Toksikolog

U bolničkoj sam se sobi osjećao jadno, mnogo jadnije no kad sam kao dijete ležao na odjelu žumberačke bolnice s prostrijeljenim koljenom i satima buljio u sivi strop. Poželio sam se što prije vratiti kući, a onda sam se sjetio kako prave kuće zapravo i nemam. U mojoj pravoj kući desetljećima nitko ne stanuje i ona je zapuštena i posve nepogodna za stanovanje, a starački dom nitko normalan ne drži kućom nego prijelaznom fazom, nekom vrstom stambenog limba.

„Još od vremena majčinih kavalira (...) nisam trpio uljeze u kući. Nikakve osim možda štakora i žohara.“

– Morate se strpjeti. Da vidite samo kako izgledate ne biste nas željeli napustiti – govorio mi je primarijus koji je bio jedva nešto mlađi od mene, ali je svejedno radio.

– Možda biste mi mogli donijeti ogledalo? – upitao sam ga.

On je samo nevoljko zakimao glavom i rekao kako mi tako nešto ne bi preporučio.

– Uz to kako izgledate, imate još uvijek upaljen cijeli digestivni trakt, oštećenja na jetri i bubrezima, strašno nizak broj eritrocita. Dobivali ste dimercaprol, sada smo prešli na penicilamin...

– To je ovo? – upitah ga pogledavši gore, a on se samo dobrodušno nasmije:

– Ne. To je obična infuzija. Tako vas hranimo. Probavni trakt vam je još uvijek kao da je kroz njega protutnjao uragan.

Ostavio me na miru i čim je zatvorio vrata ja sam pao u san ili u nesvijest. U tim danima nisam baš točno znao što se događa sa mnom, ali mi je bar bio jasan razlog. Jednom, nakon što sam se probudio, pokraj mene je sjedio čovjek raščupane kose, odjeven u zeleno odijelo i s neukusnom kariranom kravatom pod bradom. Rekao je da je iz policije i da me mora ispitati. Rekao sam mu da može, ali veoma kratko, jer sam strašno umoran.

– Morate mi kazati što ste sve jeli i pili taj dan. I gdje. Važno je gdje! – rekao je jako ozbiljno i izvadio mali blok u koji je bila zataknuta kemijska olovka.

– Ništa – odvratio sam. – Od jutra mi je bilo mučno i cijeli sam se dan osjećao loše.

– Imamo podatak da ste u lokalu Curica popili čašu crnog vina – rekao je on kao da je ponosan na tu informaciju.

– Pili smo obojica – rekoh umorno. – Ali, samo sam ja obolio. To nema veze s vinom. Rekao sam da mi je od jutra zlo.

– Da – svađalački će policajac u civilu. – Ali i taj drugi se srušio i bljuvao pjenu.

– On je epileptičar – rekoh još umornije pa zatvorih oči.

On je još nešto govorio, ali sam se pravio da spavam. Čuo sam samo kako je došao primarijus i istjerao ga van vičući:

– Koji god režim došao vi se razmilite po svim zakucima kao žohari! Kad na ovom prostoru sve pokrepa i nestane, ostat će samo fosilizirani policajci!

Kad sam se vratio u dom navodno sam bio upola lakši no kad sam ga napustio. Ten mi je još uvijek bio žut, a nokti posve otpali. Iako sam bio slab, još uvijek sam uz svoju vjernu štaku mogao polako hodati. Kad sam stigao dočekali su me hladno. Vidio sam da su očekivali kako se neću izvući i kako će se riješiti jada i gnjavaže koje sam im znao priuštiti. Doznao sam i kratku storiju koja se odigrala dok sam bio odsutan. Gospodin Potemkin dobio je jednokrevetnu sobu nalik apartmanu nakon što je u njegovu korist zazvonio jedan ugledni telefonski broj. Dane je provodio na terasi, sjedeći bez riječi i pušeći, jer se cigarete nije mogao odreći premda ga je sve sigurnije vodila ka grobu. Kažu da se od njegova kašlja koji se popodne razlijegao s terase nije uopće moglo spavati. Zatim bi progutao po nekoliko pholcodynea i nastavio pušiti. Navodno se tri puta dovukao kod mene u bolnicu, ali ga ja nisam uspio zamijetiti. Prije dva dana je umro, tiho, u snu, kao da nikog ne želi ometati. Ustanovili su to ujutro, jer bi se već u šest iz njegove sobe počinjao razlijegati kašalj. Upravitelj je imao neki telefonski broj na koji je trebao nazvati ako se Potemkinu nešto dogodi. A kad je javio da se dogodilo ono najgore, za pola sata su došla pogrebna kola i odvezla tijelo. Čovjek koji je vozio odbio se legitimirati ili domskoj upravi bilo što potpisati.

Upirući se o svoju štaku odvukao sam se do upravitelja, sjeo ispred njegova radnog stola i izjavio kako želim govoriti na Potemkinovu pogrebu. Upravnik je takvu mogućnost odbio. Tad sam rekao da u tom slučaju želim prisustvovati ukopu, jer se radi o najboljem prijatelju. Ako nemaš prava sahraniti najboljeg prijatelja, onda nemaš nikakvih prava. Upravitelj je i to odbio našto sam rekao da se u tom slučaju ne mičem iz njegove sobe te da i ja znam igrati grubo. Bio je tako jak da me mogao uzeti skupa sa stolcem i odnijeti van, ali to ipak nije uradio. Šutke je ustao i otišao, ostavivši me u svom uredu. Čekao sam da se vrati i bivao sve nervozniji. Nakon dva sata moja me prostata natjerala da ustanem i odem na zahod. Eto, rekoh sam sebi, nakon cijele ove havarije bar mi jedan organ radi, i to na krivi način. Kad sam se pomokrio, shvatio sam da je tako završio moj jedini protest protiv autoriteta. Poslije sam sjeo na klupicu postavljenu u hodniku koji vodi u blagovaonicu. Iz sjenovitog dijela hodnika, kao da izranja iz noći, prišao mi je čovjek u tamnom odijelu, s crnim naočalama na nosu. Ne upitavši ništa, naprosto je sjeo do mene i počeo govoriti gledajući nekamo ustranu kao da nema živaca pogledati me u oči.

– Gospodine Pavlek, znamo da vam je pokojnik bio prijatelj, pa ćemo vam kazati da se ne mučite. Neće biti nikakva govora, čak neće biti ni pogreba. Bit će kremiran i otpremljen tamo kamo je sam odredio. Gdje je to, ne smijem vam kazati. Moramo se ponašati kao da ga nikad nije ni bilo, pa će i za vas biti najbolje da me poslušate i prihvatite to pravilo.

– Sve je to neprirodno! Zašto se tako ponašate? – upitah pomalo svadljivim tonom.

– Zbog određenih razloga – reče on, ustane, obriše naočale i ode.

Nisam znao što bih mislio o mistici kojom su ovili običnu smrt i čemu tolika tajnovitost u trenu kad za to ne postoji nikakav razlog. Ne, bila je to zagonetka koju nisam mogao razriješiti. Kako bih se bar na neki simboličan način oprostio od njega, otišao sam u sobu za koju su mi rekli da je bila njegova. Tamo je sve bilo tiho, rebrenice spuštene, a posteljina i stvari odneseni kao da ovdje nitko nije ni živio. Ne, ovdje nije bilo ničega što bi me moglo zanimati. Crni je tu živio nekoliko dana i nije bilo načina da u tako malo vremena utisne u ambijent bilo kakav svoj biljeg, miris ili komadić duše. I tad, kad su mi se oči sviknule na polutamu, spazio sam na noćnom ormariću nešto malo, crno, nešto što isprva nisam znao što bi imalo biti. Prišao sam bliže i podigao čudan predmet i pri dodiru ga prepoznao. Bilo je to malo, sklopivo spremište za ugljen, izrađeno od bakelita i odvojeno od lokomotive parnjače, kakva je postojala u mom kompletu električne željeznice. Bila je to valjda zadnja stvar koja mi je pripadala, i koju mi je, eto, uspio vratiti. Aleksandru Ilič sam ionako prestao računati u ono što mi je oduzeo.

Kako sam držao da je svakom čovjeku potreban komadić materijalne povijesti, koju će bar jednom poželjeti taknuti, otišavši u starački dom obiteljsku kuću nisam prodao. Nisam mogao ni zamisliti da bi netko drugi živio u tom prostoru pa je nisam niti iznajmljivao. Još od vremena majčinih kavalira, koji su uglavnom bili bitange ili prevaranti, nisam trpio uljeze u kući. Nikakve osim možda štakora i žohara. Unatoč nevremenu, strašnom pljusku i grmljavini koja je djelovala poput zastrašujućih prizora iz filmova, otišao sam te večeri u svoju pustu kuću koja nakon moje smrti neće ostati nikomu. Moja šepava, otrovima razjedena prilika, mora da je djelovala strašno na pozadini koju su činili plavi rastrzani odsjaji iznenadnih munja. Vrata sam jedva uspio otključati, ona su se zaljuljala i uz škripu otvorila. Okrenuo sam sklopku i svjetlo je obasjalo predvorje u svoj njegovoj magičnoj zapuštenosti. Kuća je imala struju, vodu i plin, jer je režije plaćala banka, skidajući novac s računa na kojem su bila sredstva što ih moj jadni otac nije uspio unijeti u kuću u kojoj su ga držali uljezom. Hodao sam polako po kući ne paleći sva svjetla, jer sam imao osjećaj da bih se sasvim dobro snašao i u apsolutnom mraku. Sve mi je bilo dobro poznato, nacrtano u glavi kao kakva obiteljska geografska mreža, sve osim paučine, prašine i mrlja što ih je pravila vlaga. Vidio sam bakin stolac za ljuljanje koji je uvijek namještala tako da drugi nisu mogli prolaziti, stolac iz kojega je vikala:

– Lajete o kulturi, a nitko nije dokraja pročitao nijedan roman iz otatina opusa!

Zatim sam stao do starinske psihe, koja se poput kakva monolita od drva i stakla dizala uz krevet moje majke, pred kojom se ona znala beskrajno dugo uređivati, i ne znam koliko puta neumorno pitati:

– Zar mi zbilja dobro stoji?

U kuhinji je stajao stol pun sitnih ureza, što ih je ostavio šiljati nož koji je otac, prilično pijan, brzo zabijao u drvenu površinu. Jer, kad bi majka navečer otišla tobože prijateljicama na trač-partiju, on bi uzeo nož i zabijao ga između raširenih prstiju. Količina krvi što ju je znao ostaviti na površini stola ovisila je o količini alkohola koju je popio.

– Zašto si ga odmah ne zabodeš u prsa? – derala bi se pomalo okrutno baka Jana kad bi vidjela na kakav se divljački način zabavlja. – A ne da mi kvariš stol koji je plaćen više od sto pedeset forinti.

Korak po korak uspeo sam se do ujakove sobe, koja je kao kakav čardak tajni bila na vrhu kuće. Bočice i kutije čiju sam inventuru mogao napraviti žmireći, bez ikakva podsjetnika, čiji sam sadržaj poznavao do one mjere do koje sam uspio ući u taj toksikološki labirint, stajale su onako kako smo ih porazmjestili nakon što je prošla zadnja policijska premetačina. Ali nisam promatrao to carstvo otrova nego ujakov veliki portret postavljen u ovalni okvir i okvačen o zid na istaknutome mjestu. Čudno, iako je taj portret postavio baš on, slika je imala nešto od onih kakve se postavljaju na grobljanske spomenike. Možda zbog ovalna okvira, možda zbog sjetna položaja njegovih obrva, a možda i zbog sivožute patine kojom je vrijeme uspjelo ući pod staklo kojim je slika bila zaštićena.

Što je radio i čime se u biti bavio taj mirni, povučeni, tihi tip, koji je za razliku od bjelosvjetskih primitivaca krio svoje znanje dječačkom metodičnošću. Gdje se to potucao po svijetu i komu je služio i, konačno, zašto su ga tako hladnokrvno i okrutno likvidirali? Je li po nekim dalekim laboratorijima ispitivao mutirane viruse, nije li možda pokušavao iznaći tehnologiju kojom bi se spora antraksa mogla raspršiti po golemu području? Ili je možda sanjao o tome kako bi se topništvo moglo opskrbiti bombom u kojoj bi bio ricin ili botulinus, ili njima slična užasna tvar? Nije li možda pokušavao sintetizirati tetrodotoksin koji se može naći na nekim hobotnicama i koji se rabi u pogubnim vudu-obredima. Ili je, uistinu, ma koliko to fantastično zvučalo, radio na superotrovu, na tvari koja bez ikakve milosti uništava sve živo, ali i sve mrtvo, i materijalno i spiritualno, i vodu i zemlju, i zrak i vatru, odvodeći svijet na sam kraj vremena? Nikada to neću doznati, sve mi se više činilo, nikada. A zatim mi je zanimljiva misao pala na pamet i ja sam, ne ispitujući je previše, pojurio prema bakinoj sobi, gdje su u kutu iza kreveta ležali svi svesci izbrisanih pradjedovih romana. Uzeo sam onaj gornji, spreman da ga ponesem u dom. Ako već ne doznam ništa pouzdano o ujaku, uvijek mogu pronaći utjehu u tome da sve izmislim, odnosno da kao i pradjed napišem roman u kojem ću svom junaku, velikom znanstveniku toksikologu, omogućiti da se vine do sjajnih spoznaja i otkrije najnevjerojatnije stvari. Prazan svezak u kojem se nekoć nalazio pradjedov roman imao je korice i naslov Zbirka otrova i meni se učinilo kako je taj naslov sasvim dobar za mene početnika, i kako ću u svom naumu svakako uspjeti bude li mi podareno dovoljno vremena da se napiše tako trivijalna stvar kao što je roman.

(Ulomak iz romana Zbirka otrova

koji izlazi iz tiska u listopadu)