Samozatajni virtuoz

Riječki gitarist i skladatelj Darko Jurković Charlie nedvojbeno pripada među naše najvrednije interprete jazza. O tom je nadarenom glazbeniku, jednom od svega nekoliko naših s diplomom magistra stečenom na Institutu za jazz Visoke glazbene škole u Grazu, koji na našoj jazz-sceni nema ono mjesto koje svakako zaslužuje, u ovoj je rubrici već bilo riječi. Povod je ovom osvrtu izlazak najnovijega diskografskog izdanja, diska naslovljena Alla Maniera. Tu valja ponoviti činjenicu da je Jurković u nas jedini, a u svijetu jedan od rijetkih džezista koji gitaru svira specifičnom, takozvanom taping-tehnikom, koju je još davno kao samouk inovirao američki jazz-gitarist Stanley Jordan. No na najnovijem CD-u Alla Maniera Jurković ide korak dalje, predstavlja novi tehnički napredak, a to je simultano sviranje jazza s dvjema gitarama! Suradnici su mu na tom izdanju all-round kontrabasist Henri Rađanović i zagrebački bubnjar Kruno Levačić. Uz već mnogo puta provjerene kvalitete te brojne domaće i strane nastupe, Jurkovića krasi zamjetna samozatajnost, u poslu kojim se bavi ne baš uvijek dobrodošla osobina.

Darko Jurković

Praksa je u svijetu jazza pa tako i ovoga našeg, pokazala naime da osobna prodornost u afirmaciji te pronalaženja angažmana nerijetko nadilazi samu kakvoću i razinu sviranja pojedinih glazbenika. U Jurkovića takvih dilema nema jer riječ je o doista inventivnu džezistu zavidne tehnike instrumenta te ne uvijek na pravi način valorizirane domaće i zapažene međunarodne karijere, što iz spomenutih razloga nerijetko ostaje slabije zabilježeno. Uz njegov opus bossa-nove i latinoameričkog jazza, ostvaren i s vokalisticom Meri Trošelj, vrijedi naglasiti i međunarodne suradnje i turneje s dvojicom čeških džezista, kontrabasisom Františekom Uhlirom i bubnjarem Jaromirom Halešicom, s kojima je u Pragu snimio i disk Live 2002.

Prividnom mirnoćom iza koje kipti istinska melodijska i harmonijska invencija, diskom Alla Maniera Jurković ide korak dalje i programski i tehnički, demonstrirajući to zbrojem od sedam originala i šest skladbi američkih autora koje možemo smatrati standardima. U programu snimljenu i miksanu u dvama tonskim studijima s dvama kriterijima, slušamo šest Jurkovićevih originalnih skladbi i jednu kontrabasista Henrija Hadanovića, Kalamota, poznatu nam već s njegova diska Long Distance. Ostale, All My Loving uzeta iz opusa Beatlesa, Triste Antonija Carlosa Jobima, My Shining Hour Harolda Arlena, All Blues Milesa Davisa i američku božićnu pjesmu Freda Cootsa Santa Claus Is Coming To Town, mogli bismo smatrati standardima. Pet od njih, izuzev originala Early 70s, Jurković izvodi svirajući dvije gitare.

Originalni i svježi improvizirani korusi svrstavaju umjetnika među najzanimljivije u našem jazzu. Jurković uz ostalo šalje i ispravnu poruku o optimalnom programskom omjeru kakva bi se trebalo držati pri planiranju realizacija diskova jazza. A kad je riječ o originalnim skladbama titulara ovog diska, valja spomenuti Rolling Changes, koja sjedinjuje elemente tiradicije swinga s nekim postignućima popularnoga funka naznačena u pratnji bubnjeva, potom Blues For Franta u bržem tempu s nizovima efektnih korusa, Early 70s, koja bi trebala biti reminiscencijom na sedamdesete godine prošlog stoljeća, Try Again, ponovno s naglašenim bubnjevima, Alla Maniera, očito latinoamerička inspiracija po kojoj disk i dobiva ime, te na kraju Etida za Lauru, u kojoj se Jurković i kao autor i kao interpret idejno, teh-nički pa i zvukovno približava fenomenu gitarističkoga tipa interpretacije klasične glazbe.

Darku Jurkoviću, jazz-gitaristu, po mnogočemu interpretu specifična profila i originalnosti, Alla Maniera zasigurno nije i posljednji diskografski projekt, kojim on još jednom pokazuje svu svoju darovitost. Gdje bi mu uostalom u našem jazzu bio kraj da uza sve to posjeduje i u nas nerijetko toliko potrebnu prodornost pa i lukavost nekih drugih naših džezista, koji su po razini izvođenja jazza znatno ispod njegove?