Nestalne granice realnog i virtualnog

Predstava Interface, kojom Zagrebački plesni ansambl obilježava četrdesetu godinu postojanja, svakako nije tipična slavljenička predstava. U cjelini solidna, ali ni po čemu iznimna predstava, s više konvencionalnih koreografskih poteza negoli pronicavosti, doima se kao da je nastala u hodu. Bez urnebesne slavljeničke pompoznosti ili definitivnosti kojom bi zaključila liniju progresa, koreografija Snježane Abramović Milković kao da pretražuje što se za protekla vremena učinilo, a što bi se još moglo učiniti i u koreografskom i u izvedbenom smislu.

Dinamično zauzimanje prostora scene: Interface

Interface jednako vrednuje realni svijet i virtualnu stvarnost, tvrdeći da je preklapanje realnoga i umišljajnog svijeta na sadašnjem stupnju tehnološkoga razvoja postojano i da je granice među njima sve teže utvrditi. Realno se iskustvo može zamijeniti virtualnim, a virtualno realnim. Preklapanje odvojenih sfera poduprto je i miješanjem glazbe, čisto elektronskoga zvuka s dijelovima klasičnih gudačkih dionica ili opernih arija (zvuk Višeslav Laboš). Kao prozor u virtualno koreografkinja je izabrala zadani okvir računalnih igara. Plesači preuzimaju pokret pojedinih avatara, što se na izvedbenom planu prepoznaje u odrješitim, odsječenim pokretima, sitnim trzajima glave ili zauzimanju borbena stava. Interface uvodi u igru dvije ekipe igrača, plave i crvene. Isprva oni izvršavaju zadatke u odvojenim sferama, da bi potom krenuli na osvajanje prostora drugih. Susreti plavih i crvenih svode se na sukobljavanje i nadjačavanje suprotstavljenih strana. Do interakcije dolazi tek kad nadjačani pristanu igrati prema pravilima jačih, plesači tada međusobno preuzimaju plesnu građu i upuštaju se u dinamično zauzimanje prostora scene kakvim duetom ili skupnim koreografskim dionicama. U međusobnom nadjačavanju vidljivo je preuzimanje obrazaca iz stvarnosti, borba pijuna za opstanak u igri moćnika. Stalna prisutnost naslonjača na sceni sugerira osamljivanje, podjednako i povlačenje igrača u virtualnoj igri i osamljivanje osobe koja sjedeći pred ekranom virtualnost iskušava. U preuzimanju plesne građe i stalnom gibanju na sceni može se naslutiti nestalnost identiteta, no zbog prekomjerna gomilanja vrlo slične koreografske građe i nedovoljno diferenciranih razina prezentacije ne može se razaznati je li riječ o više identiteta ili multipliciranju istoga. Osim dosljednosti grafičkih obrazaca računalnih igara bilo bi zanimljivo vidjeti i drukčije virtualno poniranje, koliko doista uranjanje u virtualnost utječe na identifikacije subjekta, koliko se razlikuju virtualni identiteti od stvarnih i koliko identitet stvarne osobe postaje fluidan zahvaljujući istodobnosti različitih identifikacija koje se identitetom prelamaju. Interakcije plesača u slučajnim susretima povremeno otvaraju mogućnost neke zajedničke priče, no njihovi su susreti prekratki da bi naracija uopće dobila kakav smisao. Takva je, primjerice scena Zrinke Lukčec i Elvisa Hodžića, iz koje se može iščitati strategija zavođenja, zbližavanja i udaljavanja partnera. Dramaturški gledano (dramaturg Saša Božić), scenska je građa oblikovana amplitudalno, predstava mjestimično raste da bi se dinamički uzlazna putanja odmah potom urušila. Premda je takav ritam gledatelju naporan jer iza svakoga poniranja neprestano očekuje svršetak, prekobrojna ponavljanja funkcioniraju u okružju računalnih igara, odražavajući revitalizaciju avatara, ali ukazujući na dosadu i zamor igre. Jednostavna, no vizualno učinkovita scenografija Ive Matije Bitange u obliku premreženih polja na crnoj podlozi u koreografskom se smislu mogla bolje iskoristiti. Unatoč nedostacima koreografske realizacije, osmero plesača, uz navedene tu su i Sara Barbieri, Petra Chelfi, Darija Doždor, Aleksandra Mišić, Martina Nevistić, Ognjen Vučinić, pojedinačno zanimljivim izvedbama podižu kvalitetu predstave.