O ljubavi i smrti

Na europskoj i svjetskoj turneji Peeping Tom iz Bruxellesa zaustavio se na dva dana u Zagrebu kako bi na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta otvorio Festival svjetskoga kazališta 2010. izvedbama 17. i 18. rujna. Nakon proslavljene i nagrađivane trilogije Vrt, Salon i Podrum umjetnički par, redatelji Gabriela Carrizo i Franck Chartier, sljedeću predstavu naslovljuju također indikativnim prostornim naslovom Ulica Vandenbranden 32, koji upućuje na apsurd nepoznatosti, mjesto stanovanja više osoba u nekoliko nastambi na jednom broju, adresu odredišta ljubavi, nemogućnost postojanja poznate egzistencijalne uporišne točke, na film...

Prizor iz predstave

Budući da većina izdanaka suvremenoga kazališta misli da je utemeljenija uz neku teorijsku odrednicu, i ovaj je uz adresu predstave koju smo vidjeli u Zagrebu prvoga dana pred punim gledalištem nacionalne kazališne kuće stavio Lacanovu oznaku okreta prema izvanjskomu: ustrajavanje na ekstimi nasuprot intimi, na mentalnom prostoru koji osobe na sceni lišava svijesti, a orijentira pogonom unutarnjih sila.

Danas još moderan novi historicizam, imagološka kritika i psihoanaliza u prikazbi izolirane zajednice na planini pronašli bi i poveznice sa strahom od heteropredodžbi, autopredodžbi, etnocentrizma i drugih centrizama u globaliziranu svijetu. Intertekstualni i intermedijalni pristupi našli bi mnogobrojne veze sa slavnim filmom Balada o Narayami japanskoga redatelja Shôheija Imamure, koji je 1983. stvoren kao remake istoimenoga filma iz 1958. (oba se filma nastala prema romanu Shichira Fukazawe, 1956). Imamurin dobitnik Zlatne palme u Cannesu prikazuje legendarni japanski običaj, zakon: da bi oslobodili zajednicu viška, kad navrše sedamdeset godina, Japanci odlaze u planinu Narayamu kako bi tamo dočekali kraj. Sudbinsku težinu u filmu određuju sin i majka koju nosi na leđima, kao što težinu predstave određuje isti takav, ali i beketovski dolazak na leđima na planinu suvišnih, u izvedbi južnokorejskih mladih performera Seoljina Kima, u cijeloj predstavi nositelja egzistencije nježnosti i suptilne emotivnosti, i Hun-Mok Junga, nositelja racionalnosti, žudeće čvrstine. Nošenje na leđima žrtve i pomagača, savitljivih, borilačkim i performerskim vještinama nadarenih izvođača, ekspresionizam, oniričnost, nadrealnost, dodirivanje tijelima kao odrazima jastva i animalnosti bit će ponavljajući se zaštitni redateljski, dramaturški (dramaturški par Nico Leunen, Hildegard De Vuyst) i izvođački impulsi te, u Zagrebu dugotrajnim pljeskom dočekane, predstave.

Ciklorama dimenzijâ trideset puta osam metara prekriva kazališno i nebo nad planinom na kojoj u montažnim kućicama žive stanovnici beskrajno udaljeni od ostatka svijeta boreći se protiv osamljenosti, za srce. Za srce koje se na kraju predstave ogoljuje do spoja simboličnog i naturalističkoga disanja, života i umiranja. U kućici s lijeve strane pozornice živi trudnica; tu ulogu Marie Gyselbrecht (Belgija) ostvaruje u iznimno kontroliranoj, ujednačenoj glumačkoj i plesnoj izvedbi što uvlači u približavanja i udaljavanja ostale sudionike. Tjelesna savitljivost i plesačko umijeće Sabine Molenaar (Nizozemska), u ulozi žene smještene u kućici s desne strane pozornice, određuju ritualni, animalni početak predstave – zavodničkoga plesa i dosežu vrhunac u spajanju disperzirana ja u plesu s Njim; ulogu moralno nestalna a strastvena muškarca ostvaruje plesač Jos Baker (Velika Britanija). Produžena kućica prema publici, novi planinski dom južnokorejskih izvođača, uvlači u igru snažnu želju za ostvarenjem ljubavi u golemoj osamljenosti veličine planine na vrhu svijeta na koju donose teret vlastitosti.

Je li drugost planina, snijeg, pjevačko umijeće i osobnost mezzosopranistice Eurudike De Beul, majčinstvo, brak, susjedstvo ili prijateljstvo unatoč različitostima došlima iz doline, je li Drugi predstavnik male planinske zajednice ili velike zajednice Svijeta? U kontekstu predočenih elemenata novoga cirkusa, performansa, koreografskih, glumačkih, plesačkih i pjevačkih točaka petero novoizabranih mladih izvođača i stalne suradnice, dojmljive pjevačice, Drugo autorica ovih redaka prepoznaje u sceni gubljenja ravnoteže u veselju sudionika, kad se kao djeca raduju padanju snijega, spotičući se i smijući se. Kad prestanu, kao voajeri, promatrati svoje i tuđe strahove zatvorene u nestabilnim a uvijek pogledu otvorenim kućicama-izlozima (ne)vremena. Beskonačnom potragom u planini za slobodom, tijelima što lebde, čarobnjačkim kišobranima i vratima, glazbom od Stravinskoga do Pink Floyda izvođači i autori posvećuju ovu predstavu glumici i plesačici Mariji Otal, koja je umrla iznenada u Bruxellesu, deset dana prije premijere. Upaljene svijeće u dnu planine-pozornice-svijeta obilježuju predstavu, predstavu koja govori o ljubavi i smrti udaranjem srca.