Visoka politika i niske strasti

U slučaju prilično uspjele političke triler-drame Pisac iz sjene, zasad posljednjeg filma 77-godišnjeg oskarovca Romana Polanskog, kao da je još jednom nakratko izbrisana granica između stvarnosti i fikcije. Naime, dok je u veljači ove godine u završnici berlinskog festivala u izočnosti proglašavan dobitnikom Srebrnog medvjeda za režiju, dobrano zasluženo, ali dijelom i u znak solidarnosti zbog progona kojem je upravo bio izložen, Roman Polanski je nakon boravka u švicarskom zatvoru u kućnom pritvoru, također u Švicarskoj, čekao odluku o svom možebitnom izručenju dugoj američkoj ruci zakona. Slučaj je dobro poznat, a riječ je o napastvovanju maloljetnice zbog čega je Polanski, godinu dana poslije nominacije za Oscara za režiju sjajne Kineske četvrti, jedne od najuspjelijih adaptacija tvrdokuhane proze, u konkretnom slučaju one Raymonda Chandlera, prije tri i pol desetljeća pobjegao iz Amerike. Nakon što su u javnost procurili podaci iz sudskog zapisnika sa svjedočenjima o redateljevoj navodnoj sodomiji, dotadašnji filmovi kao i buduća djela kontroverznog autora počet će se sagledavati i u svjetlu njegove borbe s vlastitim demonima, protiv zla u sebi i oko sebe.

Pierce Brosnan i Ewan McGregor

Premda su švicarske vlasti poslije višemjesečnog pritvora Polanskog naposljetku pustile na slobodu, nakon odgledanog filma Pisac iz sjene stječe se dojam da se filmska priča s vrlo intrigantnim političkim žalcima i provokativnim paranoidnim završetkom nastavila i u zbilji. Ponovno je riječ o adaptaciji proznoga djela, bestselerskog romana Duh britanskoga pisca i novinara Roberta Harrisa, koji supotpisuje i scenarij filma. Kad je 2007. Tony Blair odstupio s premijerske dužnosti, bivši politički komentator i Blairov zagovornik Harris odlučio je ponuditi fikcionalno objašnjenje iznenadne premijerove ostavke. A kad se roman konačno pojavio u knjižarama, u New York Observeru je pod naslovom The Blair Snitch Project objavljena kritika u kojoj se Harrisova proza bombastično proglašava „šokantno strašnim otkrićem“, djelom „toliko nevjerojatnim da jednostavno ne može biti istinito, iako nudi domišljata objašnjenja gotovo svih događaja iz novije britanske povijesti“.

A sva je stvar u tome da je Tony Blair, u liku markantnog i šarmantnog no i prilično lakomislena, naivna i manipulacijama podložna bivšeg premijera Adama Langa, postuliran kao okorjeli ženskar koji je tijekom čitave svoje političke karijere bez vlastitog znanja djelovao pod izravnim utjecajem američkih tajnih službi. Štoviše, Harris potpuno otvoreno sugerira da je Langu / Blairu CIA još tijekom studentskih dana kao buduću suprugu odabrala svoju suradnicu Cherrie / Ruth, koja je desetljećima usmjeravala te ključno kreirala muževu političku karijeru i državničke poteze. Zahvaljujući tomu Blairovim dolaskom na vlast Amerika je u Velikoj Britaniji dobila iznimno odana vanjskopolitičkog partnera koji je spremno pristao sudjelovati u ratu protiv terora i okupaciji Iraka. Tek kad je Lang / Blair naposljetku nekoliko britanskih državljana arapskoga podrijetla osumnjičenih za terorizam bespogovorno izručio CIA-i, koja će ih podvrgnuti bestijalnom mučenju što će jednog zatočenika stajati i života, otočna se javnost okrenula protiv nekad omiljena premijera te stala tražiti njegovu ostavku. Ni Harris ni Polanski ne ostavljaju ni najmanje dvojbi da su celuloidna zbivanja temeljena na stvarnosti, a brisanju granice između factiona i fictiona pridonosi i izbor glumaca za sporedne uloge britanskog ministra vanjskih poslova Rycarta i američke državne tajnice koji frapantno nalikuju Robinu Cooku i Condoleezzi Rice. Zbog svega navedenog nimalo ne čudi da je britanski list The Independent insinuiranjem da je Polanski za film sniman na otoku Sylt u Sjevernom ledenom moru i u studijima Babelsberg u Njemačkoj primio novčanu pomoć njemačke vlade politički pravovjerno pokušao sugerirati redateljeve antibritanske stavove i tendencije.

Majstorski režiran, dojmljivo stiliziran u dominantnim sivoplavim tonovima uz maksimalno korištenje prirodnim svjetlom, primjereno suzdržano glumljen, na određeni način efektno staromodan, no nažalost i nedovoljno dubok i možda odveć hladan Pisac iz sjene prvi je film Romana Polanskog nakon spomenute Kineske četvrti koji se glavninom zbivanja odvija u Americi, na otoku Martha´s Vineyard. I ovdje je priču moguće dijelom odčitati u redateljevu autobiografskom ključu, kao svojevrstan zrcalni odraz njegove sudbine: dok se Adam Lang u sve do pred kraj odveć distanciranoj interpretaciji Piercea Brosnana pod prijetnjom optužbe za ratni zločin povlači u američki egzil, Polanski se već desetljećima ne može vratiti u Ameriku, a autor jasno daje do znanja da su i on i njegov (meta)filmski protagonist žrtve. Kao nijemi i u završnici zauvijek ušutkan svjedok tog žrtvovanja figurira tek bezimeni ghost writer u izvedbi Ewana McGregora, ne osobito ambiciozan novinar nesređena privatnog života, uglavnom čovjek bez osobina koji za honorar od 250.000 dolara pristane napisati Langovu biografiju. No on nije samo pisac iz sjene, on je i čovjek-sjena koji kao da uopće ne postoji, jer osim što nema ime on od prvoga trenutka postupno preuzima identitet, ali i neizbježnu tragičnu sudbinu svog prethodnika, utopljenika čiji leš na plaži vidimo na samu početku. Makar ubrzo i sam postaje svjestan bezizlazne smrtonosne situacije u kojoj se našao, a u koju tone sve dublje useljenjem u pokojnikov apartman, prisilnim navlačenjem njegove odjeće i napokon seksualnim odnosom s manipulativnom Ruth koja, čini se, prilično pati u svojoj životnoj ulozi, nesretni nesuđeni premijerov biograf do sama kraja vjeruje da se iz svega može izvući s glavom na ramenima. Dakako, u skladu s političkim trilerima 70-ih na koje se film izravno nastavlja, to naprosto nije moguće jer su ulozi previsoki, zakulisni igrači previše moćni i nedodirljivi, a zaštitni i represivni mehanizmi jamče sigurno perpetuiranje urote. U tu će svrhu poslužiti i predstavnici politički i medijski preparirane javnosti, u filmu oličeni u možebitnom antiratnom demonstrantu kojem je u Iraku poginuo sin, a koji će premijera snajperskim hicem ustrijeliti u zračnoj luci. No za nesmetano odvijanje CIA-inih planova i operacija nema straha, jer će na Langovo mjesto zacijelo zasjesti neki odavno odabran i pripremljen pijun. U tom smislu Pisac iz sjene Polanskog još jednom potvrđuje kao vrlo zrela, promišljena i angažirana autora trajno zaokupljena motivima vlasti, moći, dominacije, igara zavođenja i ponižavanja te posredno poremećene manipulativne seksualnosti. Prava je šteta što je ovaj iznadprosječno uspio film na zagrebačkom kinorepertoaru posve marginaliziran i ograničen na samo jednu kasnovečernju projekciju, čime je osuđen na nisku gledanost i tavorenje u sjeni najčešće ispraznih holivudskih hitova.