Neizbježno, ali i neočekivano

Poznato je da je poezija valjda najsloženije agregatno stanje jezika, da njezina vremenitost, pa i nastojanje da se – paradoksalno – iz vremena nadmaši vrijeme, izmiče tlo pod nogama interpretativnoj izvjesnosti. Zato se ona uvijek nanovo čita, njezini tekstualni i poetički likovi već protokom vremena mijenjaju sliku o samima sebi, a čitatelj se na ponešto ili bitno različit način smještava u svagda promjenjiv odnos između teksta i konteksta. Jasno je da, usprkos takvoj bježnosti, postoji i svojevrstan kanon vrijednih pa i najvrednijih modernih hrvatskih pjesnika, no i taj se kanon – baš zato da bi se aktualiziralo njegovo postojanje – mora nanovo iščitavati.

Uz onu najšire prosvjetiteljsku ulogu približavanja pjesništva čitateljstvu, spomenuto ponovno iščitavanje korpusa hrvatske poezije i njezina – za svakog antologičira osebujna – ponovna interpretacija, jest i temeljna uloga antologija. Takva se iščitavanja, kao što je znano, zadnjih godina prihvatio veći broj antologičara, a – usprkos vrlo različitom pa i vrijednosno kolebljivu karakteru njihovih knjiga – već sama raznovrsnost i intenzitet takvih nastojanja zasigurno govori o dinamičnosti pjesničke i kritičarske scene.

U spomenutom ponovnom čitanju jednih te istih pjesnika ili jednom od prvih ozbiljnijih čitanja nekih novih autora zatječe se još jedno antologičarsko iznašašće – Drenovačka antologija hrvatskoga pjesništva, koju je pripremila osječka književna kritičarka i znanstvenica Sanja Jukić, a uredio Goran Rem. Kako u svome predgovoru kaže Jukićeva, riječ je o svojevrsnoj antologiji nakon antologije, odnosno kruni svega onog otkrivateljskog, izbirateljskog i interpretativnoga – upravo antologičarskog – posla koji su u odnosu na suvremenu hrvatsku poeziju u posljednjih dvadeset i pet godina već napravili Pjesnički susreti koji se održavaju u slavonskom, cvelferskom, selu Drenovcima. Uistinu, to nije antologija koja bi mogla niti htjela zanijekati svoje viševrsne zadatosti koje joj je doznačio sam konceptualni i izvedbeni karakter spomenutih Pjesničkih susreta. Knjiga je to, naime, kojoj su uvršteni autori gotovo zbornički zadani jer je riječ o dosadašnjim nagrađenicima u trima kategorijama – poveljom Visoka žuta žita za sveukupni i trajni prinos hrvatskoj književnosti, nagradom Duhovno hrašće za najbolju zbirku poezija autora iz Slavonije između dvaju Susreta i nagradom za najbolji poetski rukopis mladog autora iz Slavonije.

Baš zahvaljujući uspjelom žiriranju, laureati svih triju nagrada mahom su poznata imena hrvatskoga pjesništva, i to u rasponu od neupitnih klasika poput Tadijanovića, Kaštelana, Vesne Parun, Mihalića, do sve kurentnijih najmlađih pjesnika kao što je, primjerice, Franjo Nagulov. Takvim predizborom i antologijski je izbor mogao s jedne strane uvažiti već davno ovjerovljene općehrvatske pjesničke vrijednosti, a s druge strane ponuditi u velikoj mjeri autentičnu sliku temeljnih slavonskih pjesnika moderniteta i postmoderniteta. Zato su se unutar izabranih četrdeset dvoje autora i mogli naći istaknuti pripadnici svih, kako kaže Sanja Jukić, „(među)ratno-poslijeratnih periodizacijskih odsječaka i tipologijskih obličja“, odnosno „pjesništva predratno-ratnog, tzv. II. razdoblja, te poezije druge moderne i postmodernizma“. Tako je i dobivena antologija koja, dakako, ne može pretendirati na kakvo cjelovito antologiziranje suvremene hrvatske poezije, no omogućuje zanimljiv usporedni uvid u vrlo heterogene koncepcije pjesništva, kao i konkretnije strategije koje su u uskoj vezi sa spomenutim koncepcijama. To je doista još jedna prilika za preslagivanje interpretativnih kockica, koje se zbiva u poetičkom trenju usporednoga čitanja, mrkonjićevski rečeno, pjesništava s iskustvom prostora, egzistencije i jezika, ali i uočavanja recidiva Tadijanovićeva besjedovnoga stiha, Mihalićeva egzistencijalizma, Pavlovićeve ludičnosti ili kvorumaške intermedijalnosti u raznim poetskim modusima mlađih i najmlađih pjesnika u antologiji.

U izboru pak tekstova, uz ponešto mehaničko – ali i za obično iznimno osjetljive pjesnike oportuno – načelo da se svim laureatima glavne nagrade uvrsti po deset pjesama i svim laureatima drugih dviju nagrada po pet pjesama, posebna se pozornost posvećivala tekstovima sa zavičajnim naslutajima, zatim izražajnosti pojedinih hrvatskih narječja i mjesnih govora, verbalnom ili grafemsko-slikovnom pjesmovnom karakteru te recepcijskome uspjehu pojedinih pjesama. Takvom je antologičarskom metodologijom dobivena svojevrsna mješavina već bezbroj puta antologiziranih, ali i neizbježnih, najpoznatijih pjesama suvremene hrvatske poezije te, s druge strane, pronicava, a često i neočekivana izbora koji se, uz spomenute metodološke kriterije, oslanjao i na najčešće vrlo uspješnan prirediteljičin osjećaj za estetsku kakvoću pjesama.

Posebnu pak vrijednost Drenovačkoj antologiji hrvatskoga pjesništva, uz uglavnom faktografski tekst Gorana Rema o historijatu Pjesničkih susreta u Drenovcima, namiče književnopovijesno i književnokritički vrlo instruktivan predgovor Sanje Jukić, kao i esejističko-(bio)bibliografski portreti svakog od uvrštenih autora. U spomenutom predgovoru prirediteljica uspijeva vrlo kompetentno povezati nekoliko usporednih linija pripovijedanja – naime, koncepciju drenovačkih susreta i njihovih raznolikih nagrada, zatim temeljnih književnopovijesnih periodizacijskih odrednica suvremene hrvatske poezije i uloge slavonskih autora unutar nje te, napokon, teorijsko-kritičke deskripcije pjesnika uvrštenih u antologiju i njihovo smještanje u širi hrvatski pjesnički kontekst. Time se knjiga ne ograničava tek na kompiliranje prethodnih dosega, već u pravome smislu ispunjava onu na početku spomenutu temeljnu ulogu antologija – izvorno i osebujno kritičko čitanje i interpretiranje našega pjesništva. Antologija na taj način pomiruje dva osnovna nagnuća – s jedne strane biti čvrstoukoričeno i vjerodostojno fiksiranje svega onoga što je u živom antologičarskome zbivanju tijekom četvrt stoljeća dosegnuto na Pjesničkim susretima u Drenovcima, a s druge strane antologičarski i kritički kompetentno i kreativno deskribirati i međusobno povezati opuse i najuspjelije pjesme zadanih autora. Valja stoga sa sigurnošću zaključiti da njezina vrijednost uvelike nadmašuje same kronotopske poticaje i uvjete njezina nastanka.