Zeffirellijevi operni spektakli

Ovogodišnji, 88. ljetni operni festival u veronskoj Areni (od 18. lipnja do 29. kolovoza) postojano se držao uhodanih okvira. Održan je s podnaslovom Franco Zeffirelli i Arena. Na repertoaru je bilo pet naslova s ukupno 48 izvedaba, sve u režiji Franca Zeffirellija. Premijerna Puccinijeva Turandot odigrana je sedam puta, Verdijeva Aida 17 puta, Puccinijeva Madama Butterfly osam puta, Bizetova Carmen deset i Verdijev Trubadur šest puta. Broj od deset do petnaest tisuća gledatelja po predstavi relevantan je pokazatelj onoga što široka publika u operi voli, i sigurna je da će to u Veroni dobiti.

Osamdesetsedmogodišnji Firentinac Zeffirelli uživa kultno mjesto u rodnoj Italiji. Redatelj nekoliko nezaboravnih filmova poput Romea i Julije iz 1968, Brata Sunca i sestre Mjesec iz 1972. i Isusa iz Nazareta iz 1977. te nekoliko opernih ekranizacija na velikom platnu još je rado viđena osoba u pojedinim opernim projektima, na festivalima, na talijanskoj televiziji i na različitim kulturnim priredbama. On je jamstvo najviše kakvoće u postavljanju velikih, spektakularnih opernih produkcija u kojima i najmanji kotačić savršeno funkcionira. Ujedno je i scenograf svih predstava koji s lakoćom barata prostorom najveće operne pozornice na svijetu, dimenzija 47 puta 28 metara, i ansamblom od oko 250 izvođača.

Na uprizorenje Aide Zeffirelli je potrošio sto kilograma zlatnoga praha i nanizao čak 320 izvođača u završnoj sceni

Carmen je najstarija na veronskom repertoaru. Postavljena je 1995, Trubadur 2001, Aida 2002, a Madama Butterfly 2004. Carmen daje spektakularnu sliku Seville s mnoštvom kuća i ulica te brdima u pozadini. Trubadura je predstavio kao glazbenu dramu snažna viteškog duha na povijesnoj vjetrometini, predstavljenoj živopisnim vojničkim i ciganskim logorima, mračnim kulama, mnoštvom oružja i oklopljenim konjanicima. Obje predstave upotpunjuje temperamentan nastup Španjolskog baleta Lucije Real i El Camborija.

U Madami Butterfly i Turandot Zeffirelli minuciozno rekonstruira japansku odnosno kinesku arhitekturu, običaje i ikonografiju. Sa suradnicima kostimografima, Emi Wadom u Turandot i Annom Anni u Aidi, slaže simetričnu ornamentiku boja pojedinih kostima koji pojačavaju spektakularnost scenske slike. Usporedno s vizualnom atraktivnošću, koja u pojedinim prizorima gledatelje ostavlja bez daha i izaziva spontani aplauz, on logično i decentno, koliko taj golem prostor dopušta, gradi dramske odnose među likovima. Doduše, neki su prizori u Carmen i Aidi prenatrpani, Aida i Turandot u nekome bi drugom prostoru djelovale kičasto, no prostor Arene s izvanrednom prirodnom akustikom kamenih tribina dobro podnosi tu raskoš, i zapravo je pretpostavlja. Za pojedine neponovljive trenutke pobrine se priroda. Tako je Mjesec na izvedbi Aide 27. srpnja čarobno blistao oko vrha zlatne piramide, a dan poslije, na izvedbi Butterfly, tamni oblaci koji su mutili mjesečinu zlokobno su se nadvijali nad tragedijom male Japanke Cio-Cio-San, a to čak ni Zeffirelli ne može izrežirati.

Pjevači, po običaju, među najboljima su kojima svjetska operna reprodukcija trenutno raspolaže. Premijerna Turandot bila je gromoglasna Maria Guleghina, koja s tom paklenskom ulogom nema nikakvih problema. Uz nju, pouzdana Tamar Iveri kao umilna Liu. Jedna od Aida, manekenskoga stasa, bila je Amarilli Nizza, sopranistica delikatnih dinamičkih sjenčanja i autentičnog verdijanskog fraziranja u trećem i četvrtom činu. Cio-Cio-San, pak, mlada Oksana Dyka koja je suvereno iznijela tu opsežnu ulogu s glumačkom zrelošću i glasom koji je izražavao vrhunce Puccinijeve melodike. Pjevački raskošna Amneris u Aidi sa sopranskim visinama bila je mezzosopranistica Ildiko Komlosi.

Tenori su odreda bili primjerci rasne talijanske pjevačke škole, niska stasa, ali nadasve muzikalni i lijepo raspjevani: veteran Piero Giuliacci kao Radames u Aidi, Marco Berti kao Calaf u Turandot i Massimiliano Pisapia kao Pinkerton u Butterfly.

Dirigent Giuliano Carella postavio je zvukovno impozantnu Turandot s dojmljivim zborovima, a zborski doprinos u Aidi nije bio ništa manji. Dirigentima nije lako održavati kontrolu nad tolikim ansamblom u toliku prostoru, u čemu najviše iskustva ima dirigent Aide Daniel Oren. Aida u Areni ne gubi mnogo od svojega orkestralnog parta, za razliku od Puccinijevih partitura, kojima otvoreni prostor oduzme snagu i gustoću orkestra, pa je pjevačima time lakše. Dirigent Butterfly Antonio Pirolli ostvario je lijepu ravnotežu između dramskih i lirskih trenutaka toga djela.

Četiri godine nakon Verone Zeffirelli je svoju Aidu na premijeri u milanskoj Scali doslovno pozlatio. Potrošio je sto kilograma zlatnoga praha i nanizao čak 320 izvođača u trijumf-sceni. Bio je to njegov odgovor i protest protiv osuvremenjavanja opernih uprizorenja i intelektualističkog mudrovanja redatelja „sa sjevera Europe“, što on smtra „barbarstvom i kriminalnim manipulacijama kojima se valja oduprijeti“. Pokazuje da je i klasično operno uprizorenje itekako zahtjevno te iziskuje veliko znanje i iskustvo. Brojna njemačka publika koja pohodi festival svjedoči da je umorna od onoga što gleda na pozornicama svojih kazališta. Ona prihvaća suvremena uprizorenja, ali joj godi godišnji odmor od toga u Veroni. Nisu u Italiji svi oduševljeni što je Zeffirelliju omogućeno (svih) pet ovogodišnjih predstava. Pojavili su se prigovori kako on nije jedini redatelj. No uprava zaklade Arena di Verona, koja inače održava stalnu veronsku opernu, baletnu i koncertnu sezonu tijekom godine u Filharmonijskom kazalištu, svjesna je mogućih utjecaja svjetske krize. Zeffirellijevo je ime brend i mamac za publiku pa je zato bilo bolje igrati na sigurno. Veronski je festival prevažan ekonomski činitelj pokrajine Veneto, od kojega svi žive, da bi se riskiralo. Uskoro će se, godine 2013, slaviti stota obljetnica festivala, što će biti prigoda za nove atrakcije. A 89. festival održava se od 17. lipnja do 3. rujna 2011. Na programu će biti Verdijevi Traviata, Aida i Nabucco, Rossinijev Seviljski brijač, Puccinijeva La Boheme te Gounodovi Romeo i Julija.