Hrvatsko društvo zazire od kulture

Razgovarala Ružica Šimunović

„Rođen 12. veljače 1965. u Sinju. Kršten. U Sinju završio osnovnu i srednju školu. Pričešćen i krizman. Nakon dvanaest godina studiranja, uglavnom u Zagrebu, stekao zvanje profesora Hrvatskoga jezika i književnosti. Radio pa nije. Pa je pa nije. I tako dvadeset devet puta. Odnedavno preselio u Zagreb.“ Tako je svojevremeno bio sažeo svoj životopis naš najprovokativniji umjetnik performansa Siniša Labrović. Međunarodnu pozornost privukao je 2005. multimedijskim projektom Stado.hr u kojemu parodira situaciju iz kuće Big Brother, nakon toga uslijedili su već notorna Glorija – prepjevavanje sadržaja jednoga ženskog časopisa uz gusle, a činjenicu da je riječ o angažiranoj umjetnosti par excellence demonstriraju među ostalim i povijanje rana partizanskom spomeniku u Sinju, pijenje vlastitog urina, objavljivanje priručnika za poslijediplomsko obrazovanje kriminalaca ili ovoga proljeća izvedena akcija prodaje triptiha od vlastite, operacijski odstranjene i uštavljene kože na e-bayu. Iako je riječ o projektima koji zbog ustrajavanja na naivnosti, to jest izravnosti geste kojom se upire u bolna mjesta društvene i socio-političke zbilje, plijene duhovitošću, Labrović je zapravo smrtno ozbiljan.

Labrović je u performansu Glorija prepjevavao sadržaj poznatoga ženskog časopisa uz gusle

Prije desetak dana u Zagrebu je izveo performans Meč za titulu Ministra kulture Republike Hrvatske, u ring je pozvao aktualnoga ministra kulture Božu Biškupića. U svijetloj tradiciji Rockyja Balboe koji ubojito udara ljevicom i poput kakva superheroja odolijeva kiši suparnikovih udaraca, Labrović je odlučan preuzeti titulu. No priča o Rockyju iznenada postaje sličnija onoj u kojoj Argentinac Cuello, jer je navodno zaspao, ne dođe na susret s razornom ljevicom Mate Parlova. Inscenirani meč završit će bacanjem ručnika Biškupićeva trenera, odnosno predajom borbe, a Labrović, koji taj čin naziva kukavičkim, bit će proglašen pobjednikom. Performans kojemu je nakana bila upozoriti na određeni aspekt političke i kulturne stvarnosti premetnuo se u tom projektu u intervenciju, aktivno suprotstavljanje aktualnom stanju. Labrović je, kaže, odlučio preuzeti titulu ministra kulture i uputio se na svoje novo radno mjesto u Ministarstvo kulture.

– Bivši ministar ljubazno me primio, ali nije htio odstupiti. Uz njega su bili Nina Obuljen, Zoran Šikić, Jasen Mesić i Krešimir Partl i nadao sam se da će doći do primopredaje kako bih odmah mogao krenuti s poslom. Gospodin Biškupić to je odbio pozivajući se na pravnu proceduru koja uključuje poštivanje pobjede na političkim izborima. Ja sam se pak odlučio pozvati na pravnu proceduru koju osobno uvodim i mislim je ubuduće provoditi. Imam tim stručnjaka s kojim ću nakon već provedena istraživanja iznaći pravnu formu kojom ću od državnih institucija, Vlade, Sabora i Ministarstva pravosuđa tražiti da se odrede oko pitanja tko je ministar kulture. Ali i bez obzira na njihovu odluku, sve što se dosad dogodilo, pa konačno i sam boksački meč pokazuju da ne bih bio dosljedan ako sebe ne bih smatrao aktualnim ministrom kulture republike Hrvatske.

Što vam smeta u praksi da legitimno izabrana vlast ima svoje predstavnike u državnim institucijama i na koji način mislite mijenjati tu demokratsku tečevinu?

Logika stvari doista nas uvjerava da se za određenu poziciju mora biti član stranke, što onda ne samo kod nas nego i u mnogim drugim zemljama podrazumijeva i legitimnu političku borbu. Ali, po logici napredovanja, rekao bih da samo najokrutniji pobjeđuju i uspinju se. Čini mi se da to nije dobro za društvo, da tako ustrojena politička procedura ne daje svima jednake šanse, sprečava mnoge da daju doprinos domovini ili, ako hoćete, ostvare svoje osobne ambicije. Moglo bi se čak reći da je dovedena u pitanje i štoviše dokinuta bilo kakva kompetencija. Način vladanja u posljednja dva desetljeća, ali i prije toga, nije se odveć oslanjao na znanje, sposobnost ili posvećenost poslu, također ni na moral, čast ili poštenje. Moj je prijedlog da dokinemo igru iza scene i svaki oblik zaplotnjačke borbe i postavimo stvari tako da svatko tko je sposoban može doći na vlast. To podrazumijeva i u nas tako omiljeno fizičko nadmetanje, koje će zdrave, ambiciozne, samosvjesne i samopouzdane osobe dovesti na vodeće položaje. Takva politika zemlji može samo pomoći.

Čini se da onda nije anegdota nego da već radite na tom potkopavanju sustava iznutra, da ste se uključili u neke hrvatske političke stranke?

Kao čovjek koji poznaje i poštuje način na koji zemlja funkcionira napravio sam ozbiljne pripreme za svoje mjesto unutar takva društva pa sam se učlanio u HDZ kao stranku na vlasti, u HSS, njezina koalicijskog partnera i SDP kao stranku u opoziciji. Osobno dakle utjelovljujem osnovne političke mogućnosti koje nam pruža hrvatsko društvo. Zasad se nisam uključivao u minorne ili neke revolucionarne stranke, ali vidjet ćemo što vrijeme nosi.

Performans u kojemu se obračunavate s Božom Biškupićem nije naravno napad na njega osobno nego na funkciju ministra kulture. Kakvom ocjenjujete hrvatsku kulturnu politiku?

Kulturna politika trebala bi moći odrediti kriterije kojima se rukovodi pa makar to značilo da moramo djelovati mimo naših osobnih preferencija najčešće određenih estetskim, etičkim ili čak političkim stavovima. Ako smo ove godine imali tri umjetnika koji su dobili nagrade zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti i T-coma, i to za radove koje je producirala i izlagala zagrebačka galerija Miroslav Kraljević, postavlja se pitanje kako ta galerija za cjelogodišnji rad od Ministarstva kulture može dobiti samo dvadeset tisuća kuna. Istu novčanu potporu dobila je i zagrebačka galerija Nova koju vodi kustoski tim WHW čije su članice lani bile umjetničke direktorice ugledne međunarodne smotre, Istanbulskog bijenala. Nasuprot njihovih četrdeset tisuća kuna, upravo otvorena izložba Dimitrija Popovića u Mimari potpomognuta je s pedeset tisuća kuna. Ti primjeri pokazuju kako se kroji kulturna politika. Točnije, na djelu je politika, ali pitanje koje me zanima jest što je u njoj kulturno, kojim se kriterijima određuje što jest, a što nije vrijednost u kulturi. Nikako ne želim reći da sam protiv klasičnih umjetničkih vrsta i izraza, ali zašto se misli da ona ne može biti i socijalna, politička, društvena. U svom posljednjem radu nastojao sam pokazati sav idiotizam i štetnost nečega što se zove hrvatska kulturna politika. Kulturna politika podrazumijeva strategiju, taktiku i brendiranje, čega kod nas nismo ili ne želimo biti svjesni. Zašto se ne promiču umjetnici koji su međunarodno prepoznati? Kako je moguće da Slovenci primjerice sve ulažu u Irwin, a mi igramo na kartu naivne umjetnosti, da oni promiču Dragana Živadinova, a mi za intendanta splitskoga HNK imamo Mucala?

S druge strane, mene zanima i novac. Novac je sigurnost, mir, plaćanje stana i računa, novac je, konačno, i ljubav. Kad će umjetnik koji stvara i izlaže biti plaćen za svoj rad, to jest kad će kultura postati vidljiva? U školama se likovna kultura predaje jedan sat tjedno, a pogledajte i na našoj javnoj televiziji ukinut je Transfer, jedna od rijetkih emisija posvećenih vizualnoj umjetnosti. I tih pola sata svaka dva tjedna u noćnom terminu bilo je previše.

Godinama ste pokušavali naći stalni posao kao profesor književnosti, od umjetnosti pokušavate živjeti posljednjih godinu dana. S druge strane mediji vas obožavaju. Koliko vam to pomaže ili eventualno odmaže?

Danas nisam u ništa boljem egzistencijalnom položaju nego prije. Ipak, možda moj rad uopće ne bi bio vidljiv pa ni plaćen da nije medijske pozornosti. Ona doduše može biti pozitivna i negativna. Vidio sam primjerice jedan komentar tipa Labrović opet iskače iz paštete, ali ako gotovo svatko u ovom trenutku iznebuha može nabrojati pedeset imena političara i isto toliko nogometaša ili estradnih zvijezda, nije mi jasno zašto građani Hrvatske ne bi poznavali barem pet umjetnika. Što je tako zazorno u medijskoj zastupljenosti umjetnika? Ako suvremeno društvo tvrdi da ono što se nije dogodilo u medijima i ne postoji, zanima me zašto hrvatsko društvo zazire od kulture. Ne govorim dakako o tome da umjetnici moraju govoriti što doručkuju i koju kremu za lice rabe, nego tvrdim da imaju pravo biti prisutni svojim radom. Primjerice moj posljednji performans, u kojemu sam postao ministar kulture, pun smisao dobiva upravo u medijima. Ako hoćete, smatrao sam oportunim da rad koji se odnosi na kulturnu politiku, a ona me se za razliku od primjerice politike u poljoprivredi tiče, bude okružen medijskom pompom.

Osim medijalizacije, jedna od vaših taktika snažnije vidljivosti i komuniciranja rada podrazumijeva i izvedbe u javnosti. Meč za titulu Ministra kulture Republike Hrvatske izveli ste na Trgu kralja Tomislava, nedaleko od kolodvora, a slično ste na velik protok ljudi računali i u performansu Živio doktor Sanader!, koji ste na zagrebačkom Trgu bana Jelačića izveli prije dvije godine u sklopu Salona mladih.

Smotra je bila naslovljena Salon revolucije pa sam u središtu Zagreba održao govor u kojemu sam agitirao protiv suvremene umjetnosti koja potiče na pobunu i preispituje društvenu, ekonomsku ili političku stvarnost. Bio sam za umjetnost koja bi slavila političare, uspješne i bogate jer, na koncu konaca, netko i njih treba uzdizati. Uzvikivao sam „Živio doktor Ivo Sanader i sunčan dan!“ ili „Živio doktor Ivo Sanader i blage okuke!“ i zamolio publiku da nakon svakoga takva iskaza plješće.

Je li se pljeskalo?

Strašno se mnogo pljeskalo, bilo je mnogo radosti, svi su vikali „živio“. To je i razumljivo, tada je Ivo Sanader bio na vrhuncu moći i doista je bio zaslužio taj pljesak koji odzvanja i dan-danas.

Nakon boks-meča i pokušaja preuzimanja titule ministra kulture, odmah ste otputovali za Ljubljanu, gdje ste u Mjesnoj galeriji na izložbi Rječito bez riječi predstavili fotografiju performansa Umjetnik pase travu. Poziva i posla ne nedostaje, čujemo da za skori međunarodni festival Ekstravagantni umovi koji organizira zagrebački Biro suvremene prakse Kontejner pripremate novi rad.

Načelno smo dogovorili suradnju i nadam se da će je biti moguće ostvariti jer riječ je o vrlo osjetljivoj temi koja zahtijeva etičnost i vrlo lako može skliznuti u banalnost ili površnost. Zasad imam dvije zamisli, a koja će biti ostvarena ovisit će o nizu stvari, među ostalim o sredstvima za produkciju projekta. Želim raditi s pacijentima psihijatrijske ustanove, a konačni je cilj dočarati dio njihove stvarnosti. Medij bi bio video: kao i za drugu zamisao, koja ne bi uključivala izravni rad s pacijentima, nego posredno dokumentiranje, prizivanje i osvještavanje njihove situacije i njihova stanja u nas, kojima su zazorna i strana iako je riječ o našoj, ljudskoj braći.