Osvježavajuća art-limunada

Obiteljska drama Genova Michaela Winterbottoma (9 songs, Dobrodošli u Sarajevo, The Road to Guantanamo) u pravo se vrijeme, iako doduše vrlo kratko, prikazivala u jednom našem kinu. Iako započinje tragičnim činom, riječ je o ljetnom filmu koji ispod teške teme krije bezbrižnost i hedonizam kakve nam samo trenutno godišnje doba može ponuditi. Radnja je smještena, kako joj i sam naslov govori, u čarobnu Genovu, koja je redatelju očigledno poslužila kao nadahnuće za priču.

Nakon prometne nesreće u kojoj mu je poginula supruga zbog dječje zafrkancije u automobilu, Joe (Colin Firth) odlazi s kćerima na godinu dana iz Chicaga u Genovu kako bi im pomogao da lakše prebrode tugu i ondje pohađaju školu, dok će on predavati na tamošnjem sveučilištu. Otac nastoji zatomiti vlastitu bol, mlađa kći bori se s grižnjom savjesti okrivljujući se za majčinu smrt (majčin joj se duh redovito ukazuje te bdije nad njom), dok starija kći nastoji zaboraviti na gubitak otkrivajući vlastitu seksualnost. S gradom ih upoznaje Barbara (Catherine Keener), Joeva prijateljica iz studentskih dana, koja prema njemu možda gaji osjećaje veće od prijateljskih. No on je podjednako privlačan i zanimljiv studentici s kojom će doživjeti flert, možda u pomalo nezgodnu trenutku, dok mu se mlađe dijete bude gubilo po uskim i opasnim ulicama Genove slijedeći prometnim i kaotičnim cestama majčinu prikazu.

Genovu odlikuje besprijekorna gluma

Winterbottom je mjesto radnje pretvorio u glavni lik, pridajući mu karakteristike oslobađajućeg grada kao neiscrpna vrela kulture i povijesti u koji je čvrsto utkana vjera, no istovremeno hirova i senzualnih zadovoljstava. Jednako tako uvjeren je da posjeduje i mračnu stranu: zlu kob koja se krije u labirintu stoljećima starih kala, njegovoj ljepoti i ležernosti suponira tjeskobu stranaca koju najbolje opisuje zaglušujuće cvrčanje kukaca skrivenih u borovini… Čini se kako je očaranost gradom bila glavni pokretač radnje, dok je priča ostala uglavnom tanka i nedorečena, podsjećajući nas tek na neke starije filmske uratke posvećene Mediteranu. No Winterbottomova režija, besprijekorna gluma te kamera koja uspijeva odati autentičnost đenovežanskog života uspjet će zavesti gledatelja unatoč krhkosti njegove biti. Kritičari Summer in Genoa uspoređuju s Don’t Look Now, horor-klasikom Nicolasa Roega iz 1973. Sličnost je gotovo opipljiva: naime, prema priči Daphne Du Maurier, ožalošćeni bračni par odlazi u Veneciju započeti nov život, nakon što im se kći utopila u jezeru kraj obiteljske kuće. U tom gradu, koji odiše smirajem i začudnom ljepotom, lik Donalda Sutherlanda nastoji sebi racionalno objasniti zašto mu se učestalo ukazuje duh njihove mrtve kćeri, no slijedeći je do sama (svog) kraja po tajanstvenim kamenim uličicama ipak ne uspijeva pronaći odgovor. U Roegovu hororu kćerina prikaza ispostavlja se kao patuljak s crvenom kukuljicom koji glavnoga junaka brutalno i potpuno bezrazložno izbode nožem do smrti. Unatoč apsurdnim zapletima Daphne Du Maurier, koji su u to vrijeme bili popularni među filmašima (primjerice, Hitchcockove Ptice), taj gotički moment imao je smisla unutar vlastita žanra, za razliku od Winterbottomova, u kojem majčin duh želi nauditi vlastitoj kćeri (ili ako to želimo shvatiti na drugi način, djevojčica želi poći za majkom na onaj svijet jer bez nje nema razloga više živjeti).

Zanimljivo je kako talijansko tlo, a posebice njegov neodvojiv dio, katolicizam, nadahnjuje mnoge strane filmaše, što je vidljivo u djelima umjetnika drugih vjeroispovijedi ili pak ateista. Naime, katolici vjeruju da duše osim u raj i pakao odlaze u čistilište, što protestanti u potpunosti odbacuju smatrajući da su duše već prije rođenja predodređene za raj ili pakao. Prisutnost duhova koji se javljaju živućima, u književnosti (primjerice, u Shakespearea) te na filmu (uglavnom u filmovima strave i užasa) uvijek je značilo neriješene ljudske odnose zbog kojih duše ostaju u svojevrsnu limbu. Katkad ne postoji opravdanost uvođenja motiva čistilišta; kad je riječ o djeci koja su – navodno – bez grijeha, ili u ovom slučaju brižnoj majci koja kćeri dolazi oprostiti što je skrivila njezinu smrt. U preokretu Winterbottomova filma majčin duh ne ispostavlja se kao očekivani anđeo čuvar preživjelom djetetu, nego tek kao projekcija dječje mašte, ali samim time i kao potencijalni ubojica. Teistička ideja odbacuje se – kao što kaže Barbara, koja često pali svijeće za preminule po crkvama Genove: „Ne vjerujem u postojanje duša koje odlaze u raj, već tek da ljudi koji su umrli žive u našim sjećanjima.“ Stoga je njezino paljenje svijeća puko zadovoljavanje forme onih koji zapravo ne vjeruju u Svevišnjega, štoviše, umiljavanje drugoj kulturi. Ona se, kao Amerikanka u Europi, samo divi Drugoj tradiciji, baš kao što to čini redatelj Britanac u Italiji.

Unatoč fluidnim i oku ugodnim prizorima, radnja se, poput spomenute zalutale djevojčice, nažalost gubi u repetitivnosti i redateljevoj fascinaciji gradom. Joeva kći toliko se puta izgubila ili nam redatelj sugerira kako bi se to ponovno moglo dogoditi zbog razmaženosti njezine starije sestre koja je zapostavlja u potrazi za zabavom, da to gledatelju potkraj postaje zamorno. A onda se drama rastopi u melodramu i sve se troje izgrle i izljube jer su je, eto, ponovno pronašli(!). Završetak je najveće iznenađenje koje bi moglo razočarati gledatelja navikla na klasični rasplet priče, no redatelj je očito htio evocirati filmski modernizam uz nenadmašnu mediteransku mizanscenu. Možda ponajviše zbog lakoće režije, uvjerljive atmosfere te kadrova kao s razglednice, Genova je pravi ljetni film koji ipak posjeduje ozbiljnu dramsku težinu da publiku pripremi, baš kao i svoje protagoniste, na njihove nove početke.