Intimna proza kao predstava

Ispovjedna proza redatelja Falka Richtera poslužila je Stanislasu Nordeyu kao predložak kazališnoga projekta o sumiranju životnih rezultata i preispitivanju identiteta kroz umjetničku sumnju i propitivanje vlastita odnosa prema svijetu. Tema koja se neće učiniti nimalo zanimljivom mlađoj publici, onu nešto stariju (od 35 godina na više) mogla bi zaintrigirati, ako ne zbog scenskoga koncepta, a onda barem zbog mogućnosti pronalaženja paralela s osobnim životnim dvojbama. Predstava je ove godine izvedena na Festivalu u Avignonu, a ideja o njezinu nastanku stara je dvije godine. Naime, režirajući Richterovu dramu Das System (2008) u koprodukciji Festivala Avignon i Théâtre national de Bretagne, Nordey se zainteresirao za Richterove prozne tekstove i, u suradnji s njim, napravio dramski predložak Mojeg tajnog vrta.

Predstava započinje Nordeyevim monologom u kojem on, kao glas autora, opisuje egzistencijalnu situaciju u kojoj se trenutno nalazi. Čini to ispred metalnog zida, na pozornici s podignutim dijelom kojom se povremeno korisiti kao modnom pistom ili tek kao mjestom na koje može sjesti i odmoriti se. Gledatelju se u prvi mah (jer Nordey u ruci drži papir) može učiniti da je riječ o scenskom čitanju kakva se prošlih nekoliko godina mogu vidjeti u europskim kazalištima, kakva je radio poznati redatelj i glumac Patrice Chéreau, a prije nekih godinu dana u ZKM-u (Goetheova Fausta) izveo ga je i redatelj Peter Stein. Takva, redateljski i scenski uobličena čitanja način su predstavljanja uglavnom nekazališnih i nesceničnih tekstova te se samo uvjetno mogu zvati predstavama. Možda bismo ih mogli nazvati scenskim recitalima (na isti način kao što oratorij nije opera). Vizualni elementi takvih projekata svedeni su na minimum, kao i auditivni. Jedino koncentriranost izvođača na veliku količinu građe koju treba verbalizirati može, iako teško, zadržati pozornost gledatelja.

Stanislas Nordey izvedbeno suvereno preuzima autorovo Ja sa svim dvojbama koje to Ja ima, zatočeno u hotelskoj sobi u Šangaju, s režijom Wagnerova Lohengrina kao nepremostivom preprekom pred sobom, otvara dijalog s vlastitim životom. Smrtnost roditelja s kojima nikada nije imao blizak odnos, Ja (Falk Richter) doživljava kao poligon za preispitivanje vlastite smrtnosti i svih vrijednosti na kojima se temeljio njegov dotadašnji život i umjetnički rad. Vrijednosti koje s podsmijehom promatraju žene koje su pristale biti zatočene u velikim kućama u predgrađu i čitav život ne raditi ništa, njihove muževe kojima je vrhunac društvenog statusa pred kućom parkiran volvo ili mercedes te istočnjačke tehnike smanjivanja stresa u zapadnom društvu. I, u trenutku kada publika može osjetiti zamor, ritam se prezentacije mijenja jer na scenu ulaze nove osobe. Prva je Anne Tismer, koja će poslije utjeloviti Falkovu bivšu djevojku Aleksandru, glumicu s graničnim poremećajem ličnosti, a nakon nje pojavljuje se Laurent Savage, kao osoba koja i jest i nije autor sam. U izvedbenom trokutu uloge se mijenjaju. Nordey od aktera postaje promatrač, neka vrsta dirigenta koji određuje tempo izvedbe, Savage postupno u potpunosti preuzima Richterov glas, dok Tismerova nakon dojmljive izvedbe Aleksandrine paranoje, zadojenosti nacizmom inicirane malom ulogom u televizijskoj seriji koja kulminira samoubojstvom, postaje jedna od žena o kojima se govori na početku.

Ironijski, predstava završava raslojavanjem metalnog zida za koji se uspostavi da nije zid već stupovi složeni od aluminijskih kutija poput onih u kakvima se čuva nerazvrstana arhivska građa u spremištima muzeja. Sve troje izvođača raslaguju kutije, vadeći iz njih predmete kao što su roštilj, mikrovalna pećnica, sokovnik i mnoštvo papira koji se djelomično raspu po sceni. U kutijama je i projektor te predstava završava gledanjem filma tijekom onoga što bismo mogli tumačiti kao popodnevni roštilj s prijateljima. Takav kraj čitavom monologu Falka Richtera daje ironijsku dimenziju. Jer kraj se može tumačiti i kao prihvaćanje životnih zadatosti u kojima je neizbježno odustajanje od mladenački buntovnih misli i beskompromisnih umjetničkih i moralnih predodžbi, ali i kao iskorak u autoironijsku dimenziju promatrača vlastitog tajnog vrta, u kojem je nakon svega izrečenog ostala samo praznina, samoća, tuga, kaos i smrt. Brazda izorane zemlje u kontrastu sa slikom dječaka kakav je autor možda nekad davno bio.