Sretno ispisivanje traume

Početke u književnom radu Ivane Simić Bodrožić označila je poezija – pjesme je objavljivala u raznim časopisima, a za pjesnički prvenac simptomatično nazvan Prvi korak u tamu (2005) nagrađena je nagradom Goran za mlade pjesnike. Kako je već u lirici pokazala sklonost prema narativnosti, čini se logičnim da pet godina poslije autorica objavi prozno djelo, Hotel Zagorje, tim više što pjesničku zbirku i roman ne povezuje samo tendencija narativnosti i izostanak formalne razdijeljenosti. Oba djela kao sadržajno-tematsku okosnicu imaju sazrijevanje junakinje, prognanice iz Vukovara, što za posljedicu i u pjesmama i u romanu ima naglašenu introspektivnost i simboličko prorađivanje traume, a u formalnom smislu očituje se u asocijativnosti i sklonosti digresijama.

Roman je odlično ispripovijedana priča koja se čita u jednom dahu, no ne predstavlja samo svjedočenje o vremenu i prostoru u kojem se junakinja zatječe te njezin unutarnji svijet koji nasilno prelazi iz djetinjstva u odraslu dob nego je i pisani trag o postajanju spisateljicom. Pripovjedne tehnike nisu revolucionarne, radnja teče linearno s povremenim skokovima u prošlost i budućnost, a zaokružena je naznakama rata i konačnim dobivanjem stana u kojem može započeti novi život za tročlanu obitelj – majku, brata i junakinju. Kako je najvećim dijelom fokalizirana junakinja, njezina je vizura presudna za omeđivanje svijeta i percepciju drugih, no jasno je da ipak znanje (odrasle) pripovjedačice nadilazi vidokrug (infantilne) junakinje, što se nipošto ne može smatrati tehničkom nesavršenošću pripovijedanja, nego nužnošću konstitutivnom za pripovijedanje kao takvo, koje svoje unutarnje resurse može efektno uporabiti balansiranjem pogleda i glasa. Ta se pojava najjasnije očituje u jezičnom raslojavanju (pa će na primjer na samu početku romana djevojčica upitati : „Što će nam pasoši kad idemo samo na more?“, dok će pripovjedačica reći „Na stoliću između bratova i mog kreveta stoje naše putovnice.“) Tehnička se manjkavost međutim iskazuje u nedorečenosti zbog čega bi se na recepciji hotela za junakinjinu hotelsku sobu 325 tražio lokal 385 i kako se u emotivno nabijenoj epizodi opisivanja posljednje zajedničke fotografije prije rata, na kojoj su snimljeni samo muški članovi obitelji, pri kraju romana u opisu iste fotografije odjednom našla i sama junakinja.

Iako je na početku romana infantilna junakinja fokalizirana u dobi od devet godina, njezin pripovjedni glas, stiliziran i uglavnom dosljedno izveden jednostavnim proširenim rečenicama i načelom paratakse, postupno nestaje u trenutku kad se njezina obitelj smješta u hotel Zagorje. Prijelaz je označen izmijenjenim praksama u svakodnevnom životu, ali i opisima i pripovijedanjem, koji izborom riječi i složenijom rečeničnom strukturom koja se dosljedno vodi načelom hipotakse signaliziraju proces sazrijevanja i ovladavanja jezikom. Važna faza u jezičnom i spoznajnom razvoju predstavlja predbožićna priredba koja se događa nedugo nakon useljavanja u hotel Zagorje; pripovjedačica čita svoj sastavak iz vjeronauka tako što je „uskoro izvikivala riječi i rečenice koje su po mom mišljenju bile najvažnije“. Za njezin su stil pripovijedanja i dalje presudne vanjska selektivnost i redukcija sadržaja, čime je izbjegnuta patetika i vrlo uspješno ostvarena ironija, a aluzije crpe snagu upravo zahvaljujući suzdržanosti pera. Važno je naglasiti da se – mimo činjenice da je riječ o fikcionalnom književnom djelu pa je svaki pokušaj izvantekstualne referencijalnosti metodološki posve neopravdan i suvišan – zahvaljujući unutarnjoj podijeljenosti pripovjedačice na sebe kao junakinju i sebe kao pripovjedačicu otvara presudan prostor za analizu njezine osviještenosti jezičnih i kulturnih kodova. To se najbolje može uočiti u epizodama njezina spisateljskog sazrijevanja. Obrati li se pozornost na sastavak zahvaljujući kojem je junakinja osvojila pravo na izravan upis u srednju školu po želji, kako kaže, „Sunce, dječji osmijeh, kuća, sve do jedne moje teme, imala sam o tome što reći. Odlično sam vladala finom patetikom i višesložnim riječima, a i dobro sam znala što se od mene očekuje. Optimističan pogled u budućnost bez prokazivanja izravnog krivca u mojoj jadnoj prošlosti.“, sinegdohično je iskazan simptom za čitanje cijeloga djela. Naime, iako je autorica u pripovijedanje ucijepila i dokumentarističke spise označene kurzivom (molbe Predsjedniku Republike, pisma nadležnim tijelima, administrativna rješenja na molbe, itd.), nigdje ne prokazuje „izravnog krivca“ svoje „jadne prošlosti“, a cjelokupna izvedba romana doista se može najkraće opisati kao „odlično vladanje finom patetikom i višesložnim riječima“.

Koliko je iskaz neovisan o njegovu nositelju, pripovjedačica ironično ilustrira u epizodi u kojoj kolegici iz razreda sastavi sjećanje na preminulu tetu, zbog kojeg ostale djevojke „svoju kolegicu nježno tapšu po leđima i sućutno se smješkaju“. Iz navedenih je primjera očigledno kako pripovjedačica ima visoku svijest o jeziku i njegovoj performativnosti.

Ne želeći se upuštati u šira razmatranja teorija traume, vrijedno je spomenuti radnu tezu pojedinih pristupa traumi koja traumatsko iskustvo smještaju izvan jezične iskazivosti; ono uvijek ostaje jezgra unutar subjekta koja mimo njegove volje generira neugodu i upleće se u svakodnevni život. Upravo time završava roman: njegov kraj strukturno je logičan, no trauma ide dalje, onkraj svršetka romana: „I ja želim otići odavde, otići što dalje, na neko mjesto gdje se neću osjećati kao da ću poludjeti. Mislim da imam neku bolest.“ Drugim riječima, u samu je srcu romana trauma i nemogućnost jezika da je izrazi. Zbog toga roman ostavlja dojam raspršenosti i neselektivnosti u pogledu nizanja različitih portreta likova, njihovih sudbina i epizoda iz prognaničkog života, no takva izvedba korespondira s uvjetima konstitucije identiteta bilo kojega subjekta, a ponajviše onoga s traumatskim iskustvom. Teleologijsko načelo, kako nas podučavaju suvremene teorije traume, ne vrijedi za žrtve traume kojima je životni kontinuitet nasilno i mimo njihove volje prekinut i sveden na sadašnjost (to se uostalom pokazalo na djelu i u pjesničkoj zbirci Ivane Simić Bodrožić, gdje je jedan od stihova „i čvrsto se držim za vrući lim, čekajući da se / stvari razjasne“).

Umjesto klišejizirana naputka da roman Hotel Zagorje svakako vrijedi čitati, bolje je reći kako ga valja iščitati: prvi korak u tu tamu podrazumijeva nužno odvajanje osobne tragedije njegove autorice od ispisivanja tragedije njezine junakinje.