Bijeda suvremene hrvatske umjetnosti

Recentna gibanja u hrvatskoj (i ne samo hrvatskoj) likovnoj umjetnosti i njezinoj recepciji mogu se sažeti u nekoliko trendova:

– ustrajavanje na etičkoj poruci umjetničkog djela,

– zanemarivanje métiera, odnosno vještine bavljenja određenom umjetnošću,

– kvazifilozofska apologetika.

Svaki od njih predstavlja jedan stavak u velikom rekvijemu za hrvatsku umjetnost kojemu svjedočimo danas. Do takva stanja doveo je nedostatak kriterija i potpuna permisivnost kritičara. Svaka pojava opravdava se gotovo euforički, kao da je Zagreb palanka s jednim lokalnim vatrogasnim domom (koji služi i kao centar kulture), pa onda moramo biti sretni zbog svake izložbe koja se u njemu uspije organizirati. Pobrojali smo trendove, analizirajmo ih.

Sanja Iveković, Lady Rose of Luxemburg

Iritantan i uporan trend etizacije, to jest etičkog usmjerenja umjetnosti, popularan je u stvaralaštvu među mnogim mediokritetskim umjetnicima. Takav pristup, ukratko, znači tematiziranje etičkih kriznih točaka društva, bilo da je riječ o diskriminaciji određenih skupina ili korupciji u organima vlasti. On pretpostavlja recepciju u kojoj će se vrednovati društvena relevantnost nekog djela, a ne njihova specifično umjetnička vrijednost. A što bi bila ta vrijednost?

Umjetnost je u prošlosti često bila vrednovana na temelju ideje koju propagira (dvorska, crkvena, državna umjetnost), od baroka do danas. Uzimamo barok kao primjer sinergije propagande određene ideje i umjetničkog stvaralaštva. Teme i načine prikazivanja svetaca i svetih osoba odredio je Tridentski sabor (1545–1563) u svrhu protureformacije (u zemljama koje su prihvatile protestantizam) i katoličke obnove (u novootkrivenim prekooceanskim posjedima ili zemljama nedavno oslobođenim od osmanske vlasti, recimo u nas u Slavoniji). Riječ je o umjetnosti koja prenosi neku poruku. No kada se govori o kvalitetama Rubensa, Berninija, Caravaggia uglavnom ne mislimo na njihove poruke. Današnji čovjek razmišlja potpuno drukčije od čovjeka 17. stoljeća, no jednako se poput njega divi navedenim majstorima. On možda ne dijeli njihove svjetonazore, čak ni religijska uvjerenja koja su izravna tema njihovih umjetničkih ostvarenja. Ne mora se nužno vjerovati u Bogorodicu kako bi se divilo Tizianovu Uznesenju u venecijanskoj franjevačkoj crkvi, a ne mora se vjerovati ni u Dioniza kako bi se divilo Tizianovim Bakanalijama. Namjerno ističemo dva djela istog umjetnika kako bismo pokazali kako je, ako je u pitanju zaista velik stvaratelj, tema njegovih slika nebitna. On će u kršćanstvom utemeljenoj kulturi stvarati remek-djela s kršćanskom i s poganskom tematikom. Ali to nisu remek-djela zbog njihove tematike, nego zbog nečega drugog, a to je ta specifično umjetnička vrijednost (očitovana u vještini crteža, kompoziciji, uporabi boja). Smiješno je da danas, gotovo sto i pedeset godina nakon Baudelairea, Wildea i impresionista, treba ponavljati načela umjetničke emancipacije od okova tematike, koja je u 19. stoljeću nastupala pod zastavom akademizma, imajući čak i (stoljeće stariju) rang-ljestvicu vrednovanja slika prema temi, na kojoj su najviše mjesto zauzimale povijesno-religijske kompozicije, a najniže mrtve prirode. Nadali smo se da je sloboda koju je osvojilo građanstvo 19. stoljeća, „privatizirajući“ estetiku i uvodeći je u svijet neovisan o ideologijama i idejama, teritorij na kojemu se umjetnost može dokazati sama po sebi, mjeriti isključivo vlastitim mjerilima. U trenutku kada slikar ne ovisi o državi, nego o tržištu (uza sve neosporno negativne stvari koje to sa sobom vuče), on se mogao okrenuti čisto likovnoj problematici, zanemarujući tematiku. U trenutku kada je bilo važnije imati slike kod preprodavača umjetnina Ambroisea Vollarda nego na godišnjem salonu Akademije, nastala je mogućnost istraživanja slikarstva sama, „rovanja po platnu“ – kako je Krleža nazvao Cézanneova nastojanja u propitivanju slikarske forme. Nešto je dobro ukoliko je dobro izvedeno (i ne mislimo pritom samo na métier), ukoliko su inteligentno iskorišteni elementi forme u cjelini koja tvori predmet koji zovemo umjetničko djelo. Da, i privatne narudžbe bile su narudžbe (portreti bankara, vlasnika željeznica, slastičara, gradonačelnika, kojih se Leone grozio u domu Glembajevih), ali privatni ukus bio je pukotina kroz koju se uvukao eksperiment, modernizam. Građanskom salonu draže su bile kubističke vaze ili fovistički portret domaćinove tete nego historicističke kompozicije Otona Ivekovića.

Socrealizam redivivus

Zaista je smiješno danas (ponovno) u Zagrebu naglašavati promašenost poetika koje ustrajavaju na ideji kao ključnom kriteriju umjetničkog stvaralaštva, kada su se te rasprave vodile još u prvoj polovici prošloga stoljeća u velikoj polemici nazvanoj poslije sukob na književnoj ljevici (opisan u eponimnoj knjizi Stanka Lasića). Poetika koja se tada nadvijala nad slobodu samostalnog umjetničkog stvaralaštva bila je socrealizam, a podrazumijevala je (prema navedenoj knjizi) sintezu umjetnosti i lijevo usmjerena političkog angažmana u kojoj su i jedno i drugo samo sredstva koja služe za dolaženje do cilja: utopijskog oslobađanja čovjeka. Rezultati socrealističkog slikarstva i književnosti rijetko su estetski zadovoljavali čak i same autore, koji nisu od takve poetike odustajali, uvjereni u njezin doprinos utopijskom cilju. Zbog te uvjerenosti, oni su barem iskreniji i mnogo manji licemjeri od naših angažiranih suvremenika, koji su itekako dio sustava vladajućih vrijednosti, a na promicanju propisanih vrlina i crpe dobar dio popularnosti.

Današnja etizacija ne znači opasnost za individualne slobode umjetnika. Ona je jedan od legitimnih izbora izražavanja i stvaralaštva u polifoniji suvremene likovne produkcije. No ono što mi ovdje dovodimo u pitanje jest kvaliteta te i takve umjetnosti. Nedostatak kriterija je odavno (pre)poznata boljka današnjeg vremena. Nova angažirana umjetnost prividno rješava taj problem: djelo koje progovara o aktualnosti i promovira neke općenite etičke vrijednosti koje se sažimaju pod firmom civilnog društva automatski se može proglasiti kvalitetnim. To je lakši put opravdavanja tog kantovskog bezinteresnog sviđanja koje jest estetski sud i od kojega se ne može pobjeći (iako se na nadležnim fakultetima riječ sviđanje progoni kao ime Nečastivog iz crkve).

Što zapravo znače etičke postavke u likovnim djelima? Djeluju li one zaista na društvo, jer cilj etičkog djelovanja jest konstitucija kvalitetnijeg društva i poboljšanje međuljudskih odnosa. Umjetnici često reagiraju na društvene probleme, ali što ta reakcija zaista može promijeniti? Vrhunac pretencioznosti mogao se vidjeti na nedavnoj izložbi Gilberta i Georgea (vidi moj tekst u Vijencu od 17. lipnja 2010) koje smo dočekali u Zagrebu s provincijalnim oduševljenjem, upravo kao žitelji Krležina Theresienburga lažnoga japanskog admirala. Što njihove fotolitografije govore o problemima na koje ciljaju (rasizam, nasilje)? Nisu li one zapravo visokoestetizirani, tehnički savršeni kolaži, prije negoli „oružje za napad i obranu protiv neprijatelja“, kako je Picasso u jednom trenutku imenovao svrhu umjetnosti (upravo Picassov opus pokazuje vrhunce stvarnog i kvalitetnog angažmana, kao primjerice Guernica, ili ciklus Žene pred zidom, ali i, u većini opusa, čistog larpurlartizma).

Simplifikacija umjetnosti

Od angažiranih umjetnika u Hrvatskoj treba istaknuti nekoliko imena koja su i svjetski relevantna i čiji su radovi u prestižnim svjetskim muzejima, što potvrđuje trend etizacije umjetnosti, ali ga ne čini imunim na kritiku. To su primjerice Igor Grubić (već više puta spominjan u mojim tekstovima kao predstavnik najbanalnijeg oblika angažmana), Andrea Kulundžić i dokumentacije, Kristina Leko, Marijan Crtalić, Siniša Labrović. Svi njihovi radovi teže ukazivanju na društvene probleme, neki (kao Labrović) čak žive u iluziji da su duhoviti, no njihove reakcije na stvari koje ih tište u društvu svode se na simplificirane dosjetke, paradu banalnosti. Čovjek se pita razumiju li doista (kao što tvrde) težinu problema kojima se bave?

Državni muzeji lakše opravdavaju akviziciju djela (ponekada tešku nekoliko milijuna eura ili dolara) kojih je smisao izravan i politički poželjan u smislu vladajućih vrijednosti nego neku ekstravaganciju poput lubanje optočene draguljima ili videozapisa nečijeg uriniranja. No bi li Saatchi progutao i jedno djelo s društveno pozitivnom porukom, ako ne bi imalo i drugih kvaliteta, čak i kada bi mu ih pripremila njegova supruga Nigella Lawson, britanska kulinarska zvijezda?

Etika kao sluga poetike

Kićenje etičkim perjem zapravo škodi i etici i estetici, što mnogi ne mogu razumjeti. Naime: etički čin mora djelovati u društvu, dok je estetski svrha samu sebi. Naravno da su oni isprepleteni i da je rijetko kada u povijesti postojalo umjetničko djelo bez etičke premise. No sama ta premisa nikada ne može biti poistovjećena s estetskim učinkom djela. Riječ je o potpuno drukčijim jezicima.

Estetski sud, bezinteresno sviđanje, ne podrazumijeva pristajanje na etičke ideje iza artefakta. Estetski se može diviti djelima koja opravdavaju najgore režime. Umjetnost je organizacija forme u posve novim svjetovima, čak i kada se referira na već postojeći.

Već čujemo zborove obaviještenih povjesničara umjetnosti koji navode bezbroj primjera umjetnosti koja je bila potpuno slobodna u mogućnostima stvaranja, a opet angažirana. To su, recimo, primjeri apstraktne umjetnosti s početka prošlog stoljeća. No u čemu se, pitamo taj dobro obaviješteni zbor, u čemu se osim u samu njihovu iskazu očituje taj etički angažman? Što nama danas znači (ako nismo povjesničar umjetnosti ili arheolog ideja, nego promatrač) Mondrianova antropozofija ili Maljevičevo entuzijastično pristajanje uz Oktobarsku revoluciju?

Prvi astratisti: Kandinski, Maljevič i Mondrian nikada nisu odustali od djelovanja slike u svom fizičkom kontekstu. Slikarstvom su oni osmišljavali životni prostor. Tomu je tako zato što je (zanemarimo njihove osobne mistifikacije) slika ipak fizički predmet koji se mora plasirati na tržištu, i za koji je poželjno da ga se kupi. Etika i etička priča oko slike tu je dodana vrijednost. (Gdje su danas te toliko važne etičke postavke spomenutih umjetnika?) A upravo u tome je opasnost za samu etiku: ona se vezuje uz ostvarenja koja su estetski, samosvrhoviti predmeti i biva tek sluga određene poetike. Na taj način etika ne može moralno uzvisiti društvo. Ona postaje dodana vrijednost jednostavnom kruženju informacija u medijskom simulakrumu koji opisuje Baudrillard, u kojemu je potrošnja jedino sredstvo i cilj. Naprosto besmisleno (ako hoćete: bezinteresno) kruženje znakova.

Čini se kao da su suvremeni angažirani artefakti neka vrsta moralnoga laksativa ili kloake u koju društvo izbacuje svoju grižnju savjesti. Čini se kao da činjenicu da smo inače ravnodušni na društvene nepravde, divlji kapitalizam, rasizam ili ksenofobiju nadoknađujemo u galerijama (i na filmskim festivalima koji se množe poput algi) gdje se divimo angažiranim djelima umjetnika i umjetnica koji dobivaju velike novce za svoj angažman, da bismo nakon svega svi zajedno eterizirani i uljuljkani u metateorijama umjetnosti zaboravili na realnost tih problema.

Društveni angažman ne treba zatvoriti u estetski arboretum u kojemu ćemo ga gledati kao neku ugroženu pandu (i samo njegovo zatvaranje u arboretum simptom je te realne ugroženosti). Etika treba biti živa politička stvarnost, koja živi u svijesti pripadnika društva, a ne muzejski izložak, dosadna dokumentacija. A to opet ne znači da ne postoje kvalitetna umjetnička ostvarenja s angažiranom porukom: već smo spomenuli Picassa, navedimo i nove slike Fernanda Botera s temom zatvora u Guantanamu, recentne radove Josipa Vanište (vezane za rušenje Varšavske), Sanju Iveković, koja slijedi poetiku konceptualnog angažmana (ali zbog suptilnosti, nenametljiva isticanja poruke i zbog jedinstvene vizualne fascinacije koju pružaju njezina djela ona je svakako pozitivan primjer). Angažman tu nije glasna i nametljiva redkarpetska senzacija, preuzetno puhanje u vlastite fanfare u svrhu medijskog eksponiranja svoje ličnosti (ŕ la spomenuti Gilbert & George) nego estetsko bavljenje nekim društvenim problemom, što pretpostavlja njegovo dubinsko shvaćanje. A baš toga u naših mladih umjetnika nema!

Feđa Gavrilović