Dobrodošli u džunglu

Okupili su se u Los Angelesu 1985. i nadjenuli si ime Guns N’ Roses. Njihov prvenac Appetite For Destruction najprodavaniji je debitantski album u povijesti. Do danas prodali su više od stotinu milijuna ploča. Uz svjetsku slavu, ruku pod ruku, išlo je i raskalašeno ponašanje, koje im je priskrbilo epitet najopasnijega benda na svijetu! Uistinu, Gunsi su u rock’n’roll vratili buntovništvo kakvo na sceni nije bilo viđeno još od zlatnih vremena Rolling Stonesa. Ali, za razliku od Stonesa, nisu potrajali. Razišli su se 1996, a jedini preostali izvorni član, temperamentni frontmen Axl Rose, posljednjih godina nastavlja priču s novom postavom benda. I na aktualnoj turneji puni dvorane diljem planeta! U Zagreb je doveo opremu tešku trideset tona i golemu ekipu, zaduženu za produkciju čitavog showa. U Arenu je stiglo dvanaest tisuća obožavatelja iz svih krajeva Hrvatske. Bilo je tamo i pripadnika starijih generacija, ali i klinaca koji se još nisu ni rodili u vrijeme kad su njihovi roditelji iste pjesme pjevali uz gitaru, na nekoj klupici u kvartu.

Zvuk i lik nostalgije za '80-ima

Za zagrijavanje bile su zadužene dvije predgrupe: mladi osječki sastav Wasted Generation i kanadski trio Danko Jones. Guns N’ Roses na pozornicu su izašli netom prije ponoći. I odmah raspalili žestoku Welcome to the Jungle. Čak su tri (!) gitarista unajmljena da popune mjesto inače nezamjenjiva Slasha. Jednom od njih, Ronu Bumblefootu Thalu, bio je rođendan pa mu je Axl, uz svesrdnu pomoć okupljenih u dvorani, zapjevao Happy Birthday. Prašili su gotovo tri sata. Odsvirali su skladbe s povratničkog albuma Chinese Democracy, ali i najveće hitove: antologijsku Sweet Child Of Mine, epsku baladu November Rain, adrenalinsku You Could Be Mine, euforičnu Paradise City pa čak i njihovu čuvenu obradu Dylanova klasika Knockin’ On Heaven’s Door. Axl je pokazao da je u dobroj pjevačkoj formi. Iako ga prati glas problematične i svadljive osobe, u Zagrebu je bio sušta suprotnost. Nimalo raspoložen za ispade i provokacije, publici se naklonio nekoliko puta tijekom večeri. Posebno kad su posjetitelji Arene, bez njegova upletanja, otpjevali skladbu Don’t Cry. (Bilo je to zborno pjevanje kakva se ne bi posramio ni Mišo Kovač!) Gunsi su u Hrvatsku došli s dvadesetak godina zakašnjenja, ali su nam priuštili dozu nostalgije, tako potrebnu u ovim grubim vremenima. A sve što nam treba jest, kako njihova pjesma kaže, samo malo strpljenja – just a little patience...