Forma prije sadržaja!

Od praskozorja civilizacije šuma je različitim narodima bila mjesto mističnog iskustva. Doživljavali su je kao svetište u prirodnome stanju, odnosno prepoznavali su je kao kosu planine, koja čini njezinu snagu, omogućujući joj da stvori kišu. U psihoanalizi pak mračna i duboko ukorijenjena šuma simbolizira područje nesvjesnoga.

Akademski grafičar Josip Zanki (Zadar, 1969) ishodište svoga likovnog djelovanja, koje se proteže na više medijskih mogućnosti (grafika, slikarstvo, crtež instalacije, performans, kratki filmovi i video) pronalazi u velebitskim krajolicima. Planini i njezinim šumama on se nanovo vraća kao planinar, ekolog, proučavatelj mitologije i sljedbenik okultnih, mističnih i ezoterijskih učenja i vjerovanja. Ta iskustva autor transponira u djela koja ponajprije karakterizira minuciozni grafički rukopis i interes za stvaranje elaboriranoga simboličkog sustava. Zanki je pokrenuo i projekte, poput umjetničke radionice Planine, a od 2007. vodi umjetničku radionicu Dolazak u baštinu. Obje radionice problematiziraju nasljeđe prvoga hrvatskog romana Planine u kontekstu suvremene umjetničke prakse.

Recentni projekt Oltar, koji također proistječe iz Zankijevih mističnih doživljaja Velebita, predstavlja se tijekom 2010. u više izlagačkih prostora, te se trenutno izložba održava u Gliptoteci HAZU u Zagrebu. Projekt se, tumači Ivica Župan u tekstu kataloga, sastoji od tri dijela. Prvi su crteži akrilikom ostvareni na osamnaest velikih crteža na platnu s motivima pojedinačnih stabla iz velebitskih šuma. Drugi dio sastoji se od dva objekta oltara. Objekti su nova verzija (remake) stvarnih drvenih baroknih oltara kakvi su bili vrlo česti u europskom baroku. Prednja strana objekta (kad je oltar zatvoren) oslikana je amblematskim stablima na prozorima objekta. Četiri stabla simboliziraju određenu stranu svijeta koja je vezana za jedno elementarno biće. Na unutarnjim stranicama oltara naslikano je nastajanje i život određenog bića – trola, patuljka, elfa, vile. Središnja je slika simbolički prikaz same invokacije, uz središnje stablo koje je glavni kumir u šumi. Treći dio projekta video je snimljen u šumi velebitskoga brda Mozak koji podastire iskaze planinara, izletnika i starosjedilaca o njihovim iskustvima u šumi i doživljaju stabla, obliku drveća što raste u toj šumi, što bi učinili s njima kad bi bili vlasnici te šume… Video, navodi Župan, završava iskazom akademika Ivana Kožarića koji je šumu posjetio u ljeto 2002.

Zanki zavidnom crtačkom koncentracijom, zapravo kako Župan točno zapaža grafičkim rukopisom, u slikarskom mediju stvara guste kompozicije koje vibriraju očitim strahom od praznine. Pojedine kompozicije nisu određene jednom glavnom temom, nego je sam čin tkanja priče (svaka se slika doimlje kao dio jedinstvene cjeline – šume) tema per se. U gustoj mreži linija, u kojoj ipak postoje dominantne kompozicijske silnice poput neke istaknute grane, isprepleće se prirodni svijet s onim imaginarnim, a promatrač se, ovisno o vlastitoj potkovanosti, načitanosti i senzibilitetu, prepušta iščitavanju pojedinih sekvenci. Primjerice, mogli bismo ih zamisliti kao ilustracije mitoloških priča ili bajki poput onih Ivane Brlić Mažuranić. Opći dojam, naime, nakon razgledavanja izložbe, preteže prije na ilustriranje (uostalom, dale bi se naći brojne poveznice s tradicijom hrvatske i europske ilustracije) negoli na prenošenje i nastavljanje određenog mističnog, okultnog, ezoterijskog ili kakva već iskustva.

Rukopisne varijacije arhaična prizvuka (pritom arhaično ne konotiramo kao nešto pejorativno!) u pomalo zamornoj repeticiji postaju same sebi svrha, a i nedovoljno je istražen i iskorišten sraz mitologije, dakle poganstva, s formom oltara (odnosno oltarne slike, retabla, ako želimo biti precizniji) koja pripada zapadnom kršćanskom krugu (podsjetimo, riječ je o namjeri remakea baroknih oltara). Upravo takva promašena, to jest nedostatno elaborirana aproprijacija oprečnih elemenata, sugerira diskurs kojemu je forma i njezina zvučnost (oltar, ezoterija… – sve same velike riječi) mnogo važnija od sadržaja!