O zločinu, moralu i društvu

Došlo takvo neko vrijeme da ambiciozniji gledatelji i filmofili tek u tužnim prigodama smrti nekog važnog redatelja imaju priliku u pristojno vrijeme, gdjekad čak i u tzv. prime timeu, pogledati dobar film art-predznaka i(li) starijega datuma. Dok na komercijalne televizije nema smisla ni trošiti riječi, jer na njima suvereno gospodare Policijske akademije, Steven Seagal, Dolph Lundgren i Jean-Claude Van Damme, ni u programu državne dalekovidnice u tom pogledu nije mnogo bolje, jer i ondje reprezentativni ciklusi poput nedavnih azijskog i iranskog filma bivaju smješteni u sitne noćne sate, a pokoji stariji naslov koji se uspije probiti u raniji termin praktički isključivo pripada žanru vesterna, po mogućnosti s Johnom Wayneom ili barem Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi. Pritom u koncipiranju prigodnih in memoriam-programa jednaka pravila vrijede i za strane i za domaće ugledne filmaše, za Zorana Tadića i Zvonimira Berkovića podjednako kao i za Ingmara Bergmana i Michelangela Antonionija, iz čijih se opusa odabere koliko-toliko pristojna kopija nekog djela iz HTV-ova fundusa, te se u program uvrsti navrat-nanos, nerijetko bez ikakve najave. Takva su pravila igre, reći će vam odgovorni, gledatelji ne vole da ih se gnjavi i tjera na razmišljanje, žele pogledati nešto što opušta, duhovito i u boji, a tko je Antonioniju kriv što nije snimao zabavnije filmove, recimo kao Fellini, kojega se u svakoj prigodi može predstaviti sveomiljenim Amarcordom.

U ukratko karikirano opisanom kontekstu valja priznati da je nedavno preminuli Claude Chabrol prošao znatno bolje. Na vijest o smrti znamenitog autora čiji se debitantski film Lijepi Serge iz 1958. drži ishodišnim ostvarenjem francuskoga novog vala, hateveovci su u program uvrstili sjajnu psihološku krimi-dramu Mesar, kojoj je kao svojevrstan preludij prikazan dvadesetominutni sažetak Chabrolova gostovanja u kultnoj filmskoj emisiji 3,2,1 kreni emitiranoj davne 1978. godine. Nije potrebno ni napominjati da je taj iznimno inteligentan i pronicav analitičar tamnoga naličja ljudske psihe te vrlo simpatičan, duhovit i komunikativan hedonist svakako zaslužio takav oproštaj, baš kao što bi bilo poželjno da u program prisavske katedrale duha u dogledno vrijeme bude uvršten cjelovit ciklus maestrovih filmova.

Ljubitelj Langa i Hitchcocka

Među Françoisom Truffautom, Jean-Lucom Godardom i Claudeom Chabrolom, trojicom velikana francuskoga filma čija se imena najtješnje povezuju s pionirskim vremenom filmske kritike u legendarnom časopisu Cahiers du Cinéma i kasnijim usponom novog vala, Chabrol je bio najprizemljeniji i uvjetno rečeno najpopulističkiji redatelj, jedini član trolista koji sebe nije doživljavao isključivo kao Autora i Inovatora, nego je u svrhu ostvarenja kontinuirane i bogate filmografije spremno pristajao na kompromise i konvencije filmskoga mainstreama. Rođen u Parizu 1930, Chabrol je uoči nacističke okupacije sklonjen u provincijsko mjesto Sardent, gdje je već kao adolescent u jednom štaglju s prijateljem konstruirao

dječje kino.

Stéphane Audran, Claude Chabrol i Jacqueline Sassard na snimanju filma Košute

Nakon povratka u Pariz poslije oslobođenja postao je stalan posjetitelj kinoteke i kinoklubova, u kojima je upoznao Truffauta, Godarda i Rohmera, koji su ga kao velikoga ljubitelja Fritza Langa, Alfreda Hitchcocka i Friedricha Wilhelma Murnaua pozvali da u svojstvu filmskoga kritičara sudjeluje na stranicama Filmskih bilježnica. Upravo će Lang i Hitchcock presudno utjecati na umjetničko sazrijevanje mladoga kritičara, koji će zahvaljujući financijskoj potpori prve supruge uskoro sjesti i u redateljski stolac. Dok je od Langa usvojio osjećaj za prostornost na filmu te svijest o čvrstom međuodnosu filmske priče i slike, Chabrol je od Hitchcocka baštinio smisao za (crni) humor i ironiju, sklonost ka istraživanju relacija individualizma i krivnje, dijelom motiv običnog čovjeka kojeg neobična situacija izbacuje iz kolotečine te usmjerenost na zločin i ubojstvo kao na prijelomne dramske momente u kojima se najplastičnije manifestira i oslikava psihopatologija protagonista i posredno šire zajednice.

Dekadentna buržoazija

U redateljevu prvencu Lijepi Serge, storiji o mladiću koji se vraća u mjesto u kojem je odrastao, da bi doznao da je njegov nekadašnji prijatelj sada izgubljeni alkoholičar, neki pronalaze i određene autobiografske elemente jer je film snimljen u Chabrolu dobro poznatu Sardentu. Životom mladih u nesavršenu svijetu bave se i sljedeće godine realizirani Rođaci, priča o dvojici studenata koje opet utjelovljuju Jean-Claude Brialy i Gerard Blain. Nizom intrigantnih događaja Naivne djevojke iz 1960. predočavaju snove četiri mlade zaposlene Parižanke, a pored razumijevanja za ljudske slabosti, koje detektira s dosta ironije, što je razvidno i iz neočekivanog nasilnog završetka, Chabrol se u tom filmu izraženije bavi omiljenim temama zločina, krivnje i buržoaskog (ne)morala. Tijekom sljedećega desetljeća, prije 1967. i prijelomnog naslova Košute, stilizirane, slojevite, tjeskobne, fascinantno ugođajne i iznimno sugestivne psihološke egzistencijalne romantične drame o ljubavnom trokutu u čijem je središtu dekadentna, posesivna i manipulativna bogatašica Frederique, Chabrol će nanizati čak trinaest filmova, uglavnom ne osobito uspjelih djela u kojima će demonstrirati snalažljivost u različitim žanrovima, od trilera preko špijunskih zafrkancija do ratnog filma.

Chabrol na filmskom setu

Sklonost žanrovski raznovrsnim sižejima autor će tijekom karijere iskazati i adaptacijama dominantno kriminalističke proze iz pera Patricije Highsmith, Eda McBaina, Ruth Rendell, Georgesa Simenona, Nicholasa Blakea i dvojca poznata pod pseudonimom Ellery Queen, kao i djela Henryja Millera i Gustavea Flauberta, a njegova ironija često će se interpretirati kao cinizam, zbog čega će Chabrol biti uspoređivan s također cinikom Billyjem Wilderom.

Spomenuto remek-djelo Košute, film u kojem je autor započeo dugu suradnju s budućom drugom suprugom Stephané Audran, Chabrol je opisao kao prvi film koji je napravio baš onako kako je želio. U suprugovim ostvarenjima Audranova tumači inteligentne i senzibilne žene na različite načine sputane konvencijama, stegama i licemjerjem buržoaskoga društva kojem pripadaju, a koje se sve zovu Hélčne. U sjajnoj Nevjernoj ženi ona je preljubnica čiji će muž u nastupu ljubomore ubiti njezina ljubavnika, te tim očajničkim činom oboma uništiti živote. U Raskidu Hélčne se odlučno sukobljava s moćnim i dijaboličnim svekrom, mabuzeovskom figurom koja prijeti da će joj oteti skrb nad sinom. A u najpoznatijem Mesaru, ostvarenju koje je magazin Le Figaro svojedobno proglasio najuspjelijim francuskim filmom poslije Drugog svjetskog rata, Hélčne je učiteljica iz provincije koja se zbližava s naizgled dobrodušnim mesarom Popaulom, čovjekom za kojeg će se naposljetku ispostaviti da je serijski ubojica mladih djevojaka. U filmu snimanu u selu Tremolat u pokrajini Perigord, Chabrol je dvoje glavnih glumaca, Stephané Audran i Jeana Yannea, radi postizanja veće vjerodostojnosti i uvjerljivosti domišljato smjestio u stvarnu zajednicu u kojoj svatko svakoga poznaje i u kojoj kao da nema tajni, istovremeno dijaloge reducirajući na minimum, a maksimalno naglašavajući sve snažnije ozračje nelagode. Imponira vještina kojom redatelj pod oblandom psihološke horor-drame kreira složene, dopadljive i toliko ljudske karaktere likova među kojima se rađa naklonost i možda ljubav, dok seksualno motivirana okrutna ubojstva bivaju gotovo posve zanemarena i zadržana izvan vidokruga kamere, poput neugodnih događaja za koje se gledatelj, baš kao i protagonistica, nada da će jednostavno prestati. No Hélčne neprekidno odgađa intenzivnije zbližavanje s Popaulom, manjim dijelom jer još nije uspjela preboljeti prekid veze od prije nekoliko godina, a većim jer sluti da mesar ipak nije osoba kakvom se predstavlja, o čemu plastično govori i namjerno bizarna scena u kojoj joj Popaul donosi janjeći but zamotan kao buket cvijeća.

Fascinacija zločinom

Mesar je amblematski Chabrolov film, djelo u kojem autor kao i u praktički svim svojim ranijim i kasnijim uspjelijim naslovima (Neka zvijer krepa, Crvene noći, Violette Nozičre, Gospođa Bovary, Pakao ljubomore, Izvršenje), kao i u onima nešto slabijima (Doktor Popaul, Sovin huk, Srećom postoji laž, Hvala za čokoladu, Bellamy) bez moralnih ili inih osuda, ali s jasnih etičkih pozicija raskrinkava srednju i višu klasu francuskoga društva koje napučuju provincijalci i (malo)građani, plemenite osobe i hulje, simpatični antagonisti i antipatični protagonisti. Sve njih i njihove postupke Chabrol pokušava razumjeti i sagledati s karakternim nijansama, socijalnim zaleđem te obiteljskom i društvenom okolinom. Često polazeći od posve svakodnevnih i banalnih situacija poput preljuba, ljubomore i zavisti, maestro istražuje uže i šire društvene konvencije, rituale i običaje, francusko građanstvo druge polovice 20. stoljeća oslikavajući prilično pesimističnim i tamnim tonovima. Zločini u njegovim filmovima nerijetko bivaju počinjeni u afektu i bez izrazitijih motiva, odgovornost i krivnja za njihovo počinjenje nikad ne pada isključivo na zločinca, događaji se odvijaju u začudnom slijedu, a sudbina se poigrava životima likova. U spomenutoj emisiji 3,2,1 kreni Televizije Zagreb Chabrol je svoju zaokupljenost zločinom objasnio riječima da „u međuljudskim odnosima nema ekstremnijeg ni težeg trenutka nego kad jedna osoba odluči uništiti drugu... zločin je krajnja točka u odnosu između dviju osoba... u filmovima gledateljima treba dati neku hranu: u komedijama su to gegovi, a u dramama kućni prizori s vikanjem, ili zločin... zločin je element koji budi gledatelja, gledatelj nikad ne zaspi kad gleda zločin...“. U tom je kontekstu izvrstan film Neka zvijer krepa, adaptacija kod nas svojedobno u biblioteci kriminalističkih romana Trag objavljena krimića Nicholasa Blakea, prikaz onog iskonskog zvjerskog u čovjeku, što čuči skriveno pod naslagama ugodna života dekadentne više srednje klase. A tjeskobno Izvršenje, priča o dvjema djevojkama s društvene margine koje će zbližiti i u zločinu ujediniti mržnja prema obrazovanim i otmjenim pripadnicima više klase, još jednom potvrđuje redateljev dar za istančano psihološko profiliranje i zajedljive socijalne opservacije.

Naposljetku, u emisiji 3,2,1, kreni, koju bi ako je moguće svakako vrijedilo pogledati u integralnom izdanju, na pitanje po čemu bi volio biti zapamćen Chabrol je odgovorio da bi želio da se pamte njegovi filmovi, te da će biti presretan kad se shvati cjelina njegova opusa, bez napominjanja da je jedan naslov bolji od drugog. Tako se govori o Balzacu, i redatelj je to želio postići. Bez obzira na kvalitativne nijanse među pojedinim filmovima, Chabrol je stvorio uistinu dojmljiv opus od čak 56 tematski srodnih i međusobno kompatibilnih ostvarenja te je i u osmom desetljeću života ostao najintrigantniji aktivni francuski filmaš. Srećom postoje Chabrolovi filmovi.