Zagorka na duplerici

Osnivanje memorijalnog centra Marije Jurić Zagorke u nekadašnjem Zagorkinu stanu na adresi Dolac 8 i smještanje Centra za ženske studije u taj prostor kruna su procesa revalorizacije Zagorkina djela koji su sredinom protekloga desetljeća započeli različiti glasovi i inicijative. Godine 2004. Školska knjiga pod uredničkom palicom Miroslave Vučić započinje projekt objavljivanja Sabranih djela Marije Jurić Zagorke, pri čemu Zagorkini popularni romani koji su nekoć izlazili u sveščićima i čija je oprema nerijetko bila predmet poruge i diskvalifikacije kvalitete njezina pisma, počinju izlaziti u luksuznom izdanju. Nekadašnji „broširani klozet papir“, kako je književni kritičar Mate Hanžeković nazivao Zagorkina djela, postaje tvrdoukoričena knjiga s naslovom u zlatotisku i može se nabaviti po nepopularnoj cijeni. Godine 2008. Centar za ženske studije i Odsjek za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta pokrenuli su manifestaciju Dana Marije Jurić Zagorke s nizom događanja od kojih je svakako središnji znanstveni skup o djelu Marije Jurić Zagorke koji je proteklih godina znatno podebljao stranice relevantne literature o našoj najpopularnijoj spisateljici, feministici i prvoj profesionalnoj novinarki. Navedene su geste pokrenule ponovnu aktualizaciju Zagorke u hrvatskom medijskom prostoru, pri čemu se Zagorka kao u vrijeme najveće popularnosti ponovno našla na duplericama dnevnih novina, između ostaloga dobila je i svoju marku, Biljana Čakić Veselić režirala je dokumentarno-igrani film o njezinu životu, a govori se i o projektu ekraniziranja serijala Grička vještica. Navedeni procesi izazivaju pitanje: zašto je baš naša suvremenost prepoznala u Zagorki simboličku vrijednost koja joj je u prošlosti nerijetko osporavana?

Zagorkina se recepcija u proteklom stoljeću nerijetko kretala oko krajnosti, ali Zagorki nikada nije bila osporena titula najpopularnije hrvatske spisateljice

Krajnosti recepcije

Zagorkina se recepcija u proteklom stoljeću nerijetko kretala oko krajnosti. Zagorki, s jedne strane, nikada nije bila osporena titula najpopularnije hrvatske spisateljice, čitane i iznimno voljene. I danas se u mnogim stanovima može naći poseban red na polici knjiga rezerviran za komplet Zagorke, a o rasprostranjenosti te mode svjedoči potonulo kulturno dobro Zagorkinih romana koja se nerijetko mogu naći na buvljacima. S druge pak strane, Zagorki su za života nerijetko osporavali književni i profesionalni legitimitet, ponajprije muška intelektualna elita (primjerice A. G. Matoš, K. Š. Gjalski, Lj. Maraković, M. Hanžeković), čega je konačni ishod bio katalog uvreda na Zagorkin račun kao što su „grafomantkinja koja piše literarni korov“, „šundliteratura za kravarice“, „duševna isparavanja“, „književne zafrige“, „poknjiženi trač“, pri čemu se ne smije zanemariti znatna potpora koju su joj pružili napredni muškarci njezine suvremenosti poput J. J. Strossmayera i F. Supila. Važni procesi revalorizacije njezina djela u domaćoj znanosti o književnosti započeli su u razdoblju socijalizma u kojem je recepcija Zagorke opet obilježena oprečnim sudovima. U socijalizmu je Zagorka nerijetko služila kao petrificirani označitelj šundliterature koja kvari duhovni obzor socijalističkog čovjeka (V. Kuzmanović, Z. Palčok i dr.), no prve su znatnije geste njezine rehabilitacije u intelektualnoj sredini nastale upravo u tome razdoblju. Riječ je o predgovoru Ive Hergešića Zagorkinu romanu Tajna Krvavog mosta (1963) i monografiji Stanka Lasića Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1986), u kojima su spomenuti znanstvenici započeli govor o Zagorki izvan uobičajenih stereotipa vježbanja intelektualnih mišića na njezinu popularnokulturnom opusu. No te su važne inicijative ostale nedovršene jer su spomenuti znanstvenici najveći dio svog intelektualnog angažmana naposljetku ipak posvetili kanonskim modernističkim autorima poput Krleže, Baudelairea, Maupassanta, dok je Zagorka strpljivo čekala na svoj trenutak. Osim Lydie Sklevicky, ni feministice u socijalizmu nisu dovoljno uočile važnost njezina feminističkog djelovanja u čijem se kontekstu u novije vrijeme o Zagorki najviše raspravlja.

U promišljanju procesa interesnog i vrijednosnog obrata Zagorki u našoj suvremenosti, valja se osloniti na pojam selektivne tradicije britanskoga teoretičara kulture Raymonda Williamsa iz njegove knjige The Long Revolution (1961) u kojoj spomenuti autor zastupa tezu da neko društvo uvijek pokazuje sklonost prilagođavanja tradicije njegovu suvremenom sustavu interesa i vrijednosti. Ono što se iz perspektive suvremenosti poima kao tradicija u svojoj biti nije apsolutno utjelovljenje nekih vrijednosti, nego neprekidna selekcija i interpretacija. Kako tvrdi Williams, u analizi suvremene kulture, razumijevanje stanja selektivne tradicije od ključne je važnosti, jer se promjene u toj tradiciji – utvrđivanje novih pravaca uz one postojeće te dokidanje ili ponovno iscrtavanje postojećih pravaca – nerijetko pokazuju radikalnim oblikom suvremenih promjena. U tom je smislu i Zagorkino uskrsnuće u našoj suvremenosti u skladu s pojedinim suvremenim vrijednostima na koje je ono oslonjeno. Naime, Zagorka upravo pokazuje sklonost prilagođavanju suvremenom sustavu interesa i vrijednosti ponajprije zbog naravi njezina feminizma koji se preklapa sa suvremenim likom feminizma, nerijetko nazivanim popularnim feminizmom kako taj pojam pojašnjavaju Joanne Hollows i Rachel Moseley, urednice zbornika Feminizam u popularnoj kulturi (2006). Kako tvrde autorice, dok je prvi val feminizma bio obilježen borbom za pravo glasa, drugi teorijskim raspravama o naravi feminizma, treći je val neodvojiv od popularne kulture i svakodnevice. One, naime, tvrde kako se pravi ili autentični feminizam u suvremenosti ostvaruje unutar popularne kulture, a ne izvan nje, što su same feministice, posebice one čiji su teorijski tekstovi pisani 70-ih godina 20. stoljeća, nerijetko bile sklone zanemariti. Interesni se obrat vađenja Zagorke iz dugogodišnje prašine poklapa s činjenicom općega procvata popularne kulture u novoj tranzicijskoj strukturi osjećaja i to posebice popularne kulture namijenjene ženama koja računa s feminizmom kao svojom nultom pretpostavkom, dakako, uz posljedice opasne steretipizacije sama feminizma koje iz toga nerijetko proizlaze. Upravo u Zagorkinu slučaju imamo gotovo ogledan primjer feminizma ostvarena u popularnoj kulturi čija se specifična artikulacija može prikazati na nekoliko primjera Zagorkinih razmatranja o poziciji feminizma u svakodnevici žena vremena u kojem je stvarala.

Od obične žene do obične čitateljice

Prvi takav primjer odnosi se na njezine poglede na poziciju tzv. obične žene u kontekstu patrijarhalne kulture njezina vremena kao podrazumijevane primarne recipijentice njezinih popularnih romansi. Reprezentativan je u tom pogledu tekst Hrvatske žene i politika objavljen u Obzoru 1908. u kojem Zagorka naglašava opasnost opreke između feministice i „njezina generaliziranog drugog“ (Brundson) tzv. obične žene ili kako je Zagorka naziva: samo žene, dok naprednu naziva onom koja je i čovjek. Kao motivacija za spomenuti tekst Zagorki je poslužio incident koji se dogodio između dvije žene na jednom poslijeizbornom skupu, kada je jedna od žena zahtijevala od političkih pobjednika pravo za sve žene, dok se druga protivila tomu zahtjevu, tvrdeći da ne zahtijevaju sve žene političko pravo, neke od njih, dapače, žele ostati samo žene. Kritizirajući obične žene zbog njihovih predrasuda da će uključivanjem u političku borbu izgubiti dio svoje ženstvenosti (Ili, kako se slikovito izražava Zagorka u modnoj metafori kao provodnom motivu cijeloga teksta: „Dakle se je našlo žena, koje su mislile, da govornica predlaže: odrecimo se ženstva i obucimo hlače.“), Zagorka istovremeno poziva feministice na prilagođavanje svoga diskursa domaćim prilikama i intelektualnom horizontu običnih žena jer će ih jedino tako uspjeti nagnati na borbu s uspješnim rezultatima. Kako tvrdi: „Prvo i glavno jest za nas žene: da ne izstupamo na katedru sa velikim feminističkim idejama iz široke slobodoumne Europe – dok nismo sposobni da ih primimo onakove, kakove jesu, da ih dobro i zdravo shvatimo. Valja prije svega krčiti tlo – da na njemu raste pšenica. (…) Ali prije, nego počnemo obradjivati zemljište, moramo imati upućenih radnika! Za to ne smijemo izaći sa katedre s idejama, koje se smatraju kod nas bombama. Valja ideje donieti u cvieću, u slatkišima, kao zakusak, obložak, ‘Garnirung’! Ovako će uspjeti. Onako će naići na odpor, i onda ćemo imati u kući jednu kavgu više, a jedan uspjeh manje.“ Zagorkina svijest o domaćim prilikama koje još nisu sazrele za onakav feminizam kakav je prisutan u ostalim europskim zemljama te koji zahtijeva napor prilagodbe spoznajnom univerzumu obične žene, osvjetljava ideju njezina pisanja popularnih romansi kao žanra putem kojeg je odašiljala feminističke poruke običnim ženama. Zagorka je svojim popularnim stvaralaštvom feminističke ideje sama kitila upravo spomenutim slatkišima, cvijećem, zakuskom i dr. koje će običnoj ženi ponuditi politički progresivnu artikulaciju ženskog identiteta uz užitak romantičnog zapleta koja je neizostavni slatkiš svake uspjele romanse.

Drugi je primjer, vezan uz Zagorkinu koncepciju ženstvenosti kakvu nalazimo u njezinim novinskim tekstovima, a koja se podudara s artikulacijom ženstvenosti junakinja njezinih romansi. U Zagorkinoj artikulaciji ženstvenosti, emancipacijski identitet pregovara s konvencionalnom ili tradicionalno oblikovanom ženstvenošću. Takva se pozicija može zapaziti u njezinim kolumnama o fenomenima ženske svakodnevice kao što su moda, ljepota i dr. kao što je, primjerice, tekst Ženska moda protiv žena objavljen u Hrvatskome listu 1937. u kojem Zagorka sama zagovara čednije i konzervativnije odijevanje žena, istovremeno ne propuštajući istaknuti kritiku javnoga voajerizma usmjerena prema nedostacima ženina tijela od kojih ona u prvome redu ističe debljinu. Sličnu pregovaračku poziciju možemo zapaziti u njezinu predavanju Hrvatica u doba kad stari zavredjuje da bude poštivana! posvećenu temi ženskoj starosti koje je preneseno u Jutarnjem listu 1938. godine. U tome predavanju Zagorka oštro osuđuje stigmatizaciju ženine starosti pri čemu društvo zauzima stav prema ženi kao objektu kojem kada prođe rok trajanja gubi svako značenje, istovremeno ne osuđujući estetske rituale pomlađivanja koji su u njezino vrijeme, dakako, bili daleko neviniji nego što su to oni danas.

Napredni i tradicionalni oblici ženstvenosti

Kako se dalo vidjeti iz navedenih primjera kojima bi se, dakako, mogli pridružiti još mnogi, navedeno balansiranje između konvencionalnih i naprednih oblika ženstvenosti, ali i uvijek prisutno beskompromisno protivljenje stezanja ženske slobode u nametnute simboličke korzete patrijarhalne kulture, upravo su bliski artikulaciji junakinja njezinih romansi. Tu artikulaciju također možemo promatrati kao pozicioniranje između rodnih stereotipa i njihove subverzije kao svojevrsnu pregovaračku poziciju Zagorkina feminističkog glasa. Tako junakinje u Zagorkinim romansama osim za javne političke, ponajprije nacionalne ciljeve, spremne su podnijeti žrtvu za romantičnu ljubav ili je pak njihovo djelovanje nerijetko potaknuto upravo ljubavlju prema muškome junaku. No kakva god pojedinačna kombinatorika javnog i privatnog bila na snazi, riječ je o protagonisticama kojima konvencionalni oblici ženstvenosti ne ometaju aktivno javno djelovanje, već im, dapače, vrlo često služe pri ostvarivanju njihovih ciljeva. Posebno se to odnosi na kulturu ljubavnoga ponašanja u Zagorkinim romanima za koju možemo reći da se uklapa u tradicionalne okvire i u kojem je Zagorka vidjela feministički izazov. Kao što je istaknula u svom poznatom tekstu Napredna žena i današnji muškarci objavljenu u Zvonu 1909, naprednost se napredne žene očituje između ostalog i u njezinu kontroliranju muškarčeva seksualnog ponašanja: „Napredna žena umije vidjeti himbu i laž, ona umije shvatiti slabosti muža i mora mu pokazati svojim izstupom, da ne spada u zoologiju, da ne zadrhće kod svake lijepe riječi, koje su ili promišljene laži ili izlijev časovitog raspoloženja. Tu je žena potpuna vladarica nad mužem, i tu ga ona imade prilike odgojiti – preobratiti, u njemu izazvati spoznaje i štovanje, da nije samo – žena, nego – čovjek, koji hoće da je opažen, shvaćen i poštivan!“ Usporedo balansiranju i vječnom hodu između, valja naposljetku naglasiti kako se najveća vrijednost značenjskog kapitala Zagorkine politike popularnoga nalazi upravo u bitnim feminističkim potkopavanjima rodnih stereotipa i stvaranju novih oblika percepcije ženstvenosti još nezamislivih u tadašnjoj društvenoj stvarnosti. Naposljetku sam je Zagorkin curriculum vitae na mnogo neromantičniji način svjedočio u pomacima percepcije ženstvenosti dominatno prisutne u njezino vrijeme, o čemu svjedoči njezina, za tadašnju društvenu percepciju devijantna feministička biografija, koja je pokazala kako pregovarački popularni feminizam ima i radikalnu stranu.

Maša Kolanović