Košmarni svijet ratnih veterana

Novo ostvarenje Josipa Mlakića Ljudi koji su sadili drveće– njegov dosad najopsežniji (262 str.) i najslojevitiji roman – vodi čitatelja u složen i vrlo delikatan, košmarni svijet ratnih veterana (odmah valja reći da ovaj roman, osim u naslovu, nema bitnih zajedničkih točaka s pripovijetkom francuskog pisca Jeana Gionoa Čovjek koji je sadio drveće). U Mlakićevu opusu to nije sasvim nova tema, ali nikad toliko dominantna i obuhvaćena na tako širokom planu, gdje se sve secira uživo, bez anestetika. Vjerojatno i zbog toga piščeva ograda u kratkom predgovoru da je „grad iz romana fikcija“, a i rijeka na kojoj leži Grad – također je bezimena. Grad je stvoren iz „fragmenata stvarnih gradova“ i „nije nijedan od njih“, ali sve je to manje važno jer je to „roman o ljudima, a ne gradovima“. No s obzirom na način predočavanja zbilje, pisac nije mogao sasvim relativizirati mjesto zbivanja i izbjeći barem neke približne naznake i stvarne toponime: Grad je tako smjestio „blizu bosanskohercegovačko-hrvatske granice“, a granica je rijeka, „može to biti Sava, Una, ali i neka imaginarna rijeka bez imena“.

U osnovi je Mlakićeva romana životna svakodnevica nekolicine bivših suboraca, koje je rat psihički, a neke i fizički trajno osakatio ili sasvim potrošio. Rat je, faktički, davno završio, ali u njihovoj traumatiziranoj svijesti, u unutarnjim pustinjama on se nastavlja još razornije nego onaj pravi, koji je ostao iza njih. Braco je tako u stalnim napetostima i svađama sa suprugom, koja mu prigovara preveliku bliskost s ratnim drugovima („… ne moraš živjeti i njihove živote. Rat je završio…“) i željela bi se odseliti u Hrvatsku, a on bi htio ostati u Gradu; Karlo, urar, „broji korake“ kuda god ide i boji se ludila, pije tablete i dobiva injekcije, ali bez efekta; Zagrepčanin Dragan, nesvršeni student povijesti umjetnosti, bivši narkoman, bez ikakvih je prihoda i ima bračnih problema; Slavko, koji svako malo ponovno oslobađa Grad, vrlo je tankih živaca i sam bi istjerivao pravdu protiv mjesnog dilera i mafijaša; Ivan je u ratu ostao bez noge i sada se opija, zbog čega mu je obitelj u rasulu; Kapetan, bivši oficir JNA, koji živi s majkom, pretvorio se zbog kamenca, nesanica i išijasa u „oštru bol u visokim sopranskim registrima“.

Sve te likove pisac pomno individualizira, ali im posvećuje jednaku pozornost, ravnomjerno distribuira prostor nastojeći čitatelja uvjeriti kako to različite sudbine zaslužuju. Ipak – ali samo uvjetno – glavnim likom među jednakima mogli bismo smatrati Bracu, i to zbog nekoliko razloga: najprije, susrećemo ga već u prvom poglavlju, koje se u romanu izdvaja i po tome što jedino nije u sadašnjosti, nego zahvaća rat, kasnu jesen 1994; zatim zato što im je bio ratni zapovjednik; i na koncu, jer je vlasnik kafića Magnum u kojem se ti veterani okupljaju. Svima njima rat je nešto bitno uzeo, istrgnuo ih iz normalnog života i pomaknuo njihovo ponašanje. Evo kako o tome govori jedan od likova koji je svjestan tog pomaka:

„– Gledaj – rekao je Karlo. Stavio je na stol onaj blok koji mu je Mali poklonio, otvorio ga, a zatim na čistom listu povukao tri crte. – Ovako ja na to gledam, ko u ratu: imaš tri crte obrane. Prva je zdrav razum. Kad on pukne – prekrižio je gornju crtu – ostaje ti druga: tablete, injekcije, alkohol… Ili droga. To ti – rekao je i prekrižio drugu crtu – dođe na isto. Sad nema ni ove. I ona jednom mora puknut. A ove treće – prekrižio je i nju – i nema. Ona je varka. Kao u ratu: nema ni druge, a kamo li treće crte obrane. Iza druge počinje pustinja. Znači, nema lijeka.“

Drugi jedan lik, Braco, koji će se i sam pokušati ubiti, ovako govori o psihičkoj krhkosti bivših ratnika: „Strašni, zajebani, bojimo se ničega… A malo nas kucni… – Ispustio je, zatim, figuricu na pod. Razbila se u sitne komadiće. – Dogodi se ovo – rekao je.“ Tako će se Dragan, na sitnu provokaciju, ubiti pred njihovim očima; Kapetan je „razmišljao je o odlasku, ne o samoubojstvu“, a kad mu je neki dječak nogom izbio štaku, on bi u tom času bijesa vjerojatno pucao u njega da je kod sebe imao pištolj. Pa i kad nema izravnih provokacija, krive riječi i krivog pogleda, zbilja je za njih prava mora: „Da je nekako ubiti stvarnost, da ništa nije ko što jest. Rakijom, konjakom, bilo čime.“

Priča o mirnodopskim problemima dragovoljaca ne bi bila ni približno tako zanimljiva i čitljiva, literarno uvjerljiva da Mlakić ponovno nije iskazao svoje jake strane – intrigantnu kompoziciju, pojedine neobične likove i neke intertekstualne i intermedijalne intervencije. Koliko god se na prvi pogled činio jednostavan, tekst ovog romana zapravo je vrlo gust, metaforičan, aluzivan i pun skrivenih značenja. Donekle postrani od središnje teme, ali dajući joj čvrst okvir i pouzdanu pozadinu, stoji priča (bliska legendi) o Gradu nastalu pedesetih godina 20. stoljeća uz novoizgrađenu tvornicu oružja, o njegovu procvatu i o propasti u posljednjem ratu. Atmosferu apsurda, ludila i groteske, koja nije strana ni osnovnoj temi, naglašavaju likovi portira koji čuvaju davno razorenu i opljačkanu tvornicu, te lik Propovjednika koji citatima iz biblijskih tekstova proročki nagovještava ili komentira tragična zbivanja. Kao i u nekim prethodnim Mlakićevim romanima i ovaj je prožet brojnim citatima, aluzijama i pozivanjem na stvaraoce i djela i iz tzv. visoke umjetnosti (Borges, Kafka, Čehov, Šohaj, Mozart) i iz popularne kulture (Azra, Rammstein, Valter brani Sarajevo, itd.). Taj postupak, realiziran najčešće s mjerom i vrlo precizno, čini djelo slojevitijim i značenjski bogatijim. Posebno važan odnos tekst romana uspostavlja prema događaju iz američke povijesti 19. stoljeća nazvanom obračun kod O. K. Corrala, uglavnom poznatu široj javnosti preko istoimenoga vesterna redatelja Johna Sturgesa. Mlakić nijednom ne spominje film, nego događaj, i to u četiri naslova poglavlja u zadnjem dijelu romana, od kojih svako govori o istom trenutku obračuna u Gradu, ali iz vizure drugog lika. Činjenica je da tekst slijedi ikonografiju i rituale žanra vesterna, a literarni efekt groteske nastaje u trenutku kad se te dvije linije, filmska i romaneskna, razdvoje: na ulici se nisu sukobile dvije suprotstavljene naoružane grupe, nego je Karlo u buci automobila koji juri bez ispušne cijevi prepoznao buku tenka i zapucao.

Kako tumačiti ovaj Mlakićev roman? Mislim da se ne može reći da je ključ jedinstven te da postoji mogućnost da se interpretira barem na dva načina. Onaj tamniji proizlazi iz simbolike ždralova koji ne mogu uskladiti ritam s jatom na odlasku u toplije krajeve, a onaj nešto svjetliji iz upornosti ljudi koji sade drveće. Kako god bilo, Mlakić je dosadašnjim stvaralaštvom postavio vrlo visoke norme, a roman Ljudi koji su sadili drveće u samu je njegovu vrhu. Možda i najbolje njegovo djelo.