći da su gori. Iz toga sam zaključio kako se termin doli odnosi pretežno na one krajeve koji imaju more – dakle i za Rijeku i Poreč – a termin gori za one krajeve koji mora nemaju, kao Ogulin ili Gospić.

Ali, ni to još nije sve. Uočio sam i da se terminologija mijenja ovisno o tome gdje se govornik nalazi. Tako će za Dalmatinca koji boravi u Zagrebu termin doli obuhvaćati i Sinj i Drniš, dok će za Dalmatinca koji se nalazi u Splitu Sinj i Drniš biti gori, a nikako doli.

A kad sam se upitao zašto je tako, puklo mi je pred očima. Kad se Dalmatinci nalaze u Zagrebu, onda su im bliski i dragi i oni krajevi iza brda – sa Sinjem i Drnišom kao glavnim orijentacijskim točkama – jer se i ondje slično govori, slično jede i pije kao i u njihovu najužem zavičaju. A kad se u tom zavičaju doista i nađu, onda, dakako, nastoje povući crtu između sebe, koji su doista doli, i stanovnika Vlaške, koji su, to svatko zna, zapravo gori.

I, tu je sve postalo jasno. Termini gori i doli ne dolaze ni iz zemljopisa, a ni iz neposrednoga putničkog iskustva, nego oni opisuju socijalnu i emocionalnu razliku. Ono što je doli, to je blisko, prisno, domaće, poznato, a ono što je gori, to je daleko, nepoznato, često i neprijateljsko. Zato gori kadšto označava vlast, državnu upravu, zakone, sve ono što je protiv čovjeka, a doli znači sve ono što je tome suprotno. Kad smo doli, onda nam je dobro i znamo kako treba, kad smo gori, moramo otvoriti četvore oči. Gori je, ukratko, kao nekakva planina na koju se čovjek penje zato što mora, ali ipak jedva čeka da siđe doli.

Možete misliti kako sam bio sretan kad sam – baš nekako u doba dok sam se bavio tim mislima – naišao na jednu pjesmu Ivana Slamniga u kojoj se opisuje nostalgija Dalmatinca za zavičajem i gdje prva strofa glasi:

Kad mi svega bude dosta

evo oči da ću poći

k onome što dolje osta.

Riječ dolje tu je sam pjesnik istaknuo, možda i zato da bi upozorio kako je to zapravo književni oblik riječi doli. Već i prva kitica – kao i cjelina pjesme – jasno svjedoči da se lirski subjekt nalazi gori i čezne za onim što je doli. A po tome je odmah jasno i što to dvoje znači.

A ja sam sa svojim Dalmatincem ostao prijatelj do današnjeg dana. Kad se čujemo, on mene pita kad ću doći dolje, a ja njega kad će doći gori.