Postindustrijske svjetlosne vizije

Primjeren medij za prikaze samotnih urbanih prizora kao ostataka visokoindustrijalizirana društva nemoći pronašla je umjetnica Tanja Perišić aplicirajući svoje fotokolaže na svjetlosne kutije. Urbani motivi – kolažirani neboderi, brane i zgrade u srazu s pustim prirodnim okolišem – pustinjom ili morem – svijetle sa zidova Galerije Kranjčar. Taj medij, light box, znači usvajanje suvremene komunikacije, svjetlećih reklama, i sam po sebi odražava urbanu vrevu i užurbani gradski ritam.

Umjetnica spaja simbole urbanoga prostora, mahom nebodere, koje u nekim primjerima stavlja u prirodni, divlji kontekst kao što pokazuje rad Beach

Sama je svjetlost već dovoljno višeznačan komunikacijski medij, od dvojake fizikalne prirode, preko ezoterije pa sve do posve svjetovnih, urbanih konotacija. Svjetlost kao izvor života, svjetlost kao ulična rasvjeta, svjetlost kao suprotnost noći. Ipak, noć, ili barem njezini psihološki i asocijativni ekvivalenti, osamljenost i suprotnost životu, upravo su motivi koji zrače iz tih svjetlosnih kutija. Umjetnica već samom kontradikcijom medija i motiva otvara prostor paradoksu suvremenog društva, apokalipsi koja nas mami svojim sjajem sa svjetlećih reklama.

Sami pak motivi, napuštene dehumanizirane građevine ponekad smještene u prirodni okoliš, u svojoj samotnosti i otuđenju daju naslutiti romantičarski duh. Baš poput motiva napuštenih gotičkih građevina iz razdoblja romantizma, koji su negdje u podtekstu nosili istovremeno težnju za prošlošću, kritiku sadašnjosti, naglašavali pojedinačno naspram općeg, intuitivno naspram dominantnoga prosvjetiteljskog, umjetnica se koristi fotografijama monumentalnih građevina današnjice smještajući ih u pustopoljinu koja nagovještava apokaliptičnu budućnost. Praznina i osamljenost kao dominantan osjećaj postindustrijalističkog društva. Pa ipak, u toj se praznini krije nešto junačko, natruha preživljavanja s potencijalom romantičnog. No za razliku od romantizma, koji je volio gledati u prošlost, u daleke krajeve, radovi Tanje Perišić zapravo su pogled iz sadašnjosti u budućnost.

Sivi svijet ovih prikaza još više naglašava osjećaj pobune protiv dehumanizacije koji prati sve povijesne manifestacije romantizma. Jer kao što je rekao Baudelaire: „Romantizam nije ni izbor tema ni prikaz istina, nego način doživljavanja svijeta.“ Nositelj tog doživljaja uvijek je pomalo osamljenički, individualistički osjećaj odbacivanja trenutnog i prisutnog u korist prošlog i/ili dalekog.

Umjetnica spaja simbole urbanoga prostora, mahom nebodere, koje u nekim primjerima stavlja u prirodni, divlji kontekst. Iako nastali zbog prenapučenosti i nemogućnosti širenja gradova u širinu, neboderi ostaju simbol civilizacije koja teži visoko, iznad, koja ide protiv zatečenoga. Zatečeno je u ovom slučaju priroda kao izvorno stanje, kontrastirano civilizacijskom nasljeđu. Kolaži imaju prizvuk nostalgije, ali vidljiva je i stanovita nespretnost pri spajanju prirodnog i civilizacijskog, i pritom ne mislim na umjetnički postupak. Simbol civilizacije ogoljen i smješten u nepripadni kontekst, bez očekivane urbane okoline, ostaje kao spomenik nečemu što je nekada bilo, a sad je podložno prirodnim kretanjima, primjerice u radu Dust storm. Začudnost tog sraza možda se može opisati riječima jednog od najvažnijih slikara iz razdoblja romantizma, Caspara Davida Friedricha, koji je tvrdio: „Ono što noviji slikari pejzaža vide u krugu od sto stupnjeva oni bespoštedno zbiju u kut od četrdeset i pet stupnjeva. Nadalje, ono što je u prirodi odvojeno velikim prostranstvima, na njihovim je slikama zbijeno u suženi prostor, te ispunjava i zasićuje pogled, djelujući vrlo uznemirujuće na promatrača.“

Takav tjeskoban efekt ovdje je postignut likovnim postupkom razvijenim početkom 20. stoljeća – fotokolažem. Potencijal ovog medija upravo je u mogućnosti spajanja oprečnih, no stvarnih motiva te je kao takav bio često rabljen za razotkrivanje paradoksa i apsurda suvremenosti. Tako je nelagodnost o kojoj govori Friedrich dobila još stvarniju dimenziju. Na light boxevima Tanje Perišić, međutim, ta nelagodnost zadržava romantičarski prizvuk.

U našem vremenu romantične tendencije poprimaju drukčiji vizualni identitet, no uzroci takva stanja još su isti. Romantičarsko je doba reakcija na dominantan prosvjetiteljski trend koji je ustrajavao na dominaciji razuma nad emocijama, te izraz nepovjerenja prema civilizacijskoj vjeri u napredak. Sve izraženiji trend urbanizacije i industrijalizacije učinili su pojedinca malim i neznatnim, podređenim procesima većim od života. Sve se to zbivalo napretka radi jer linearno poimanje vremena nije dopuštalo stagnaciju. Danas, dvjestotinjak godina poslije, želja za bijegom postala je psihološka, ali i kulturna činjenica, no ovaj je put golemo prirodno prostranstvo sa slika Caspara Davida Friedricha zauvijek izgubljeno čak i u našim mentalnim predodžbama, a suvremene romantične težnje poprimaju oblike utihnulih nebodera kojima su nekada brujali glasovi. Moguće je zamisliti kako tiha nevjerica svijetli sa zidova nekoga sličnog nebodera u glasnom urbanom okružju. Moguće je zamisliti kako usred dnevne vreve tražimo predah u tim pomaknutim vizijama tišine. I sam naziv izložbe, Fernweh, složenica je koja označava težnju za daljinom, a činjenica da je u ovom slučaju ta daljina siva vizija prazne arhitekture govori nešto o suvremenom potencijalu za romantično. I o osjećaju osamljenosti toliko snažnu da je već postao izvor utjehe.