Hrvatsko-srpska ljubav u sjeni haaškog tribunala

Njemački književnik Nicol Ljubić poznat je hrvatskom čitateljstvu zahvaljujući proznom djelu Zavičajni roman ili kako je moj otac postao Nijemac (Vijenac, 11. rujna 2008). Bio je to roman izvan fikcije, dakle stvarnoga sadržaja, o mladom čovjeku koji skupa s ocem putuje tragovima njegova europskog izbjeglištva. Sad je Ljubić objavio pravi roman s vrlo intrigantnim sadržajem pod naslovom Meeresstille (Bonaca) u nakladi Hoffmann und Campe, Hamburg, 2010. Riječ je o ljubavi Nijemca hrvatskih korijena prema bosanskoj Srpkinji privremeno nastanjenoj u Njemačkoj. To samo po sebi ne bi bilo ništa posebno da otac te Srpkinje nije optužen pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Haagu. Robert, tako se zove berlinski Hrvat, radi na svojoj disertaciji na Sveučilištu i tu upoznaje Srpkinju Anu, koja tu studira. Ljubavna priča opisana je vrlo senzibilno, upravo lirski, pri čemu u toj privatnoj konstelaciji nacionalne različitosti ne igraju gotovo nikakvu ulogu. Ipak postoje neke važne razlike. Robert je rođen u Berlinu, ne govori hrvatski i ratne strahote u bivšoj Jugoslaviji promatra s gotovo nezainteresiranom ravnodušnošću, dok je njegova ljubavnica Ana velika Srpkinja sa svim atributima kao što su nekritički patriotizam i uživanje u Cecinim pjesmama. Ona se čudi nedostatku hrvatstva u Roberta, ali joj to i nije neki problem.

Problemi se počinju javljati tek kada Robert, sasvim slučajno, sazna da je Anin otac optužen za teške ratne zločine pred Tribunalom u Haagu. Robert gotovo ne razgovara o tome s Anom, ali ta ga činjenica opterećuje pa odlučuje otputovati u Haag i vidjeti kako se drži Anin otac pred Sudom o kojemu on, Robert, također ne zna mnogo. Inače Anin je otac bio poznati šekspirolog, dakle intelektualac, za kojega se ne bi moglo reći da je upleten u ratne zločine u Bosni i Hercegovini, i to upravo u Višegradu, poznatu i među njemačkim ljubiteljima literature kao gradu nobelovca Ive Andrića s njegovim romanom Na Drini ćuprija. Simbolika je ovdje više nego očita. Most u gradu koji bi trebao služiti povezivanju naroda na graničnoj rijeci Drini mjesto je teškoga zločina.

Anin otac je, naime, optužen da je skupinu višegradskih Bošnjaka prijevarom uputio u kuću gdje će, navodno, biti sigurni od četnika, ali tu su ih zločinci pronašli, zapalili kuću i s njom i te nesretnike. Zločin koji vapije do neba, no bosanskosrpski šekspirilog sjedi pred svojim tužiteljima i sucima posve ravnodušno, upravo kao da ga se taj proces uopće ne tiče. I to onda zaprepaštava Roberta. Ovdje se moramo sjetiti riječi Hanne Arend o „banalnosti zločina“, napisanih u povodu procesa njemačkom ratnom zločincu Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu.

Nicol Ljubić ne iznosi svoje mišljenje o zločinu i kazni u slučaju koji opisuje, to prepušta čitateljima. Tu je vrijednost ovog romana, inače napisana vrlo kratkim i jednostavnim rečenicama, što je rijetkost u suvremenoj njemačkoj književnoj produkciji. Opis ljubavi dvoje nacionalno tako različitih mladih ljudi nije odveć uzbudljiv, odnosno ljubavne su scene vrlo lakonske i ne baš odveć zanimljive. No ono što bi za hrvatskog čitatelja bilo vrijedno prijevoda ovog kratkog romana jesu intenziteti izražavanja nacionalne pripadnosti dvoje protagonista. Rekli smo da je Srpkinja Ana velika u svome nacionalnom osvještenju, dok je „Hrvat“ Robert, (ovo pod navodnicima jer se on takvim ne osjeća premda je svjestan svojih korijena) nasuprot tomu samo promatrač političke pozadine onoga što se zbiva na jugoistoku Europe. Upravo u toj konstelaciji nalazimo nevjerojatno veliko upozorenje na takve dispozicije dvaju nacionalnih kolektiviteta, hrvatskog i srpskog, konkretno u Njemačkoj, a možda i u cijeloj dijaspori. Prošli rat u nas, nadamo se posljednji, bio je samo nešto veća epizoda u nacionalnom buđenju Hrvata u dijaspori mlađe generacije; nakon uspostavljanja mira globalizacija ih je prilično udaljila od domovine njihovih predaka. To se očito ne može reći za mlađe Srbe, koji ne gube svoje nacionalne posebnosti. To bi bila znimljiva tema za sociologe.

Robertovo stajalište o ratu, njegovim uzrocima i u nešto manjoj mjeri posljedicama često nalazimo u zapadnih intelektualaca, koji se čudom čude kako se to moglo dogoditi među ljudima koji su do tada „živjeli u slozi“. Ipak nije bilo tako. Zapadnjaci ne znaju ili ne žele znati da su međunacionalne protimbe stalno bile „gurane pod tepih“ i prikrivane lažnim „bratstvom i jedinstvom“. A što se tiče užasa rata, oni nisu specifični za „urođenike“ na Balkanu, upravo je narod „pjesnika i mislilaca“, kako Nijemci rado sami sebi tepaju, pokazao da je kadar počiniti najmonstruoznije zločine. S tim u vezi mnogo je važnije pronaći put samospoznaje i pokajanja, što Ana nije kadra. Ljubav prema ocu snažnija je od osude njegovih zlodjela, on je prema Ani nevin. I ovdje možemo upozoriti na slično ponašanje nemalog broja pripadnika njezine nacionalne zajednice, koja posvuda vidi krivnju za vlastite zločine, smo ne u sebi. Dakako, i tu ima iznimki.

Nećemo otkriti završetak romana Nicola Ljubića jer ne želimo hrvatskim čitateljima oduzeti draž čitanja. Roman svakako zaslužuje da bude preveden na hrvatski.