Dokumenti prijateljstva

Na upravo održanoj izložbi Alberta Giacomettija u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik moglo se vidjeti djela još jednoga važnog autora, Giacomettijava zemljaka, fotografa Ernsta Scheideggera. Izloženo je osamnaest njegovih fotografija koje prikazuju Giacomettija u različitim životnim i radnim situacijama te unutrašnjosti kiparevih atelijera.

Giacometti u svojem atelijeru

Od trenutka kada ga je upoznao, 1943. u mjestu Maloja, u Giacomettijevu rodnom Graubündenu (alpski dio Švicarske) pratio ga je, doslovce, do njegove smrti. U Scheideggerovoj knjizi Tragovi prijateljstva. Alberto Giacometti zaključni su prizori oni umjetnikova odra i groba.

Na dubrovačkoj izložbi pokazane su nadahnute, atmosferski guste fotografije Giacomettija u eksterijerima i interijerima njegova rodnoga mjesta, u Parizu, pri radu, u kvartovskom bistrou, sa ženom Anette i bratom Diegom. Te fotografije, koje svjedoče veliku bliskost dvojice umjetnika, dragocjen su prilog dodatnom upoznavanju naravi Giacomettijeve osobe, radnoga prostora i karaktera njegovih radova.

Tako vidimo umjetnika u ambijentu atelijera kao neodvojiv, potpuno integriran, usklađen element. Svojom figurom čini on dio cjelokupne panorame i patine mnoštva gusto nagomilanih predmeta i otpadaka: skulptura, platna, kistova, tuba boje, nožića, paleta, boca, korita, izgužvane ambalaže, brda skrutnutih sadrenih krhotina...

Crteži izvedeni neposredno na zidu, udruženi s informelnom umrljanošću i ruiniranošću, hrapavost, zrnatost i izbrazdanost površine skulptura, gusta i ekspresivna naboranost draperije mokrih krpa koje omataju nedovršene radove... sve to korespondira i skladno vibrira s Giacomettijevom pojavom, s njegovom kosmatom glavom, licem grube kože i oštro usječenih crta lica, s dojmljivim, melankoličnim očima nadsvođenim gustim obrvama, izražajnim nosom i ustima... Pa i statura nevisoke figure autora kao i njegove kretnje skladno su uklopljene u kaotičan radni prostor; raskorak kipara pak paralelan je i asonantan s korakom kipa na kojemu radi (jedan od njegovih opsesivnih hodača), koji je i visinom jednak svojem autoru. Poistovjećenju tvorca i djela pridonosi i sloj gipsa koji prekriva glinenu skulpturu prelazeći obilno i na kiparove ruke i odjeću.

Scheideggerove su fotografije bjelodani dokazi fizičkih podudarnosti umjetnika s ambijentom i djelom, interaktivnog odnosa u kojem autor stvara prostor i opus na svoju sliku i priliku, da bi ga djelo, proces i prostor stvaranja povratno usvojili, obilježili, oblikovali i objasnili.

Osim tih slika u kojima se Giacometti prožima s ambijentom izložen je i kiparev portret iz 1963. Upravo ta fotografija ponajvećega nacionalnog umjetnika 20. stoljeća, nalazi se na novčanici od 100 švicarskih franaka.

Ernst Scheidegger rođen je 1923. u Rorschachu u Švicarskoj.

Bio je član agencije Magnum, prijatelj čuvenih fotografa Wernera Bischofa i Roberta Cape nakon čijih pogibija, koje su se dogodile 1954. u razmaku od dva dana, napušta Agenciju. Zacijelo i stoga što je Capa, zamijenivši upravo Scheideggera (koji je iznenada pozvan na drugi zadatak), zbog reportaže za Life otputovao u Vijetnam i tamo poginuo od nagazne mine.

Kao Magnumov fotograf Scheidegger je mnogo putovao svijetom, uz ostalo boravio je i snimao u zemljama Bliskog i Dalekog istoka. Svoje reportaže iz Egipta, Burme, Indije... objavljivao je u Lifeu, Paris Matchu, Sternu, Picture Postu itd.

Bio je urednik fotografije u Neue Zürcher Zeitungu, imao je vlastitu izdavačku kuću, a djelovao je i kao privatni galerist. Osim što je fotografirao cijelu umjetničku elitu svog vremena (Ernst, Leger, Miró, Chagal, Arp, Dalí, Koko-schka, Laurens, Kupka...), snimao je i filmove o umjetnicima pa tako i o Giacomettiju s kojim je bio najviše vezan. Bavio se i slikarstvom, njegovi radovi s početka 1950-ih inačice su tada posve aktualne geometrijske apstrakcije, stilski i poetički vrlo bliske s radovima zagrebačke grupe Exat 51.

Ernst Scheidegger danas živi u Zürichu, kao vitalni i bistri 87-godišnjak. Ne fotografira više, ali još mnogo radi na sređivanju i publiciranju vlastita opusa. Za vrijeme mog nedavnog boravka u Švicarskoj imao sam sreću posjetiti ga u njegovu stanu nedaleko Kunsthausa (najvažnije ciriške umjetničke ustanove u kojoj je i sjedište Fundacije Giacometti). Zračan prostor u kojem se izležava domaćinov bokser pun je knjiga i slika. Tu je i Giacomettijev slikarski portret Scheideggera iz 1959.

U živahnom razgovoru, uz međusobnu razmjenu knjiga i kataloga, saznajem da je, vođen mladenačkim entuzijazmom, kao lijevo orijentiran 23-godišnjak, 1946. boravio u Bosni na izgradnji pruge. Pokazuje mi uvez originalnih fotografija s gradilišta, ističe kako je upravo tamo napravio prvu svoju fotoreportažu. Među tim fotografijama je i jedan zanimljiv dokument: „Diploma – koja se izdaje drugu Ernstu Scheideggeru iz Švicarske kao priznanje za požrtvovan rad na Omladinskoj pruzi Brčko-Banovići.“

Nailazim i na fotografiju mladoga naočitog Scheideggera s cigaretom u ustima. Zamolio sam ga da mi pozira s tom fotografijom. Dogodila se zgodna komparativna slika dvojice Scheideggera u razmaku od 64 godine. Jednako, samo na suprotnu stranu nagnuta glava (gotovo simbolički: mladoga nalijevo, staroga nadesno), cigareta mladića u desnom kutu usta zamijenjena je cigarom u lijevom... No isti latentni osmijeh titra na tim licima, izraz – kojega markira i podignuta jedna obrva na oba portreta – ima u sebi samosvijesti i žovijalnosti... Kod današnjeg Scheideggera, uz bore na čelu i sjedine, tu je i dodatak neke ironijske nijanse koju emanira nataloženo životno iskustvo. No vidljivo je da taj aktualni lik nije izgubio svoj vitalitet kao ni hedonistička nagnuća: uz cigaru Toscani tu je i čaša crnjaka kojim se krijepi.

Po odlasku iz njegova doma bio sam osobito zadovoljan; ne samo stoga što sam uživo upoznao autora koji me prethodno oduševio djelom, nego i zbog činjenice da sam u čovjeku Scheideggeru prepoznao analognu vrijednost.