Imena koja (se) pamte

Pojam ime bremenit je značenjem. O njemu je moguće govoriti iz semiotičke, mitološke, antropološke, simboličke, psihoanalitičke ili marketinške perspektive. U mnogim religijama i kulturama postanak svijeta predočen je kao govorni čin, čin imenovanja. Bog je taj koji izgovara imena i stvara svijet: „Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć.” Kasnije te ovlasti prenosi na čovjeka, Nomoteta, prvoga tvorca jezika. U već citiranoj Knjizi postanka doslovce stoji: „Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime.”

San o savršenom jeziku

Priču o imenu i imenovanju prati priča o prirodi jezika i utopija o savršenom jeziku. O njoj su, među inim, pisali Umberto Eco i Marina Yaguello. Otkad govore, ljudi si postavljaju pitanja poput: ima li više stvari ili imena? koliko bi imena bilo potrebno da sve dobije svoje ime? koliko je Adam trebao boraviti u Edenu da je zaista htio sve imenovati? Paul Guldin je na početku 17. stoljeća jasno upozorio na činjenicu da jezici obično imenuju vrste, a ne pojedinačne fenomene. On je, naime, primijetio da bi svaka životinjska dlaka i svaka ljudska vlas mogla dobiti svoje ime – „ako čovjek ima 100.000 vlasi na glavi i još 100.000 vlasi na ostatku tijela, bilo bi potrebno 200.000 riječi da ih se imenuje.“ Tijekom povijesti ljudskog roda trajala je i još traje utopija o savršenom jeziku. Brojni su čarobnjaci, vjerski fanatici, filozofi, trgovci, prirodoslovci, pisci, čudaci, luđaci itd. tragali za tim savršenim jezikom, dapače pokušavali ga stvoriti.

Riječ silueta izvedena je iz prezimena političara Étiennea de Silhouettea, koji je uveo porez na imovinu

Potpunu individualizaciju osobnim imenom zavređuju samo bogovi, ljudi i pojedini fenomeni. Nerijetko se misli kako se ime može izravno povezati sa samim božanstvom. Chevalier i Gheerbrandt napominju da je za sv. Bernarda Božje ime hrana, svjetlost i lijek; u judaizmu tri imena izražavaju samu bit božanstva, a četvrto – Tetragram – tajno je ime koje može izgovoriti samo veliki svećenik; islam razlikuje 99 Božjih imena, a svako označava jedno od božanskih svojstava; Shrî Râmakrishna eksplicitno ustvrđuje da su Bog i njegovo ime istovjetni. Francuski propovjednik i političar Henri Lacordaire još je u 19. stoljeću govorio da je Bog vlastito ime istine, a istina apstraktno ime Boga. Stari su Egipćani vjerovali da je ime veoma bitna dimenzija pojedinca, a Kinezi da iz čina imenovanja proistječe ustroj svijeta. Itd.

Kako je Ferić postao poštanski sandučić

U književnosti, umjetnosti uopće, ime je prvorazredna tema. Katkad potiče na propitivanje identiteta, katkad se mistificira kao zagonetka ili oznaka kvalitete, katkad se povezuje s prirodom umjetničkoga djela. Veliki portugalski pjesnik Fernando Pessoa imenu je pridavao toliku važnost da je djela potpisivao četirima heteronimima – Alberto Caeiro pritom je utjelovljivao prirodu i seljačku mudrost, Ricardo Reis horacijevsko epikurejstvo, a Alvaro de Campos modernizam.

Naš suvremeni prozaik Zoran Ferić naglašava da je u 20. stoljeću upravo ime prodavalo umjetnine – Maljevič je potpisao bijeli kvadrat, Dalí je potpisivao prazne papire, Duchamp je potpisao stalak za boce i kotač... Iskustvo s vlastitim imenom sažeo je na sljedeće: „Svoje ime, točnije ime i prezime, prvi put sam, a da se toga svjesno sjećam, čuo u dječjem dispanzeru u Laginjinoj ulici. Tada mi je prva mentalna slika koju vezujem uz prezime Ferić bio sivi poštanski sandučić i pismo koje netko ubacuje u njega. Ne znam kakve veze ima, recimo, latinska imenica, fero, ferrum, s poštom i pismima, ali danas mi se čini kao da sam u to vrijeme predškolskih dispanzera i dječjih bolesti bio uvjeren da sam ime i prezime dobio poštom.“

Ferićev francuski kolega Frédéric Beigbeder jednom se zgodom zapitao „Po čemu ćemo prepoznati osobu koja je uspjela?“, te odmah odgovorio: „Po tome što je njegovo ime postalo opće.“ Taj nas njegov odgovor dovodi do pojma antonomazije, koji je u središtu interesa ovoga članka.

Antonomazija je dakle u stilistici mikrostrukturalna figura (trop) kojom se vlastito ime rabi umjesto opće imenice ili opća imenica umjesto vlastitoga imena. Budući da je svojevrstan oblik povijesnoga i kulturnoga pamćenja, da bi ju se razumjelo i uspješno se njome služilo, treba poznavati stanovit broj povijesnih i kulturoloških činjenica.

Antonomazija vlastitoga imena

Ime stvarne ili fiktivne osobe, kadšto ime mjesta, područja ili proizvoda, postaje vrijednosni atribut, znak reprezentativnoga posjedovanja kakva obilježja. Najčešće se kao opće imenice rabe i najčešće u opći rječnik ulaze imena izumitelja, znanstvenika, umjetnika ili, pak, općepoznatih književnih likova. Njima se označavaju stvari (penkala, kaladont, dingač), osobe (baraba, mecena, Einstein), biljke (begonija, degenija, iris), znanstveni pojmovi (tesla, amper, njutn), životinje (doberman)... Antonomastički pojmovi tako sudjeluju u pohranjivanju važnih činjenica u kolektivnu memoriju.

Sendvič je prvi jeo engleski diplomat John Montagu, grof Sandwich / Thomas Gainsborough, John Montagu, grof Sandwich, 1783.

Načelno je moguće razlikovati opće imenice koje su do te mjere leksikalizirane da govornici više i ne osvješćuju da im u podlozi stoji vlastito ime te opće imenice kojih se značenje temelji baš na asocijaciji na vlastito ime. Leksikalizirane antonomazije nerijetko kriju zanimljive etimološke priče. Primjerice, imenici marmelada kumovao je još u 15. stoljeću Joao Marmelado, portugalski zatvorski čuvar koji si je kuhao naranče sa šećerom i tako smislio novi namaz za doručak. U nazivu prestižnoga sveučilišta Sorbona pohranjeno je, pak, ime njegova utemeljitelja Roberta de Sorbona, dok je Karel Čapek riječju robot u znanstvenofantastičnoj drami R.U.R. nazvao lik čovjeka-automata. Rijetko koji govornik zna da su riječi asfalt, belot, bojkot, cepelin, fijaker, giljotina, huligan, kvisling, makadam, mansarda, mentor, mercedes, nikotin, rendgen, sendvič, silueta, vulkan ili žilet također prvotno bile vlastita imena. Leksikalizirane se antonomazije pišu malim početnim slovom. Npr.

– Josip Juraj Strossmayer, hrvatski političar, prosvjetitelj, đakovački biskup, veliki mecena i jedan od vodećih ljudi XIX. stoljeća...

– INA – najveći hrvatski mecena

U pojedinim kontekstima semantika iskaza gradi se upravo na svjesnome poopćavanju vlastitoga imena. Ako se za koga – ozbiljno ili ironično – hoće kazati da je iznimno talentiran za slikanje ili glazbu, može ga se nazvati Picassom ili Mozartom. Pritom su za ispravnost komunikacije presudna značenja koja se općenito pripisuju tim iznimnim umjetnicima. Pravopisni signal nerazmrsivoga prepletanja vlastitoga imena i opće imenice obično je veliko početno slovo. Književni likovi Don Juan i Penelopa antonomastički označuju zavodnika, odnosno vjernu i kreposnu suprugu. Lik Ivice Kičmanovića iz Kovačićeva romana U registraturi označava bistroga seoskog mladića suočenog s izazovima velikoga grada. Funkcionalno gledano, antonomazija književnoga lika i antonomazija stvarne osobe izazivaju iste učinke. „Onoliko koliko naše svjetove nasljeđujemo od znanstvenika, biografa i povjesničara, toliko ih nasljeđujemo i od romanopisaca, dramatičara i slikara. (...) Termin ‘Don Quijote’, uzmemo li ga doslovno, ne odnosi se ni na koga. No, uzmemo li ga figurativno, odnosi se na mnoge od nas“ (Goodman). Neleksikalizirane su antonomazije veoma stilogene, upućuju na govornikovu ili piščevu domišljatost i omogućuju trenutačni opis i prepoznavanje. Jedna se epizoda popularnoga stripa Corto Maltese Huga Pratta zove I o drugim Romeima i drugim Julijama. U publicističkome diskurzu pojavljuju se ovakvi primjeri:

– Svejedno zvali se oni Meštrovići ili Boškovići, Marulići ili Ujevići... Svi su oni imali svoje prve učitelje. (HRT)

– Nakupilo se tih državnih pečatara i bečkih pečenjara, tih lažnih kanadskih izumitelja i svakakavih tipova s raznih strana, kojekakvih Milasa i Mudrinića, Krpina i Krpinića... (Feral Tribune)

Likovni prikaz Don Quijotea, književnog lika čije se ime često rabi kao oznaka za sanjara ili naivca

Nerijetko se vlastito ime antonomastički označava vlastitim imenom. Obično je riječ o kontekstima u kojima se poseže za krajnjim oblicima vrednovanja. Ovaj je tip antonomastičkoga prijenosa čest u novinarskome diskurzu, osobito u naslovima:

– Julije Klović ili Georgius Julius Clovius Croata u svijetu je poznat kao Michelangelo minijature.

– Edo Murtić poznat i kao hrvatski Picasso...

– Niko Kranjčar – hrvatski Zidane

– Vukovar, hrvatska Hirošima

Antonomazija opće imenice

Antonomazija se može realizirati i na obrnut način od upravo opisanoga, tj. upotrebom opće imenice umjesto vlastitoga imena. Filozof je Grcima antonomastička oznaka za Aristotela, Govornik za Demostena, Rimljanima Pjesnik označava Vergilija. U kršćanstvu, pak, Gospodin je uvijek Bog, Spasitelj je uvijek Isus, Djevica je uvijek Marija... U hrvatskoj se tradiciji pravopisno mistificirana imenica Grad odnosi isključivo na Dubrovnik. Antonomazija opće imenice ima superlativno značenje – označava ili prvoga ili, po općem sudu, najboljega, najvažnijega, najuspješnijega u određenome području ili kategoriji. Stoga se te imenice pišu velikim početnim slovom. Ovaj tip antonomazije djeluje elitistički. Rijetko nastaje u suvremenome jeziku. Ipak, perifrastični izraz Željezna Lady antonomastička je zamjena za Margaret Thatcher.

Antonomazija je „čin istovremene identifikacije i karakterizacije“ (Benčić). Njome se sažima karakter osobe ili pojave, imenovanje svodi na bitno, vrednuje se, usmjerava pozornost na pojedina svojstva, uspostavlja prisniji kontakt sa sugovornicima koji su pozvani na sudioništvo, na razumijevanje i tumačenje prvotnih svojstava. Antonomazijom se u diskurzu izbjegavaju nepotrebna leksička ponavljanja.

Rikard Simeon navodi da je u patologiji govora antonomazija naziv za zaboravljanje osobnih imena. Rimljani su nazivom pronominacija (pronominatio) nazivali upotrebu opće imenice ili perifrastičnoga izraza umjesto vlastitoga imena. Lingvisti u osnovi istu pojavu nazivaju eponimija.

Vratimo se još jednom vjeri u važnost imena. Na ljubak ju je način, naime, posvjedočio francuski klasik Jules Barbey d’Aurevilly zapisavši: „Dajući ime tek rođenom djetetu, treba misliti na ženu koja će ga jednog dana izgovarati.“ Doista, rečenica dostojna poente.