Dobri duh kazališta

Za Vanču Kljakovića, redatelja i pisca preminula prošloga tjedna na otočiću Vrniku pored Korčule, teško bi se mogla uporabiti omiljena fraza iz nekrologa: umro je velikan hrvatskoga glumišta. Vanča je cijeli svoj život odbijao biti bilo kakvim velikanom, nije želio kazalište koje će mijenjati svijet, već ono koje će voljeti publika. Posljednjih dvadeset godina, koliko je trajala naša plodna suradnja, na probama je razmišljao samo o dvjema stvarima: svojim glumcima i publici. Velike riječi, estetike i ambiciju bilo koje vrste prepuštao je svim onim velikanima koji su to željeli biti, on je samo pisao drame i režirao predstave.

Vanča je baš zato, odbijajući biti velikim, i postao autor nekih od najgledanijih i najdugovječnijih hrvatskih predstava, poput legendarne De Filippove Šjore File na daskama splitskoga HNK, koja je živjela desetljećima, ili Kazališnog sata (koji je bio i početak naše suradnje) u splitskom Gradskom kazalištu mladih, koji je i danas, 20 godina i 500 izvedbi poslije, još na repertoaru.

Vanča je vjerojatno bio najdobrodušnija pojava u domaćem kazalištu. Lišen dviju osnovnih osobina za uspjeh u tranzicijskim godinama, ambicije i hvalisavosti, dospio je na marginu, što je bila pozicija koja mu nimalo nije smetala. Splitska nacionalna kuća čiji je repertoar od 1971, kad je tamo debitirao s Kunderinom Monadom (Ptakovina), pa sve do 1995. obilježio nizom uspješnica koje su ušle u legendu, od odlaska u mirovinu – osim monodrame s Borisom Dvornikom Moj mali kumpanjo na Splitskom ljetu 1999. – nije mu više nudila režije. Ali Split ga tada nije izgubio, režirao je u Gradskom kazalištu mladih i Gradskom kazalištu lutaka, u kojima je nastavio stvarati predstave u kojima su uživali i glumci i publika i koje su ga nadživjele.

U hrvatskom kazališnom i filmskom životu Vanča Kljaković pojavljuje se potkraj pedesetih, prvo kao glumac (jer je prije režije u klasi Branka Gavelle diplomirao i glumu) i scenarist, a zatim, početkom šezdesetih, u Zagrebačkom dramskom kazalištu, danas Gavelli, i kao redatelj. Vrijeme je to sklonosti eksperimentu i originalnom scenskom izrazu, pojavljuju se nova mlada imena, a Vanča često režira i svoje drame.

Film Ključ iz 1965, kojim će debitirati tri mlada redatelja, Vanča Kljaković, Krsto Papić i Antun Vrdoljak, pripada u bitne filmove hrvatske kinematografije jer nagovještava nove filmske trendove i novu generaciju. Dok će Papić i Vrdoljak kasnije napraviti uspješne filmske karijere, Vanča će ostati bliži kazalištu, pa će na filmu gostovati znatno rjeđe, ali njegovi će filmovi i TV-drame (Kužiš stari moj, Usporeno kretanje, Marjuča ili smrt, Majstor, Buža...) i danas posvjedočiti o originalnom autoru.

I dok je šezdesetih i u kazalištu i na filmu bio sklon alternativnom i suvremenom, često avangardnom, sedamdesetih se okreće pučkom teatru i zadovoljstvu koje on pruža publici. Slijede Šjora File, Čovik, zvir i kripost, Roko i Cicibela, Spli’ski akvarel, niz uspješnica koje su obilježile splitske scene. Mediteranski repertoar i adaptacija klasičnih komedija i melodrama u splitsku čakavštinu dominirat će njegovim radom do kraja života, a predstave poput Ljubovnika ili Malog libra Marka Uvodića u GKM-u najbolji su primjer te poetike.

Kljaković je bio i plodan dramski pisac i adaptator. Četiri jednočinke Susreti, kojima je i debitirao u Dramskom kazalištu, te knjiga Šest drama otkrivaju zanimljiva pisca, a njegove brojne adaptacije i lokalizacije Goldonija, De Filippa i drugih i danas su zahvalna građa za scensku izvedbu.

Iza čovjeka ipak ne ostaju djela, nego ljudi koji će ga pamtiti. A Vanča Kljaković poznat je kao redatelj koji se ni sa kim nije sukobljavao i s kojim su glumci voljeli raditi. Na probama (s vječnom cigaretom u ustima) bio je uvaženi autoritet, ali i redatelj otvoren svakom prijedlogu i ideji, čovjek koji nije zahtijevao da se glumi kako on kaže, već je bit scene uvijek pronalazio zajedno s glumcem.

Neću zaključiti frazom kako je ovom smrću hrvatsko glumište izgubilo mnogo. Ne znam za cjelokupno glumište, ali splitski kazališni život i svi oni ljudi koji ga čine Vančinom smrću ostali su bez dobroga duha svoje umjetnosti. Nasreću, njegove predstave i dalje žive, a vjerojatno od toga nema ljepše stvari za kazališnoga redatelja: da publika na predstavama koje je režirao uživa i dugo nakon njegove smrti.