Žuta rijeka nadarenih filmaša

Mladenački žuto obojen Karlovac od 9. do 12. rujna na petnaestoj je Filmskoj reviji mladeži i trećem po redu filmskom festivalu Four River ponovno ugostio mlade filmaše iz Hrvatske i svijeta. U službeni revijski program uvršteni su kratkometražni filmovi srednjoškolskih filmskih entuzijasta iz svih krajeva Hrvatske počevši od Zagreba, Rijeke i Splita preko Zadra, Karlovca i Varaždina pa do Gunje, Samobora i Pazina, a ista selekcijska komisija (Boško Picula, Vjekoslav Živković) za festivalski je repertoar izabrala i 52 kratka filma iz Europe i svijeta.

Od ukupno devedeset i jednog uratka, koliko ih je prikazano u tri dana, ocjenjivački sud u sastavu Zvonimir Jurić, Marinko Leš i Nikolaus von Uthman za Grand Prix Revije i Festivala izdvojio je vrlo složenu južnokorejsku animaciju Poljubac mačkice. Žiri je posebnu pozornost, zanimljivo, posvetio radovima koji su se većini gledatelja činili kao relativno kvalitetne, dojmljive i originalne dosjetke, a za koje su i autori pri dodjeli nagrada skromno i iskreno priznali da su ih smislili i(li) snimili u trenucima pukog prkošenja dokolici. Ali zapravo se te nagrađene ultrakratke dosjetke Revije kao što su jednominutni Bunc Almighty i dvoipolminutni Kišni dan s mog balkona Filmske autorske grupe Enthusia Planck iz Samobora (najbolji igrani film i film slobodnog stila), kao i onih 75 sekundi animiranog Knjiškog čovjeka Maše Borović, učenice Škole likovnih umjetnosti iz Splita, mogu shvatiti i kao nešto više od obične vježbe. Izražajni minimalizam tih radova zapravo je kvalitetna podloga za nadahnuće – ono koje veliki umjetnici nerijetko kradu od malih. Bunc Almighty i Knjiški čovjek odlične su ideje čije su izvedbe filtrirane kroz niz otegotnih okolnosti i (ne)mogućnosti, koje su pak neiskusni redatelji pretvorili u vlastitu prednost i eklatantan primjer predana stvaralaštva i kreativne slobode. Upravo taj zaključak i jest dio ugleda kakav uživa jesenje žut Karlovac. Osim toga, odvažnosti nije nedostajalo. Naime, igrani film Tri faze Studija kreativnih ideja Gunja koji potpisuju daroviti Tomislav Stojanović i Buga Marija Šimić odiše filmskom zrelošću kakve se ne bi posramili ni stariji i iskusniji filmaši, a progovara o prirodi i sličnosti ljudskih odnosa u tri odvojene priče čije se granice vještim i nenametljivim rezovima gotovo neopazice brišu. Izborna se komisija složila da je „gotovo nevjerovatno da je ovakav rad napravila grupa srednjoškolaca“, ali sve da su znanje i stjecali gledajući samo glazbene skečeve s MTV-a (Tri faze bi bio zanimljiv čak i bez dijaloga), bilo bi to očigledno dovoljno za ponajbolji zapis proizašao iz radionice jednog od najkreativnijih multimedijalnih centara za djecu i mladež u Hrvatskoj.

Ekipa Studija kreativnih ideja Gunja i njihov voditelj Josip Krunić u Karlovcu su predstavili još dva uratka – dokumentarce Sjećam se i Zvjezdice, ali najboljim u toj kategoriji žiri je proglasio film Onaj kojeg nema Darka Stankovića, učenika Gimnazije Dubrovnik, još jedne škole stalnoga gosta karlovačke filmske promenade. Onaj kojeg nema, dinamičan i relativno napet četverominutni zapis o tužnom postojanju mladića koji boluje od teške bolesti i nikad ne izlazi iz kuće, satkan je tek od izjava nekolicine susjeda, svojevrsnih dizajnera vješto ukalupljene atmosfere kao inkarnacije nepostojećega protagonista. S druge strane, improvizirana snomorica kojom su dubrovački gimnazijalci dovitljivo isprepadali gledatelje u Zorinu domu s projekcijom stilski definirane, narativno inventivne, ali i paušalne Priče o čovjeku koji nije imao sreće nametnula se gledateljima kao dojmljiv izlet u žanr u kojem i u velikim svjetskim produkcijama prevladava deficit dobrih ideja. Nove radove na Reviji predstavili su mladi entuzijasti iz studija Vanima iz Varaždina (Boje sjećanja), Filmske grupe Gradske knjižnice iz Splita (Koliko ljubavi, toliko muzike) te LogosVideo iz Pazina (Marta i Marija, Izgubljeni sin), no i uvaženi gosti iz inozemstva (Watershed iz Velike Britanije, Gimnazija Poljane iz Slovenije i Gyeonggi Art School iz Južne Koreje). Crtići skupine perspektivnih južnokorejskih redatelja iz škole Gyeonggi, među kojima je bio i nagrađeni spoj tehnike kolaža i klasične animacije pod imenom Poljubac mačkice, svakako su bili najveće animacijsko osvježenje na repertoaru Festivala. Iz iste radionice naime iskakale su i zanimljive glinene formacije bartonovski mistične Glazbene kutije o ukletoj kutiji kojoj se ne smije pogledati u dno (a kad tamo „Made in China“!) te Gdje je ljubav, animirana žanrovska kompilacija o Kupidovoj peguli, liričnoga crno-bijelog crteža, odlično montirana zvuka i kvalitetne glazbene podloge. Iako su navedena tri naslova vjerojatno i najbolji radovi Festivala, publika se ipak odlučila nagradu dodijeliti mladom Kinezu Chi Keung Wongu i njegovoj trodimenzionalnoj animiranoj ekološkoj poruci Buđenje. Žiri je pak najboljim filmom u toj kategoriji proglasio Hudud, belgijsku kolažnu antiratnu priču o odrastanju u Palestini i simboličnom zidu koji neprestano niče stvarajući razlike među ljudima. Dobar dojam o miroljubivom i apolitičnom Hududu ipak je umanjio pomalo zbrzan i pristran zaključak političkoga prizvuka, no to mu nije zasmetalo da dobije i Žutu zastavu, posebnu nagradu za doprinos nenasilju na filmu.

Na tribini Filmom i mladošću protiv nasilja što je prethodila nagradnoj ceremoniji na kojoj su voditelji škola zajedno sa svojim mladim filmašima mogli raspravljati s uglednim gostima, među kojima su bili i Magda Rijavec, Robert Zuber i Boško Picula, s pravom je spomenut i film DerPu Nikole Jankovića. Taj film s anagramom kao naslovom trenutno pristupačnije i jasnije progovara mladoj publici u regiji o nasilju, različitim predrasudama i svakodnevnoj borbi za vlastite stavove. No o toleranciji i prihvaćanju razlika kao temeljima ljubavi divno je progovorio danski Ako me voliš, o dubokoj ljubavnoj krizi potpuno otuđenih muškarca i žene koji su izgubili kćer, a u kojoj on, duševno slomljen, praktično svaki dan prolazi iluziju da je njihovo dijete još živo. Ne želeći izgubiti i njega, ona će se prepustiti njegovu prividu, prihvatiti ga kao igru i u sekundi prijeći udaljenost među njima.

Karlovac se i ove godine potvrdio kao jako središte nadarenih filmaša iz čitave regije i svijeta. Da, istina je, u Karlovcu danas nema ni kina ni kinorepertoara, ali to čini se ni najmanje ne obeshrabruje koordinatoricu Mariju Ratković, mladu Karlovčanku, i svu silu volontera, među kojima je ekipa Kinokluba Karlovac. Prijatelji festivala ili tek filmski namjernici struje poput Mrežnice, Kupe, Korane i Dobre postajući peta, sve slavnija karlovačka rijeka. Oni bi, naime, trebali, ali i mogli obilježiti budućnost i hrvatske i svjetske kinematografije.