Zanavljanje

Hrvatski političari često s nama (podanicima, rajom) komuniciraju tako da medijima šalju raznorazna priopćenja. Mediji ih u obliku u kojem ih prime šibnu onda javnosti, pa je tako do mene došlo i jedno priopćenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi (od 8. srpnja 2010. godine). Uputili su mi ga – kao čorbine čorbe čorbi – mediji, zato što su se snebili nad jednim izrazom u njemu koji nisu razumjeli. Poslali su mi dopis, u stilu regula u zdravstvu, da dobiju i „drugo mišljenje“, no zanimala ih je samo jedna riječ, a pučkoškolske pogreške, tako sramotno česte i u dopisima iz najviših političkih tijela – poput, recimo, uporno pogrešne tvorbe futura I. – nikoga nisu kosnule. U priopćenju se govorilo o zanavljanju medicinske opreme, kojim će se zanavljanjem omogućiti „povećanje ukupne kvalitete pružanja zdravstvene zaštite“.

Jasno je da se našim ljudima, kad vide ili čuju riječ koja ih svojom nesvakidašnjošću zagrebe po očima / ušima, odmah javi dvojba: je li to i opet neka novokomponirana grozota ili neka umjetno oživjela „naftalinka“?! Da nije, zaboga, možda srbizam? Mislim da će (što dalje) sve više riječi izazivati takve nedoumice, jer ubrzano zaboravljamo i gubimo i vrlo obične hrvatske riječi – što zbog sve slabijega i rjeđega čitanja, što zbog sveopćega nemara prema hrvatskom jeziku. Riječ iz naslova očito je i u jednoj emisiji uživo zatekla nespremnima i neke hrvatske umnike, dok su je, s druge strane, znali „kao svoju“ neki „obični“ slušatelji. To je zato što je glagol zanavljati, pa onda i njegova izvedenica, glagolska imenica zanavljanje, u nekim krajevima dio svakodnevnoga leksika, a u nekima (više ili uopće) nije. No uvijek kad se javi makar i prividan prijepor, mislim da je razložna potkrijepljenost stručnim argumentima najbolji put do smirivanja strasti – svakako bolji od zapjenjenosti, iščuđavanja i/ili apriornog odbacivanja (a sve napamet, bez pokrića – zna se).

Ako pogledamo u neki stariji rječnik, npr. onaj Slovinsko-talijanski Dragutina Parčića iz 1874. godine, vidjet ćemo da on najnormalnije navodi glagol zanavljati (uza svršeni oblik zanoviti) za talijanski glagol rinnovare, rimettere a nuovo. No taj oblik ima i ne tako stari Hrvatsko-talijanski rječnik Mirka Deanovića i Josipa Jerneja iz 1970. godine (objavljen i 1993. godine), a ni etimologu Petru Skoku (Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1972) nije promaknuo ovaj glagol, za koji kaže da je običniji uz prefikse ob-, po-, za-, nego bez njih, samo kao noviti. Dakako, navodi i njihove nesvršene oblike s prijevojem ô > â (obnavljati, ponavljati, zanavljati itd.). Čovjek ne mora biti lingvist da u svima njima uoči korijen nov (ie. neuo, grč. néos, lat. novus, prasl. *novú, rus. nóvyj, češ. nový, njem. neu, engl. new itd.).

Kad se pojavi nekima „čudna“ riječ, odmah se u Hrvata javlja već poznati strah od jezika, poljuljanost i panika da bi to mogao biti srbizam. No premda se zanoviti / zanavljati javlja i na području širem od današnjih granica Republike Hrvatske, to ne znači da bismo je zbog toga trebali pošto-poto izbjegavati. Jer i nebo, i ruka, i sunce, i čaša javlja se „i šire od Republike Hrvatske“, pa ih još nitko pametan nije proglasio „nepoćudnicama“ u hrvatskom jeziku. Doduše, Brodnjakov Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika (Školske novine, Zagreb, 1991) navodi glagol zanavljati i glagolsku imenicu zanavljanje u lijevom, „srpskom“, stupcu, ali uz onu sitnu brojčicu (koju, naravno, malo tko – ako itko – čita) da se rabi i u hrvatskom jeziku. Ako je tako, zašto ih je onda u svoj razlikovnik uopće i uvrstio? Njegovi prethodnici i uzori u tom poslu, Petar Guberina i Kruno Krstić (MH, Zagreb, 1940), tih riječi (kao izrazitih srbizama) u svojem (pet puta manjem i tanjem) razlikovnom rječniku nemaju. Nisu ih uvrstili u svoje rječnike ni sastavljači novijih rječnika hrvatskoga jezika (Anić, Šonje), što još ne znači – vidjeli smo – da one nisu dio (i) hrvatskoga leksika.

Izvori, međutim, pokazuju da je glagol zanoviti / zanavljati vrlo čest u administrativnom stilu, i to i u BiH i u Srbiji, pa tako čitam: „U okviru održavanja zajedničkih dijelova zgrade, upravitelj zgrade dužan je održavati u ispravnom stanju hidrantsku mrežu ... odnosno zanoviti vatrogasno crijevo s mlaznicom, ako je oštećeno ili nestalo“, stoji u (kilometarskoj) Odluci Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o vrsti i minimalnim količinama sredstava potrebitih (ni oni ne znaju da to znači siromašnih!) za provođenje osobne i kolektivne zaštite građana i zaposlenika u poslovnim objektima i stambenim zgradama od prirodnih i drugih nesreća (od 15. travnja 2004. godine). Dakako, time ne kažem da Hrvati nemaju crijeva – imamo ih, ali kao dio tijela. Drugo su nam cijevi. Takvih primjera ima i u Srbiji: „... sredstva se zanavljaju najkasnije u roku od 60 dana od dana oštećenja; ... pšenica se treba zanoviti; novi avioni zanovit će flotu. Neki postavljaju umjesno pitanje: liječnik koji želi zanoviti opremu ima problem – što sa starom?“ No u našem Ministarstvu zdravstva to uopće ne shvaćaju kao problem. Kupi novo, a što ćeš sa starim – neka bude po onoj: brigo moja, prijeđi na drugoga!

Glagoli obnoviti i zanoviti nisu istoznačnice, jer obnoviti znači popraviti, doraditi, dograditi staro, a zanoviti znači staro potpuno zamijeniti novim, pa se ne može samo tako jedan glagol zamjenjivati drugim. Slično „nerazumijevanje proživljava“ i glagol ponoviti se / ponavljati se u jednom svojem značenju. Naravno, svi razumiju izraze „ne ponovilo se“ ili „stari se ponavlja“ (stalno govori jedno te isto). No (samo svršeni glagol) ponoviti se znači i osvanuti u nečem novom ili s nečim novim – npr. gle, kako si se ti ponovila! znači da je osoba osvanula u novoj haljini, novim cipelama, s novom frizurom, da je opremila stan novim namještajem i sl. Danas je ovo značenje već prilično ugroženo (nerazumijevanjem).

Dopis o kojemu je riječ došao je iz Ministarstva zdravstva, a liječnici dobro znaju da se i koža zanavlja kad se na rani počinje stvarati skrama ili krasta. Skrama u značenju skorupa ili kožice može biti masnoća koja se skuplja na juhi ili na mlijeku (to smo u slavonskom dijelu rodbine zvali obrst), a kao skrama i, pogotovo, krasta bila je i ostala rezervirana za koljena i laktove, katkada i glavu (jer sve se to nekoć gulilo i razbijalo kao ludo, a upravo je pojava kraste bila prvi znak oporavka i put prema ozdravljenju). Skrama i krasta jezično su nastale metatezom likvida (od prasl. *skormú, odnosno *korsta). Inače ie. *qars- znači grepsti, čistiti vunu. Prvotno krasta nije bila rezultat dječjih nepodopština, nego je značila ogrebotinu koja se dobiva od čišćenja vune.

Sada kada su jezično pročešljani nekima čudni, u svakom slučaju nesvakidnašnji, glagoli zanoviti / zanavljati, mogu zaključiti da su to dobre, premda već manje frekventne, pa stoga stilogene, riječi u hrvatskom jeziku, no njihova je komunikacijska vrijednost takva da ih ne bi trebalo rabiti u službenim priopćenjima, pogotovo ako zbunjuju javnost. A zbunili su je i uzbunili.