Otkrivanje arhetipskih strasti

Inscenacije klasikâ svjetske književnosti u hrvatskom glumištu još, srećom, pobuđuju veliku pozornost publike. Premda se kazališne uprave na taj potez odlučuju nerijetko zbog lektirnoga naslova i popunjavanja gledališta mladom publikom kojoj je svjetski klasik navodno jako dosadan, pa će ga lakše probaviti (!) gledanjem predstave, dogodi se i namjerna zabuna, pa na kazališne pozornice dođe i djelo koje i nije na tom navodno grozomornom popisu lektire, tj. na listi najboljih djela svjetske i hrvatske književnosti. Ni na ove godine za državnu maturu suženu ni na onom kanonskom popisu za suvremene gimnazijalce nema onih djela koja smo sami trebali pročitati i s užitkom gutali u svom gimnazijskom školovanju, pa tako ni Moličreova Tartuffea ni Krležine Lede, koje srećom ove godine možemo gledati na pozornici Gradskoga dramskog kazališta Gavella u Zagrebu, na kojoj se 10. rujna 2010. dogodila i prva ovosezonska premijera francuskoga klasika.

Enes Vejzović, Nataša Janjić i Ozren Grabarić u ključnom prizoru predstave

Na prvi je pogled ta premijera protekla u znaku uredno složene, školske predstave koja nudi sve parametre klasičnoga čitanja staroga, klasicističkoga teksta: gotovo besprijekoran, ritmiziran scenski govor (suradnik za scenski govor Tomislav Rališ), koji budi asocijacije na francuski ritam i Moličreovo jezično savršenstvo, atraktivni, s većinom glumaca gotovo sliveni stilski kostimi iznimno dobro složenih boja kostimografkinje Marite Ćopo, čipkasta pozornica sa skrivenim stubama koja asocira na Versailles, bogatstvo i tajne odaje; en face mizanscena školskoga, klasicističkoga kazališta. Takva je, školski besprijekorna predstava na prvi pogled vidljiva i u stilu glume, ritmiziranih pokreta i naglašenih gesta i grimasa što s jedne strane podsjećaju na francusku stiliziranu školu, a s druge na komediju dell’arte: dvorski nakloni isprepleću se s grimasama i pokretima stvarajući kôd takovrsna zajedništva i naglašena nastojanja da se bezrezervnom glumačkom energijom osvoji prostor pozornice (Sven Šestak kao Cléante, Enes Vejzović kao Orgon, Filip Križan kao Damis, Ivana Roščić kao Mariana, Dijana Vidušin kao Dorina, Đorđe Kukuljica kao Redarstveni dočasnik) u predstavi koja je ipak u pojedinim dijelovima rastegnuta i traži pogled na sat.

Dojam o muzejskom, školskom pristupu rastvara se pak pogledom na oslikane biblijske prizore i figure među ornamentima čipkaste bajkovite kutije (dobar posao glavnoga slikara Damira Medvešeka); upravo suigra gledališnom oku poluskrivenih slika i mizanscenskih glumačkih impostacija otkriva domišljenu ikonografsko-ikonološku i mizanscensko-redateljsku suradnju Gavellinih glumaca, talijanskoga redatelja Marca Sciaccaluge i francuskoga scenografa Jean-Marca Stehléa. Prema gledalištu frontalno postavljen stol otkriva moguću asocijaciju s Leonardovom Posljednjom večerom, s tročlanim, apostolskim, grupiranjem glumaca; na sredini je stola, točno ispod središnjega muralnoga lika, Gospođa Pernelle (Dubravka Miletić), u snažnoj poveznici s položajem Da Vincijeva Isusa Krista. Sve postavke temeljnih scena naglašavaju ikonografiju biblijskih prizora, pa tako i posljednje okupljanje za stolom, kad se Gospođa Pernelle postavlja na desnu stranu. Takav se, tajni kôd predstave osim u scenografiji i mizansceni može pronaći i u kostimskim znakovima koji otkrivaju drugu narav naizgled tipiziranih osoba, npr. u naglašenoj čipki Orgonova kostima koja se stapa s čipkolikom scenskom kutijom.

Najjače rastvaranje školskoga okvira događa se u glumi nekoliko protagonista. Snažan početak predstave najviše se događa zbog genijalne Dubravke Miletić kao Gospođe Pernelle, koja eruptivnom energijom daje početni takt predstavi, rastvara utrobu stilizirana dekora i čak nenazočna drži predstavu dokraja dvoznačnom, do ponovne, preokretne završne glumačke bravure. Druga glumačka bravura događa se u svim pojavama inteligentna i maštovita, ponovno izvrsnoga mladoga Ozrena Grabarića kao Tartuffea, koji smjerno držanje lažnoga pobožnjaka rastvara u svim nijansama društvene i sveopće hipokrizije, ali najviše genijalno ga/je rastvorivši u demonskoga ljubavnika (i redatelj Božidar Violić u Tartuffeu je na Gavellinoj pozornici davne 1964. „pomoću Šovagovića ostvario demonskog zavodnika, lažnog isposnika“). Upravo je scena između Tartuffea i Elmire, u inteligentnoj, snažnoj, domišljenoj i strastvenoj ulozi Nataše Janjić, vrhunac predstave i otkrivanja eruptivnih, arhetipskih strasti. Trojci se pridružuje uvijek izvrstan Nenad Cvetko, kao mefistofelovski Gospodin Loyal i glas iz publike, sudskoga činovnika pretvarajući u višedimenzionalnu, neodgonetivu, nosivu ulogu, poveznicu s krajem predstave. Hrvoje Klobučar u manjoj ulozi Valčrea i Ivana Bolanča u najmanjoj ulozi Flipote (zašto ta izvrsna glumica dobiva tako male uloge?) nositelji su suptilne sveznajuće perspektive i ironičnoga, epskoga, promatračkoga kôda predstave.

Kao i prošle godine na Gavellinim večerima u rumunjskoj predstavi, kao i u 17. stoljeću, podudarile su se iluzija i stvarnost. U prvom završetku Gavellina Tartuffea u vrsnom prijevodu na hrvatski Vladimira Gerića redatelja Marca Sciaccaluga u zatvor u dubinu pozornice odlazi Orgon, u drugom u isti taj zatvor ide Tartuffe. Glumci ulaze u gledalište pjevajući francusku pjesmicu i tražeći da publika zapjeva s njima: kao porota ili kao odgovor zbora? Nenad Cvetko iz publike viče: «Ovo je komedija!», penje se na pozornicu i čestita svakom glumcu posebno.