Umjetnost nije samo estetska činjenica

Razgovarao Luka Šeput

Akademski kipar Kuzma Kovačić ostvario je jedan od najzanimljivijih opusa u suvremenom hrvatskome kiparstvu. Njegujući podjednako apstraktan i figurativan izričaj napravio je važna djela spomeničke plastike nacionalne i religiozne tematike, a autor je i optjecajnoga hrvatskog kovanog novca. Nedavno gašenje plamena na njegovu Oltaru domovine na Medvedgradu bilo je povod ovome razgovoru, u kojemu Kovačić govori o odnosu vlasti prema nacionalnim simbolima, vezi umjetnosti i politike te izvorištima vlastita nadahnuća.

Snimio: L. Šeput

Prije nekoliko mjeseci ugasila se vatra na Oltaru domovine. Ovaj put spomenik nije materijalno oštećen kao 2004, ali njegovo je simboličko značenje gotovo izbrisano. Zbog čega je došlo do toga?

Do toga je došlo voljom državnih vlasti, što je izraz njihove nerazumne politike. No vječni je plamen ovog ljeta ponovno zapaljen, kako su javile minijaturne vijesti u medijima.

Oltar hrvatske domovine istinski je simbol obnovljene i u Domovinskom ratu obranjene hrvatske države – htjeli to neki priznati ili ne. Upravo silna želja protivnika ovoga spomenika da zaniječu i izrugaju taj simbol potvrđuje tu istinu. Sâm vječni plamen, bitni sastavni dio spomenika, najlakše je eutanazirati – samo se zavrne ventil i čini se da spomenika više nema. No loši politički policajci duha ipak se kobno varaju ako misle da duh prebiva doslovno u plamenu. Duh po kojem živi ovaj simbol prebiva u srcima ljudi, a tu ga nitko nikad neće moći ugasiti.

Kako tumačite takav odnos prema spomeniku?

Sloboda nekog naroda i njegove države očituje se i dostojanstvom njihovih simbola, a njihov zator započinje uništenjem tih simbola.

Prije deset godina, nakon preminuća Franje Tuđmana i dolaska na vlast neokomunista, dogodio se prvi brutalni nasrtaj na ovaj simbol. Samovoljno je ukinuta njegova funkcija u državnom protokolu, a htjelo ga se i ukloniti s Medvedgrada (u tome su sudjelovali i neki povjesničari umjetnosti). Tada sam se suprotstavio nasrtaju jasnom porukom da je to moguće učiniti doslovno samo preko mene mrtvoga. Divljaštvo je, hvala Bogu, zaustavljeno. Potom su se čule najave gradnje novoga spomenika koji bi zamijenio onaj na Medvedgradu. Već su se bili očitovali i neki kipari da bi sudjelovali u tom nečasnom činu. Naravno da od novog spomenika nije bilo ništa, jer tadašnje državne vlasti zapravo nisu htjele nikakav spomenik. A sve je tada krenulo, tada kao i sada, s Pantovčaka. Zamislite, predsjednik hrvatske države hoće uništiti glavni spomenik – simbol hrvatske državnosti!? K tome, sadašnji se predsjednik želi predstaviti i umjetnikom. Ali u izvedbi eutanazije sudjelovale su i sve vlade u desetljeću koje je za nama, bilo aktivnim sudjelovanjem bilo neotporom, tihim pristankom. I tako, umjesto neizvedive brutalnosti, veliki demokrati primijenili su taktiku klizanja spomenika u druge sfere: najprije u muzejsku (pod okrilje Muzeja Grada Zagreba), a zatim u turističku (pod okrilje poduzeća za zaštitu Parka prirode Medvednica).

Zašto „eutanazirati“ Oltar?

Zbog čega je došlo do eutanazije govori sve ovo što sam iznio, ali zaključno ću reći izrijekom: bilo je potrebno novim vlastima, koje su od 2000. do danas prihvatile slabljenje, a možda i utrnuće hrvatske državne suverenosti, utrnuti, eutanazirati nosivi simbol državnosti, simbol tako i toliko povezan s osobom utemeljitelja i prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Riječ je, dakle, o činu odbacivanja temeljnog simbola, kojim činom je simbolički najavljena i višekratno potvrđena spremnost na odustanak od cjelovitoga državnog suvereniteta, što pak znači rušenje Ustava Republike Hrvatske od strane samih državnih vlasti, jednom riječju – izdaju.

Vječna vatra na Oltaru ponovno je upaljena, no Oltar bi u „stvarni život“ mogao vratiti tek povratak u državni protokol, zar ne?

Točno. Kad smo se javno zalagali za povratak dostojanstva spomenika zahtjevom za njegovu obnovu i vraćanje u funkciju u državnom protokolu, mnogi su časni ljudi, uglednici i ljudi iz puka, potpisali taj zahtjev, dok su kulturne ustanove i društva, akademije i strukovna umjetnička društva u cijelosti zatajile. Da ne spominjemo političke stranke! Očito je da su političari, državne vlasti koje narod bira (Sabor, Vlada i Predsjednik države), oni koji bi trebali vratiti dostojanstvo i vrijednost Oltaru hrvatske domovine. Ili još preciznije, to bi trebali učiniti naši ljudi, narod – izborom drugih, pravih, državotvornih političara. Ako to ne učine na sljedećim izborima nego izaberu (i svojim neizlaskom na izbore!) završnoizdajnički „Kukuriku“, tad više neće biti ne samo kamena, stakla i vatre ovog spomenika nego ni hrvatske zemlje na kojoj stoji, ni zraka ni svjetlosti hrvatske u kojima se prostire.

Neki tvrde da Oltar nije pogodan za protokol jer je previše udaljen.

Razlozi utrnuća vječnog plamena koje sam upravo iznio govore i o razlozima izuzimanja Oltara iz državnog protokola. Kad, naime, jedna suverena država nema mjesta na kojemu bi strani državnici odali počast državi koju posjećuju, to znači da ta država i nije baš suverena. A to pak znači da je moguće, u ovom slučaju, s tom državom činiti nove ujedinjujuće balkanske planove! Te nakane da se Hrvatska opet ulovi u balkansku mrežu i vrati u istu tamnicu moramo zaustaviti svim mogućim zakonitim sredstvima! Neće nam valjda netko reći i to da pristupanje Europskoj Uniji ne trpi i ne uključuje naše dostojanstvo ni našu zahvalnost svima koji su se tijekom povijesti žrtvovali za Domovinu. Izuzimateljima sigurno smeta upravo to što zahvaljujemo – svima! Jedan od razloga je, sasvim izvjesno, i velika mržnja predsjednika nasljednika prema prvom predsjedniku. A tobožnji razlozi, kao što je udaljenost i otežan pristup Medvedgradu, samo su korisna varka.

· * * * * *

Razočaran sam šutnjom institucija i intelektualaca

Jeste li kao autor frustrirani odnosom prema svojim javnim djelima, posebice prema Oltaru?

Veoma sam ožalošćen ovakvim odnosom prema Oltaru domovine. Zaista je bolno gledati kako se pred „svijetom“ sami sebi rugamo, kako se vrijeđaju žrtve kojima je ovaj spomenik podignut, žive i mrtve, i kako se vrijeđa naša Domovina. To mi je najteže. Naravno, žalostan sam i zbog takva odnosa prema tome mome djelu (kao i prema nekim drugim mojim djelima), ali to nije najvažnije.

Zato mogu reći da nisam frustriran jer nisam sâm u ovoj žalosti. I zato jer vjerujem da ova situacija nije konačna, da postoji način kako je prevladati. Vjerujem da će hrvatski čovjek reći zadnju riječ, a ne ovakve nedostojne vlasti. Naša nada, znači, nije uzaludna. Non est frustra!

Jeste li zadovoljni kako su mediji popratili zanemarivanje i oštećivanje Oltara domovine i krađu vašeg spomenika Antunu Mihanoviću u Gatima?

Mogao sam time biti samo razočaran. Ali znajući kako i što rade mediji (njihovi, najčešće, korumpirani vlasnici), ne mogu pravo biti ni razočaran. Više sam bio razočaran odnosom državnih tijela, primjerice Ministarstva kulture i Ministarstva unutarnjih poslova, koja su šutjela i ništa nisu učinila u tim slučajevima. Još sam više bio razočaran šutnjom hrvatskih kulturnih ustanova i društava (čast iznimkama!), strukovnih umjetničkih društava, sveučilišta i akademija, a poglavito šutnjom mojih kolega i drugih intelektualaca. No kad znamo da je uloga hrvatskih medija začepiti usta hrvatskom čovjeku, onda je sve jasno.

Postoji li još nešto što biste voljeli napraviti na području javne spomeničke plastike?

Volio bih napraviti spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma. Bila bi moralna dužnost našega naraštaja i uvjet postojanja uljuđene demokratske države kakvom Hrvatska želi biti podići takav spomenik.

· * * * * *

S jedne strane, Oltar domovine kao nacionalni simbol zanemaren je, no s druge strane svečano je otvoren obnovljeni spomenik u Srbu, što je čin koji izaziva duboke prijepore.

Obnavljanje i svečano otkrivanje spomenika u Srbu duboko je antinacionalan i nemoralan čin u kojemu je, nažalost, sudjelovala i Hrvatska vlada financiranjem njegove obnove s više milijuna kuna, oglušujući se pritom na sve opravdane prosvjede protiv nehumanog i protucivilizacijskog čina podizanja spomenika velikom organiziranom četničko-partizanskom zločinu.

Zapravo nas ne treba čuditi sudjelovanje hrvatskih državnih vlasti kad od tamo još nema jasne ni iskrene službene osude najvećeg pokolja Hrvata u povijesti, genocida na Bleiburgu i Križnim putovima, nego se taj velezločin monstruozno opravdava. Šutnja, pa čak i opravdavanje, u moralnom smislu znači ponavljanje zločina i sudjelovanje u njemu. Mislim da u sveukupnoj povijesti čovječanstva nema primjera tako monstruozna zločina kao što je onaj partizanski nedavno otkriven u Barbarinu rovu u Sloveniji, gdje su žrtve uglavnom Hrvati. Niti pak takva primjera da se sudionici tih zbivanja i njihovi sljedbenici diče ubojstvom gotovo pola milijuna svojih sunarodnjaka kao što se još ponose tim „osloboditeljskim djelom“ mnogi naši javnici, sve do najviših državnih dužnosnika. Pa moramo li to još trpjeti? Eto, uostalom, što je žuđena Europa! Kad naši vlastodršci vjerno služe interesima moćnih u toj Europi, onda ni njihova vezanost za zločin (njegovo opravdanje i, evo, u Srbu i slavljenje) nije uopće važno, unatoč donesenim deklaracijama. Ovim činom hrvatska je vlast rehabilitirala četništvo, što je jedan od najmonstruoznijih političkih čina u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti.

Ima li spomenik u Srbu umjetničke vrijednosti?

Spomenik u Srbu, u likovnom, umjetničkom smislu, kao cjelina, bezvrijedna je, neskladna socrealistička patetična tvorba, ali djelo je velikoga hrvatskog kipara Vanje Radauša. Zanimljivo, HTV je izvješćivao da se „svečano otkriva Radaušev spomenik“, ne spominjući mu naziv ni smisao, kao da se i takav HTV kakav jest, zamislite, srami zbog svega toga. Riječ je, dakle, o velikoj neizbrisivoj sramoti za Hrvatsku. Antifašizam? Nema tu ni A od antifašizma. To je tek pravi fašizam! Veliki, nekažnjeni, nego upravo slavljeni tj. ponovljeni zločin koji je bio ostvaren u suradnji s talijanskim fašističkim okupatorima Hrvatske.

Ilustriraju li ova dva primjera poznatu tvrdnju da je hrvatsko društvo podijeljeno?

Da, oni su vjerna slika hrvatske političke stvarnosti. Hrvatsko društvo je podijeljeno – ponovno i namjerno. To je prvi veliki krimen hrvatske državne vlasti nakon 2000. Nakon uspostave hrvatske narodne pomirbe na početku zadobivanja naše nezavisnosti i u Domovinskom ratu na temelju državničke vizije i nadahnuća Franje Tuđmana, nakon pobjede u obrambenom ratu, smrću obnovitelja hrvatske države i dolaskom na vlast neokomunista, neražaljenih jugoslavena i majstora služenja stranom gospodaru (uz pomoć nekih „talentiranih“ hrvatskih političkih slijepaca), prvi njihov posao (uz istodobni ulazak u velike dugove da bi se oslabila hrvatska samostalnost i uz velikodušnu predaju Haškom sudu prava pravorijeka nad našim pravom na obranu od agresije) bio je – obnova podjele u hrvatskom društvu.

Zašto podjela?

Takva neshvatljiva destrukcija može se objasniti samo krvavim tragom zločina o kojemu sam već govorio, komunističkoga jugoslavenskog velezločina za vrijeme, koncem i nakon Drugoga svjetskog rata. Teško je priznati zločin i još k tome dijeliti vlast s potomcima žrtava toga zločina. Odatle i organizirani napadi na velezaslužnog pobjedničkog ratnog ministra obrane Gojka Šuška, koji je čistim srcem prihvatio i promicao svenarodnu pomirbu koju je proglasio Franjo Tuđman. Odatle stalni ustaše i partizani na HTV-u i u drugim medijima. Uz takvu buku lakše je obaviti sve one brojne čine protivne nacionalnom interesu napravljene nalogom stranih moćnika i u korist tih moćnika, a sve u svrhu ostanka na vlasti (stari divide et impera). Tako je lakše i sakriti neupitnu istinu da su sav hrvatski novac i bogatstvo, sve do jedne lipe, uzeli pretvorbom i sličnim „radom“ pripadnici komunističkih struktura vlasti iz vremena Jugoslavije – nekoć direktori poduzeća, djelatnici Udbe, svi ondašnji političari redom, mahom okupljeni u SDP-u, HNS-u, IDS-u i još nekim takvim strankama, kao i maskirani pripadnici iste družbe u drugim strankama. Zato se i „ne može“ nikako utvrditi tko je uzeo blago, zato su žurno i izmišljena brojna suđenja onima drugima, zato je i „nemoguća“ lustracija. Njihov je, znači, zalog sudjelovanju u obrani Hrvatske bio – uzeti nezasluženo bogatstvo. I dobili su ga. Komunisti su tako dočekali ostvarenje svojih snova – postali su kapitalisti.

Usprkos nepravdi, bolje je da se i to dogodilo nego da je došlo do bratoubilaštva i, posljedično, poraza Hrvatske u Domovinskom ratu. Tim više i upravo zato, sad moramo nastojati na afirmaciji pune istine i pravde kao i na povratku politici stvarne pomirbe među Hrvatima. Ali ne lažne pravde i pomirbe koja je predstavljena na namještenim, nedemokratski provedenim zadnjim izborima za Predsjednika Republike Hrvatske, dakle, ne ovakve kakva se sada provodi.

Kakva je po vama sadašnja hrvatska politika?

U suvremenoj hrvatskoj politici ništa i ne postoji osim vizije, programa i ostvarenja tvorca naše države Franje Tuđmana. Hrvatska politika zadnjeg desetljeća iskliznula je u nepostojanje i mi, pripadnici hrvatskog naroda, zaprepašteni, imamo pravo i dužnost osuditi takvu politiku – njezine inspiratore, utemeljitelje, provoditelje i sljedbenike. Srpska narodna manjina u Hrvatskoj, razumije se, mora imati svoja manjinska prava (koja su često veća od prava većinskoga hrvatskog naroda i koja su veća od prava manjina u drugim državama), ali da i nakon agresije na Hrvatsku može krojiti hrvatsku politiku (po koaliciji HDZ-a s SDSS-om) izvan je svakoga razuma i pravde.

Dio kritike naziva vas „državnim umjetnikom“. Je li činjenica što ste neka djela koja afirmiraju i nacionalne vrijednosti radili po narudžbi dovoljna za takvu etiketu?

Ne radi se tu uopće o ozbiljnoj kritici ni kritičarima. Radi se o organiziranoj grupi ideologiziranih i dobro plaćenih pojedinaca (tzv. vučji čopori) kojima su ideološkim ključem otvorena sva vrata za takvo djelovanje u kulturi i umjetnosti, osobito putem medija. Za to je poželjno imati, kao pokriće, formalno zvanje i namještenje u nekoj kulturnoj ustanovi (galeriji, muzeju i sl.) ili na nekoj sveučilišnoj katedri, ili pak poziciju u medijima. Tako da, zapravo, samo njima zasluženo pripada epitet državni. To su „državni kritičari“. Pravi, pak, savjesni kritičari, kad se i nisu slagali s temama, sadržajima, i svrhom mojih kiparskih djela koja afirmiraju nacionalne vrijednosti, znali su odvojiti svoje političke poglede od prosudbi koje se odnose na umjetničko djelo. Oni su, eto, veoma uspješnim umjetničkim djelom ocijenili Oltar hrvatske domovine, Spomenik papi Ivanu Pavlu II. i Spomenik dr. Franji Tuđmanu, Vratnice Hvarske katedrale, kao i Spomenik Gojku Šušku, Spomenik hrvatskoj slobodi te ostala moja kiparska djela o kojima u ovom kontekstu govorimo.

Ja, kao državni umjetnik, za razliku od tih kritičara, ne primam subvencije od države, nisam dobio stan ni atelijer, niti je od mene ikad od države nešto naručeno. Samo sam pobjeđivao na natječajima (općim i pozivnim) u konkurenciji najboljih hrvatskih kipara. Zatim sam napravio djela i za to primio koliko-toliko pravednu plaću. Znači li to biti državni umjetnik? Slobodnom voljom sudjelujem ili ne sudjelujem na natječaju. Kad sudjelujem, punom sviješću i savješću stojim iza značenja i vrijednosti koje takvo djelo simbolizira i promiče.

Je li politički angažman umjetnika nužno loš?

Nije, jer zastupati javnom riječju ili drugim oblicima političkog zauzimanja slabijega i pravednoga, u ovom slučaju Hrvatsku, pred agresorima i međunarodnim silnicima, vrlina je, dijametralno suprotna konformizmu naših hrabrih „kritičara“. Uostalom, sjetimo se kako je to časno činio velikan hrvatske pisane riječi Antun Gustav Matoš ili, pak, u naše dane Ivan Aralica. Sjetimo se i toga kako su djelovali i pisali književnici hrvatskoga narodnog preporoda, a sjetimo se i djelovanja francuskih, njemačkih, engleskih i američkih (osobito latinoameričkih) ili, recimo, pak izraelskih pisaca i umjetnika, kad se radilo o pitanju slobode i opstanka njihovih naroda i država.

Kad se, pak, radi o obrani ljudskoga dostojanstva pred nasrtajima nepravednih zakona, zar ne bi umjetnici među prvima trebali svjedočiti našu dužnost da takve zakone ne poštujemo?

Prevladava li danas mnijenje da jedino subverzivno može imati umjetnički potencijal?

Takvo mišljenje prevladava ponajprije u stručnim krugovima. O tome nam zorno govori i podatak da je pet stotina svjetskih stručnjaka za umjetnost 2004. Duchampovu Fontanu (pisoar!) proglasilo najutjecajnijim djelom moderne umjetnosti. Zaista zabrinjavajuće! Prevladavajuću umjetnost naših dana htjelo bi se označiti pojmom suvremeno, dakle određenom vremenskom oznakom, a istodobno odrediti bitno subverzivnom, koja nužno ne trpi nikakvu stalnost – pa ni onu vremensku, tj. suvremensku. Tako tzv. suvremena umjetnost poriče samu sebe već na razini pojma. Glavni je, dakako, problem: što djela tako shvaćene suvremene umjetnosti uopće znače čovjeku? Ako ne znače, a ljudi kojima bi umjetnost trebala biti upućena tako svjedoče, nisu li ona, zapravo, pravi kič? Ima još jedno pitanje! Evo, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu prikuplja i izlaže samo djela subverzivnog značaja, ali s pomoću velikih državnih subvencija. Subverzija i subvencija zajedno!? Znači da subverzivno najbolje opslužuje vlast i kapital (protiv kojih se ta prevratnička suvremena umjetnost tobože toliko bori) i obrnuto. Ne znam ni jedan drugi razlog takva „prevladavajućeg mnijenja“ osim onoga po kojemu bi umjetnički potencijal bio u – novcu.

Postoji i druga suvremena umjetnost – umjetnost našega vremena koja izražava i zastupa ljudske ideale i vrijednosti, slobodno i izvorno.

Preporučam, stoga, mladim umjetnicima neka na misle kako se pitanje stvaralačke slobode očituje u prevratničkoj umjetnosti. Umjetnost, dakako, nije ni samo estetska činjenica, u tome se slažemo. Ali umjetnički (duhovni potencijal) svakako nije u subverziji, nego u afirmaciji.

Danas se djelima koja afirmiraju, recimo, kršćanske vrijednosti odriče umjetnički potencijal.

Zato jer se svijet, svijet moći, već dugo otvoreno suprotstavlja Bogu – Istini, Dobroti i Ljepoti i samoj utjelovljenoj Ljubavi. Taj i takav svijet iznjedrio je kulturu smrti, nihilistički i relativistički svjetonazor, egoizam i individualizam, koji kulturu promeću u svoju suprotnost i okreću čovjeka protiv života. Postoji, riječi su jednoga katoličkog filozofa, a povijest to potvrđuje, veza između umjetnosti neke civilizacije i njezina vjerovanja u transcendentno i uopće svijesti o transcendentnom. Kad ljudi ne vjeruju da život ima smisla i kad smatraju da je život rezultat puke slučajnosti, tad se osjećaj beznačajnosti odražava i u njihovoj umjetnosti.

Glasoviti teolog našega doba Hans Urs von Balthasar ovako o tome govori: „Tko na spomen ljepote razvuče usne u osmijeh, smatrajući je egzotičnom stvarčicom iz buržujske prošlosti, za takva se može biti sigurnima da – potajice ili otvoreno – više nije kadar moliti, a uskoro niti ljubiti.“

Znači li to da je umjetnost danas u krizi?

Ako je umjetnost, kao jedno od najplemenitijih očitovanja čovjekova duha, u osnovi komunikacija, a komunikacija je u umjetnosti evidentno izgubljena, onda je ona u velikoj krizi. Svjedoci smo, naime, potpune babilonske pomutnje jezika u umjetnosti. Ne zna se ni kome se umjetnik obraća svojim djelom i djelovanjem; vjerojatno isključivo sebi. Umjetnik je, eto, doveo u pitanje i samu umjetnost! Zaokupljenost umjetnika samim sobom pretvorila se u sebeljublje u kojem dar djela (drugomu!) više ne postoji.

Srednjovjekovni umjetnik, dobro je uočeno, nije potpisivao svoja djela, svjestan da je njegova zadaća bila prenijeti i darovati nešto veće od njega sama.

Na ovogodišnjoj izložbi vaših radova u Splitu, svojevrsnoj retrospektivi, nisu bile izložene reprodukcije vaše spomeničke plastike i djela sakralne tematike. Dijelite li vi svoj opus na dva dijela: javna djela i ona namijenjena galerijskom izlaganju?

Ne postoji ni jedan razlog zbog kojega bih dijelio svoj opus na taj način. On je cjelovit jer je djelo istoga duha i istoga jezika, čiji je plod jedna forma – kao različiti grozdovi na lozama istoga trsa. Ako pisac u svome opusu usporedno stvara pjesme i romane, zašto kipar ne bi mogao usporedno njegovati vrste koje nužno zahtijevaju i različiti kiparski izričaj (kao što je to s književnim izričajem u njegovim vrstama)?

Na mojoj velikoj zadnjoj izložbi, u Galeriji umjetnina u Splitu, na kojoj su izložena samo ona druga djela spomenuta u vašem pitanju, stavljena je time ova cjelovitost na neki način nenamjerno u pitanje. No vjerujem da je netko razgledavši tu izložbu otišao, primjerice, pred Vratnice Hvarske katedrale ili pred Oltar hrvatske domovine – vidio bi i znao da se nalazi pred djelima istoga autora čija je djela gledao na spomenutoj izložbi.

Što vam je u stvaranju najvažnije: inspiracija, forma, tehnika...?

Najljepši je, i zaista stvaralački, onaj čas kad još ne razabiremo, ne vidimo jasno ono za čim tragamo, čas bremenit slutnjom u kojem naša duša strastveno žudi. Poznajem to stanje i ne znam kako bih ga drukčije mogao nazvati nego – nadahnuće. Bez nadahnuća ne možemo ništa stvoriti. Ono je najvažnije.

Ali umjetnik ne nadahnjuje, valjda, sam sebe, to nam i sama riječ inspiracija govori. Sve što on čini (rad!) tek je njegova pomoć u činu stvaranja, a sam čin ostvaruje se poticajem, sudjelovanjem Duha koji ga nadahnjuje. Tako se dogodi utjelovljenje: djelo koje je začeto u našem srcu.

Vi ste među rijetkim suvremenim umjetnicima koji priznaju inspiraciju kao ishodište stvaralačkog procesa.

Uvijek me čudilo kako ljudi prečesto podrugljivo govore o inspiraciji prikazujući tu spoznatu istinu, potvrđenu svjedočenjem mnogih umjetnika, kao tlapnju. U svemu tome nije presudno dogodi li se stvaralački čin tako da našoj zamisli (ideji) tražimo tijelo ili nam, pak, tijelo (tvorivo ili neka tvorba duhovne ili materijalne naravi) povjeri zamisao. Umjetničko djelo, znači, ne može biti samo ideja, niti samo tvar, odnosno tvorivo. Ono je mnogo više od toga: svojevrsno biće, biće koje nazivamo (u punini smisla toga pojma) i formom. Radost stvaranja forme, na primjer kipa, u tvorivu koje mu je dano, koje izabiremo i oblikujemo (jer doslovno od svakog se tvoriva može stvoriti kip, ali ne može se od svakoga stvoriti svaki kip), potvrda je istine o nadahnuću. Ta radost nam je nagrada.

Razumije se, važno je znati mnogo toga, poznavati iskustva starih, a osobito znati se koristiti postupcima, vještinama i tvorivima u oblikovnom činu, da budemo dostojni nadahnuća. Bez toga znanja lutamo i lako možemo završiti u beživotnim ponavljanjima i suhoćama, jalovostima svake vrsti. Sve do sumnje u umjetnost samu, kao da smo joj suci, a ne potomci.

Koliko vam je, kao umjetniku, važna tradicija?

Budući da umjetnost kroz čitavu povijest ljudskoga roda djelima umjetnika dotiče nadnaravno, da je slutnja onostranog i da je njezin živi izvor u čovjekovu srcu što mu ga darova Životvorac, ne mogu razumjeti odbacivanje tradicije po kojoj živimo iskustva ljudi svih naraštaja u slavljenju veličanstvene istine o čovjeku kao Božjem stvorenju. Živeći tradiciju, živimo s našim prethodnicima i po njoj ćemo živjeti s nasljednicima. Tako, već na zemlji, po Duhu sve živi i ništa vrijedna ne umire.

Kršćanska tradicija kao i sveukupna mediteranska duhovna tradicija, osobito na polju svih umjetnosti, svjedoče da naš život, naše djelovanje i naša djela, neće ostati samo krik u tami vremena, nego radosna pjesma života vječnoga.

U kiparstvu, tisućljeća njegovanja modeliranja volumena, bez obzira na duhovni temelj umjetničkog stvaranja i djelovanja tijekom povijesti (poganstvo, kršćanstvo...), početkom 20. stoljeća kao da su ustuknula pred novim nastojanjima modernih umjetnika. Ta novost, promjena u shvaćanju kiparske forme, urodila je iznenađenjima koja ljudi nisu mogli ni zamisliti, a mnogi ni prihvatiti, sve do danas. Moderno je kiparstvo ipak sačuvalo temelje i nije razrušilo čitavu zgradu kiparske tradicije. Prava razdjelnica i konačni prekid s tradicijom nastaje tek s onim suvremenim stavljanjem cjelokupne umjetnosti (pa tako i kiparstva) u pitanje. Gubljenjem identiteta, umjetnik i umjetnost napustili su ujedno i velike ljudske ideale o kojima bi ponajprije baš oni morali svjedočiti.

Osobno prihvaćam baštinu i tradiciju sveukupne povijesti kiparstva. I evo, upoznavši najbolje plodove, posebno plodove hrvatske kiparske tradicije i baštine, mogao sam započeti stvarno slobodno stvarati.

Sakralna djela zauzimaju važno mjesto u vašemu opusu. Je li za vaše shvaćanje umjetnosti bitan odnos prema transcendenciji?

Kršćanin sam, uistinu mi je bitan. Umjetnost je, možemo i tako reći, svojevrstan prijelaz u onostrano. Prvenstveno po svome utjelovljenskom svojstvu i činu. A kiparstvo je možda najbolji izraz te stvarnosti. Zato ga volim.

Stvoriti, recimo, oltar ili raspelo ili bilo koju živu formu – umjetničko biće, po mome mišljenju i osjećanju, nije moguće ako ne vjerujemo u transcendentno. Pokušat ću to ukratko opisati na primjeru stvaranja Vratnica Hvarske katedrale. Danima, mjesecima, zapravo nekoliko godina pokušavao sam duhovnim očima vidjeti Vrata, ali ne samo ona i onakva što otvaraju i zatvaraju zdanje Katedrale (sa svojim okovima, ključem i sl.), nego ona koja – jesu Krist. Želio sam stvoriti kiparsko djelo koje nije ni opis, ni složena povijesna, ni ikoja druga razumska konstrukcija, nego ono koje svjedoči našu vjeru u Otkupljenje i Spasenje po Gospodinu, onako kako se to po liturgiji života događa na prostoru hrvatskog Jadranskog mora, na otoku i u gradu Hvaru i – u našim srcima. I sve to napraviti od bronce! Zar to nije čudesan zahvat Duha? Ono što zovemo – nadahnuće. I konačno, jedne ljetne večeri, u svome malom crtežu – skici veličine 20x10 cm, ugledao sam ono za čim sam čeznuo, tako da sam Vrata mogao napraviti. Bez vjere, znam, to nije bilo moguće. Transcendencija, tajna Života, bit je umjetnosti.