Društveni ustroj kao podvala mita

U Mitologijama Roland Barthes analizira brojne skupne predodžbe francuskoga građanskog društva pedesetih godina 20. stoljeća, otkrivajući mitsko u popularnoj kulturi. Vrijednosti i vjerovanja koji se izražavaju u svakodnevnom životu i u popularnoj/masovnoj kulturi Barthes, dakle, vidi kao suvremene mitove.

Čitatelj će u Mitologijama naći dvije odrednice: „ideološku kritiku jezika masovne kulture“ i „semiologijsku razgradnju tog jezika“. Semiologijsku analizu značenja koja nastaju kolektivnom uporabom jezika Barthes poduzima s namjerom razotkrivanja mistifikacije „koja malograđansku kulturu pretvara u univerzalnu prirodu“.

U prvom dijelu knjige, u nizu kraćih eseja prvotno pisanih za novine, Barthes se bavi raznolikim fenomenima popularne kulture; od novog modela Citroëna, reklama i predizbornih fotografija do astrologije, tekstova o brakovima slavnih u ženskim časopisima i Tour de Francea; u drugom dijelu knjige usustavljuje prethodnu građu, polazeći od uvida da je mit jezik, odnosno govor.

Mit je iskaz. Iskazom, govorom, diskursom Barthes smatra svaku smislenu jedinicu, verbalnu ili vizualnu, fotografija može biti iskaz jednako kao novinski članak, priredba može biti iskaz jednako kao i govor, iskazom mogu postati čak i predmeti ako nešto znače: sport, film, svjetovni obredi, novinske reportaže, reklame, ukratko, sve što može poprimiti značenje može poslužiti kao građa mitskome iskazu. Mit, naravno, nije bilo koji iskaz; da bi govor postao mitom, potrebni su mu osobiti uvjeti. Barthes mitove proučava kao znakovne sustave na tragu Sausserovih postavki. Prema Saussuereu u semiološkom sustavu postoje tri člana: označitelj, označeno i znak, koji je ukupnost prvih dvaju članova, korelacija koja ih sjedinjuje. Tročlani sustav nalazimo i u mitu, no specifičnost mita je u tome što se nadovezuje na semiološki sustav koji postoji prije njega; ono što je u prvom sustavu znak u mitu postaje označiteljem, mit je drugotan semiološki sustav. Značenje koje se oblikuje u prvom sustavu na razini mita zadobiva puku označiteljsku funkciju. Mitski označitelj Barthes naziva oblikom, označeno u mitu je pojam, a korelacija oblika i pojma proizvodi smisao mita. Bitna je osobina mita da značenje pretvara u oblik. Barthes uzima za primjer naslovnicu Paris-Matcha. Na fotografiji mladi crnac salutira u francuskoj vojnoj odori, uzdignuta pogleda, „koji je po svoj prilici uperio u nabor na trobojnici“. To je značenje slike. Naivan ili ne, čitatelj će odmah shvatiti smisao koji mu slika priopćuje: da je Francuska moćna sila, da joj svi njezini sinovi vjerno služe te da je najbolji odgovor onima koji kritiziraju kolonijalizam predanost kojom crnac služi svojim navodnim tlačiteljima. Označeno je tu namjerna mješavina francuskosti i vojništva, odnosno francuska imperijalnost. Tu dospijevamo do sama mehanizma djelovanja mita. Čitatelj mita označeno u mitu racionalizira označiteljem. Mit postoji od trenutka kada francuska imperijalnost prijeđe u stanje prirodnosti. Mit je automatizam razumijevanja diskursa. Automatsko razumijevanje koje mit proizvodi zbiva se posve neopazice za onoga koji mit konzumira (prima, troši). Dvosmislenost mitskog označitelja ima dvije posljedice za smisao: mit se istovremeno doživljava kao obavijest, ali i kao tvrdnja. Čitatelj mita odgovara samoj svrsi ustroja mita. Za razliku od čitatelja mita, mitolog razlučuje značenje od oblika, pa stoga i načine na koji jedno izobličuje drugo, razara smisao mita, doživljava ga kao podmetanje.

Čitatelj mita otkriva funkciju mita i način na koji mit odgovara interesima određenog društva. Načelo je mita da pretvara povijesno, to jest ono što je određeno vremenom, u prirodno. Mit ne niječe stvari, već naprotiv o njima govori, funkcija mu je da ih utemelji u prirodi i vječnosti; mit istovremeno obavještava i tvrdi, stvari čini jasnima ne objašnjavajući ih. Mit briše pamćenje na to kako su stvari nastale. Pretvarajući povijesno u prirodno naturalizirajući stvari, „mit ukida složenost ljudskih činova, pridaje im jednostavnost biti (…), organizira svijet bez dubine i stoga bez proturječja (…) utemeljuje sretnu jasnoću“.

Takvu predodžbu svijeta za zbilju svijeta postavlja građansko društvo. Bez obzira na sve gospodarske, tehničke, pa čak i društvene promjene, nastavlja Barthes, francusko društvo je i dalje buržujsko društvo. Iako se od 1789. na vlasti izredalo više tipova buržoazije „i dalje su na snazi njezine dubinske zasade, a to su stanoviti ustroj vlasništva, stanoviti poredak i stanovita ideologija“. O društvenoj zbilji Francuske odlučuje savezništvo buržoazije i malograđanštine. Savezništvo se sve više i više zbija, „postaje simbioza“. Zajedničku ideologiju nitko nikada ne dovodi u pitanje. Ta zbilja ima pak i svoju filozofiju, a to je „zdravi razum“, mješavina logike, morala i računice. Sve kulturne pojave: film, stil, razgovori… proizlaze iz te bezimene ideologije koja učvršćuje predodžbe što ih građanstvo ima o svijetu i o sebi. „Ti ‘normalizirani’ oblici privlače malo pozornosti, upravo razmjerno svojoj rasprostranjenosti.“ Građanska ideologija dovodi do osiromašenja svijesti i života. Primjerice, veliko buržujsko vjenčanje, nastalo iz klasnog obreda trošenja i pokazivanja bogatstva ne može imati nikakvu vezu s ekonomskim položajem malograđanštine, pa ipak kroz medije, malo-pomalo postaje pravilo koje malograđanski par navodi da o njemu barem sanja, ako ga već ne može ostvariti.

Barthes opaža da se rat protiv inteligencije uvijek vodi u ime „zdravoga razuma“:: „Filozofija je bezrazložno komplicirana“, „Pretjerano umovanje je štetno“, „Treba ostaviti mjesta za jednostavnost, osjećaj, intuiciju“ itd. Omiljene su mitske figure tautologija („ukus je ukus“, „novac je novac“) i poslovica u kojoj mit nalazi svoje bitne interese: univerzalnost, odbijanje objašnjenja i dokaz o nemogućnosti promjene poretka svijeta. Mit, kako ga objašnjava Barthes, po svojoj je neuhvatljivosti blizak pojmu ideologije. Učinak mita, kao i ideologije, iskrivljavanje je zbilje, stanovita lažna svijest; djelujući na vrednovanje, osjećaje, opažanje i ponašanje, funkcija mita, jednako kao i ideologije, jest održavanje postojećih društvenih odnosa.

Ideološka kritika masovne kulture, potrošačkog društva i građanske norme koju Barthes provodi u Mitologijama i dalje je od iznimne važnosti za razumijevanje naše današnjice, a Mitologije su jedna u nizu impresivnih knjiga ponajboljega literarnog stilista među teoretičarima.