Pogled o(ne)mogućen mogućnošću

Neodvojiv je dio konceptualne plesne predstave, što je ionako drugo ime za dobri stari – ili dobri? stari? – performans, Povijest gledanja, kojom Studio za suvremeni ples najavljuje pedesetu obljetnicu, nimalo slučajno, i bedž za svakoga posjetitelja, koji stavivši ga potvrđuje da je već „pola stoljeća nevidljiv“. I predstava, koja navodnom objektifikacijom svoje subjektnosti, ali još više subjektivnosti, kao i sagledavanjem nemogućnosti svojeg pogleda i gledateljeva praćenja predstave, daje do znanja svakomu tko se prepustio njezinim utopijskim nedovršenostima da je samo guska u magli, zaista jest uglavnom nevidljiva. Političnost njezina iskaza djeluje na nekoliko razina, ali ne na svima.

Scenska politička provokacija: ustrajavanje na nevidljivosti

Povijest gledanja nastala je u produkciji Studija za suvremeni ples, takozvanoga drugog zagrebačkog ansambla, i dio je novih strujanja u toj plesnoj kompaniji koji teže osuvremenjivanju izraza, iskoraku iz dosadašnjih poetika te prevladavanju krize plesa i krize plesa u krizi. Stoga i funkcionira na nekoliko razina – kao nastavak akcije cijele zagrebačke plesne scene u gradskom Uredu za obrazovanje, kulturu i šport iz veljače ove godine, kao samostalni, iako samozatajni istup sama Studija u borbi protiv kulturnih politika koje pod izgovorom recesije zatiru jednu umjetničku vrstu i njezinu istodobno programsku kao i neizbježnu nezavisnost te na koncu i kao manifest spomenutih novih strujanja unutar sama Studija. S druge strane, ona je i nastavak praktičnog i neskrivenog rada na istraživanju kazališnih postulata s kakvima je redatelj Oliver Frljić i započeo tada još neslužbenu karijeru, a koje je u novijim radovima pokušavao uklopiti, ili podmetnuti, u sklopu svojega, zaista uvjetno rečeno, repertoarnog rada ili rada u repertoaru/repertoarima.

Svaka od mogućih potki ovoga rada koji počinje s tragičnim pogledom i iznenađenjima u obliku praskanja žabica, preko neugode intenzivnoga rada stroja za maglu i do uvjetnog uživanja u parodiji rituala kazališne izvedbe što onemogućuje svoju vidljivost, zanimljiva je na svoj način, ali njezin se učinak ipak svodi na osvjedočenje publike kao sudionika, u rasponu od nimalo zanemarive kulise do uvijek neizbježno živa organa tijela izvedbe. Ispisani pamflet, koji zajedno s bedžom čini paket za preživljavanje negledanja predstave, istup je kao i svaki postavljen/stvoren/izveden unutar zatvorenih vrata institucije ili institucije – hrabar i neučinkovit. U smislu političke provokacije, ova je predstava tek pokušaj koji je lako diskreditirati, ukoliko je netko od onih koji o kulturnoj politici vezanoj uz ples uopće vidi ili čuje. S druge strane, kao umjetnička provokacija ona ne staje u trenutku kad je pred publikom podignut zastor, nego ono bitno donosi u trenucima kad u magli ustrajava na uobičajenom hodu izvedbe, sve do poklona izvođača koji publika ne može vidjeti.

Oliveru Frljiću otvorena je prilika Studija za suvremeni ples osigurala još jednu platformu za eksperimentiranje i to, dakako, nije samo kompanija nego najprije njezini, na drukčiji pristup plesu i izvedbenosti spremni, članovi: Bosiljka Vujović Mažuran, Ana Mrak, Petra Hrašćanec Herceg, Branko Banković, Aleksandar Čavlek i Danko Stjepanović. Iako su u vidljivoj izvedbenoj poziciji samo tri plesačice, svi su oni izvođači čak i kad glume tek produkcijski tim ili scenske radnike. Ukratko, pored lakih iznenađenja koje nudi, Povijest gledanja pogled će privući Studiju za suvremeni ples tek mogućnošću koje najavljuje, a nju je lako razabrati čak i u magli polukružne dvorane Teatra &TD.