Uzbudljiva antologija

Pod mudrim geslom živima ulaz zabranjen, tek s ponekom iznimkom (primjerice Virgil Kurbel iz rane osječke faze), sastavio je plodni književni povjesničar i publicist, profesor Sveučilista u Zadru Šimun Jurišić Antologiju hrvatske kazališne kritike, koja je pod tim naslovom na koricama, a Hrvatska kazališna kritika. Izbor u impresumu objavljena ovoga ljeta u nakladi Logos d.o.o. u Splitu. Odlučivši birati kritike isključivo među onim piscima koji su prije duljeg ili kraćeg vremena napustili ovaj svijet, sastavljač je izbjegao moguća nezadovoljstva među onima koji se još bave ili su se u bližoj ili daljoj prošlosti bavili tim poslom. Ako netko možda i poželi ući jednoga dana s nekim svojim tekstom u Jurišićevo izabrano društvo, poželjet će u svakom slučaju da se to po mogućnosti zbude u što kasnijem ponovljenom izdanju kazalištarcima nadasve zanimljive knjige. Prema tome ne bi imalo nimalo smisla laskati sastavljaču.

Spretno je izbjegao i potrebu obrazlaganja svojih antologičarskih namjera i mjerila povjerivši pisanje predgovora Milutinu Cihlaru Nehajevu i njegovu tekstu iz 1921. Kritika i kazalište – pismo uredniku Jutarnjeg lista, koji se pokazuje trajno aktualnom. „Moram reći – piše Nehajev – da od svih dijelova žurnalističkoga zvanja (a u to spada i kazališna referada) kazališna kritika čini mi se najtežim i najnezahvalnijim poslom… Tko pita drugi dan koliko je sati duševnog naprezanja koštalo ono nekoliko redaka? Tko vodi računa o tome koliko je unutrašnje borbe potrebito da jasno a ipak obzirno izrečeš svoj sud…. A zahvala?“ – pita Nehajev očekujući odgovor posve sličan onomu kakav bi dobio i danas. A u zaključku pisma postavlja pred kazališne kritičare nedostižno visok zahtjev: „Budimo umjetnici! Ali budite to i vi gore iza rampe, počevši od direktora do električara. Kako i mi koji godinama sjedimo na istim kritičarskim stolicama, mučno i zdušno vršeći našu dužnost. Ako umjetnost bude doista naša zajednička (i jedina!) boginja mi ćemo se oko njezinog kipa uvijek naći, ruku o ruku, u istom kolu.“

Zatim, bez obzira na njihov za današnje navike starinski ton, sve jedan bolji i čitkiji od drugoga slijede tekstovi Augusta Šenoe Andrija Fijan (1881), Stjepana Miletića Le Tartuffe na Theatre Françaisu (1889) i Kako vam drago komedija Milana Šenoe (1893) pa Svet A. G. Matoša, koji počinje riječima: „1.o. mj. bijaše premijera Nušićeva ‘Sveta’. Beogradska novinska kritika osudila je to djelo ili nepovoljno ili površno, ne cijeneći njegovih ljepota. Tek kod trećeg prikazivanja probilo je oduševljenje publike indiferenciju kritike.“ (1906) i Glumci i komedijaši (o premijeri dramatizacije Šenoine Seljačke bune u Zagrebu), u kojoj je „Tahi g. Borštnika kreacija nad kreacijama… Gregorijanec i Matija Gubec bijahu odigrani ispod kritike…“ (1910). Od Julija Benešića uvrštena je negativna kritika Candida Bernarda Shawa, koja je „komedija i treba je tako igrati, zalud su sva nastojanja da se približi Ibsenu“ (1911).

Svaki tekst u knjizi tiskan je drugim tipom tiskarskih slova, što se može doimati kao reprint prvotiska, pa je tako Zvonimir Vukelić za svoju kritiku zagrebačke premijere Golgote Srđana Tucića dobio gotovo do nečitljivosti sitna novinska slova (1912–1913). Splitsku premijeru Kosorove drame Café du Dome nepovoljno ocjenjuje Petar Jurišić (1022). Milutin Cihlar Nehajev vrlo pažljivo i pohvalno piše o Pustolovu pred vratima Milana Begovića u Babićevoj inscenaciji, koja je „ostvarila ideju dra Gavelle potpuno i savršeno“, a s glumcima Ninom Vavra i Ivom Raićem, Pavićem, Sotošekom (1926). O praizvedbi drame U agoniji Miroslava Krleže kao o „svijetlom datumu i za našu književnost i za našu kazališnu umjetnost“ vrlo utemeljeno i zanimljivo piše Josip Horvat (1928). Ne izostavlja ni podatak: „Iako je predstava bila izvan predbrojke, kazalište bijaše dupkom puno. Utješna pojava kada se radi o domaćoj premijeri. Ljubitelji kazališta dobro su naslućivali, da će im se pružiti rijedak umjetnički doživljaj.“ Nastupili su Badalić (Lenbach), Dujšin (Križovec), Vika Podgorska (Laura), Milica Mihičić (Madlena Mihajlovna). Na suprotnom je polu pisanja o Krleži duhoviti i podrugljivi Rudolf Meixner Hrvatsko narodno kazalište Miroslav Krleža „Leda”(1930). Kao što je poznato, na nadasve zabavan i nimalo zadivljen način piše Kalman Mesarić o premijerama Amerikanske jahte u splitskoj luci Milana Begovića (1930) i o Ledi Miroslava Krleže pod naslovom Krleža klafra (1930). Od Milana Begovića Jurišić je uvrstio kritiku osječkoga gostovanja u Zagrebu Branko Gavella i Sterijini „Rodljupci” s visokim ocjenama Gavelli i kao redatelju i kao obrađivaču teksta. „Dekor g. Babića zaokružio je djelo g. Gavelle i vrijednih interpretatora“ (1930). Isti autor ocijenit će i Zlatarovo zlato u Zagrebu u režiji Vojmila Rabadana i scenografiji Vladimira Kirina (1944). Ivo Hergešić uvršten je s kritikom drame Milana Begovića Bez trećega na gostovanju u Zagrebu sa Savom Severovom i Vladimirom Skebinšekom u režiji i scenografiji Bojana Stupice (1932) i kritikom Repriza Begovićeva Pustolova pred vratima (1934), a Ranko Marinković s tekstom Luigi Pirandello: Večeras improviziramo (1940). Dalje slijede tematski pomno birani tekstovi Augustina Stipčevića iz 1946, Marijana Matkovića iz 1949, Vladana Desnice iz 1950. te Slavka Batušića Branko Gavella iz 1954, koji zaslužuje posebnu pozornost ne samo kao najopširniji nego i kao jedan od najboljih u antologiji. Iz Osijeka uvršten je Virgil Kurbel s kritikom predstave Till Eulenspiegel u režiji Ivana Martona (1958), iz Rijeke Vitomir Ujčić, koji piše o Goldonijevim Ribarskom svađama u režiji Anđelka Štimca (1958?), iz Splita Ćiro Čulić, koji piše o komediji Konte Fifi Braslava Borozana. S kritikama dviju riječkih predstava iz šezdesetih godina (Zlatarovo zlato i Gospodsko dijete Kalmana Mesarića) zastupljen je Đuro Rošić (iz 1962. i 1963). S kritikama objavljenim poslije sedamdesetih u antologiji su sa po jednim do tri teksta Nikola Batušić, Pavle Blažek, Anatolij Kudrjavcev, Ljerka Krelius, Petar Brečić i Dalibor Foretić. Pogovor knjizi bolji od izvrsnoga feljtona Vjekoslava Majera Kulise na suncu (1958) ne bi mogao naći nitko.

Tko sve nedostaje? Meni Branko Gavella, o čijim kritikama u Agramer Tagblattu i u drugim onodobnim publikacijama u knjizi piše Slavko Batušić. Pa gdje je plodni Ljubomir Maraković? Nema ni Zvonimira Berkovića, čije su kritike u ulomcima usmeno kružile gradom kao dosjetke poput one kako je jedna (i društveno) moćna glumica u svojoj ulozi pokazala „stare manire i nove toalete“. A gdje je Veselko Tenžera? Nije objavio mnogo kazališnih kritika, ali su neke od njih zasluženo često citirane. Manje je poznato da je, možda jedini, valja reći bez traga ikakvih političkih pobuda, napisao negativnu kritiku praizvedbe Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana. Slično Matošu? Pronalažemje ostalih previda prepuštam drugima. Nedostaju i podaci gdje su izabrani tekstovi bili prvo tiskani. Nova Jurišićeva knjiga djeluje tako otvoreno da, tek što je objavljena, već upravo vapi za novim (i grafički) usavršenijim izdanjem.