Dalíjevi skanDalí

Dok su se protekloga ljeta u Splitu vodile polemike o kvaliteti izložbe Salvadora Dalíja koja je do 24. rujna otvorena u Gradskoj vijećnici, zaboravilo se na temu te važne izložbe. Prikazana prije splitske prigode i u drugim hrvatskim gradovima ona, koliko je poznato, nije izazivala baš nikakvih sporenja. Split se nanovo pokazao kao seizmografsko područje za kulturnu problematiku. Ovaj put skanDalí kulturološke provenijencije upravo su u skladu s biografijom velikoga španjolskoga slikara i njegovom sposobnošću da izmišlja priče, šokira građanstvo u Barceloni, uzdiže obrve nadrealistima u Parizu.

Iz ciklusa Dalíjevih ilustracija Božanstvene komedije

Dalí, koji je ušao u sam nukleus nadrealističkoga pokreta Andrea Bretona, između ostaloga, najslavnijom slikom Postojanost pamćenja (Mekani satovi, 1931), vrlo je brzo nadrastao sam pokret s iskazom da je jedina razlika između nadrealista i njega u tome što je on nadrealist. Veliki umjetnik koji se prema svom imenu Salvador (el salvador na španj. znači spasitelj) samoinicijativno proglasio spasiteljem modernoga slikarstva, koje je u „smrtnoj opasnosti od apstraktne umjetnosti, akademskog nadrealizma, dadaizma općenito i svih ostalih anarhičnih izama“, bio je i idejni inovator umjetnih noktiju s malim zrcalima za ogledanje frizura, prozirnih lutki ispunjenih vodom u kojima su plivale ribe oponašajući krvotok, lažnih umetaka za stražnjice, jestivih košulja i čokoladnih stolaca, a planirao je ispeći petnaestak metara dug kruh i smjestiti ga u vrtove Kraljevske palače, drugi u Versailles, ali onda i u ostale gradove Europe sve sa svrhom da, prema vlastitom priznanju, od svih napravi budale, te planski potkopa logiku: „Ja nisam klaun, no u svojoj naivnosti, ovo užasno cinično društvo ne prepoznaje onoga tko se samo pretvara da ozbiljno radi kako bi prikrio vlastito ludilo. […] Ja sam bio i ostat ću katalonski seljak, prostodušan i lukav, u čijem se tijelu krije kralj. Drskost mi nikad nije dopuštala da iz misli izbacim neugodnu sliku u stilu razglednice, koja prikazuje golu ženu iz visokog društva, pretrpanu draguljima, s raskošnim šeširom na glavi, kako se ispružila pored mojih prljavih nogu. Tu sam scenu priželjkivao svim srcem!“

Slikar sa statusom zvijezde

U autobiografskim je tekstovima isticao kako mu najveću radost prilikom jutarnjega buđenja pričinjava činjenica da je on veliki genij, Salvador Dalí. Na njegovu su licu bili karakteristično oblikovani brkovi koji su, prema svemu sudeći, parafraza Velázquezovih brkova. Njegov je portret slikao u nekoliko varijacija kao prijelazne faze autoportreta, smatrajući se reinkarnacijom velikoga prethodnika. Dalíjeva sklonost skatologiji, ali i kasnija opsjednutost religioznim motivima, bile su strogo cenzurirane u nadrealističkome diskursu, što je Dalí i komentirao: „Ako ne žele izmet koji im velikodušno nudim, sve bogatstvo i zlato zadržat ću za sebe.“ Karakteristično je za Dalíja da on nije u potpunosti napuštao prevladane stilove, nego ih je akumulirao u sljedeće faze svojega rada. U tom je smislu egzemplarno djelo Lov na tune iz 1966–67, rezultat četrdesetogodišnjega iskustva te sinteza već istraženih stilova: „nadrealizma, čistog retušerstva, poentilizma, apstraktnog ekspresionizma, tašizma, geometrijske apstrakcije, pop arta, op arta i psihodeličke umjetnosti“.

· * * *

· Gala je kriva za sve

· U autobiografiji sam Dalí otkriva kako je bio nepažljiv prema dantološkom kontekstu svojih ilustracija pa je valjda i sam skrivio niz krivih datacija. U anegdotalnom zapisu Dalí je izjavio da nije ni pretendirao da bude stručnjak za Dantea pa, ako je već netko kriv za nered u njegovim ilustracijama Božanstvene komedije, onda to ide na dušu njegove ljubljene Gale.

· Benigni

· Veliki talijanski pjesnik i imenjak Dalíjev Salvatore Quasimodo sumnjao je u suvremenu planetarnu poznatost Danteovu jer ga je smatrao podzemnim pjesnikom kojemu ni filologija ni alegorijska egzegeza nisu pomogle da se učvrsti u rasutoj kulturi današnjice. Možda je bio u krivu jer se nešto promijenilo nakon slavnih javnih čitanja Danteovih tekstova u Benignijevim interpretacijama po talijanskim trgovima za velike auditorije i u vrlo gledanim televizijskim programima.

· Prve vijesti o Danteu u nas

· Zadarski trgovac Mihovil imao je, kako se vidi iz inventara sastavljena davne 1385, u svom stanu u Zadru prekrasnu kopiju Danteove komedije. Bio je građanin i putovao Italijom pa se čak zna kad je nabavio knjigu jer je nema u starijem inventaru, nego baš u tom sastavljenu prije smrti. U Zagrebu je Danteov nećak Nikola Alighieri radio 1399. kao ljekarnik na Gornjem gradu, gdje i dan-danas postoji ljekarna, a iznad nje i spomen-ploča Danteovu rođaku.

· * * *

Raskid s Bretonom i njegovim sljedbenicima uveo je Dalíja u novu fazu zaokupljenosti znanstvenim vizijama, halucinacijama i religioznim motivima, ne napuštajući paranoidno-kritičku metodu, kako je sam umjetnik nazvao slikarski postupak kojim je nastojao fotografskom preciznošću opredmetiti neizrecivo, iracionalno i oniričko, a osobito narativne snove koje je interpretirao prema psihoanalitičkim studijama velikoga Sigmunda Freuda, svojega znanca. Eksplozija atomske bombe 6. kolovoza 1945. opsjela je njegova razmišljanja o atomima, ali ga i okrenula katolicizmu, u kojem je vidio i savršenu arhitektonsku strukturu. Dalí je bio uvjeren da je nebesko carstvo u duši vjernika, jer njegov „misticizam nije samo religijske, nego atomske i halucinogene prirode“. Zanimljivo je kako je njegova središnja religiozna tema o Isusu Sv. Ivana od Križa slikarski realizirana iste godine kada i njegove ilustracije za Danteovu Božansku komediju. Slavni Denis de Rougemont u kultnoj knjizi Ljubav i zapad doveo je u vezu Sv. Ivana od Križa i Dantea s katarskim obredima, prema kojima je žena samo simbol tajnovite velike strasti krivovjerne mistike. Naime, već su autori u 19. stoljeću naglašavali Danteovo krivovjerje. Pisalo se da je Dante pripadao redu templara koji je bio pod katarskim krivovjerjem, prema čemu bi se Božanstvena komedija trebala tumačiti simbolično. Ne znamo koliko je sam Dalí bio upućen u takve interpretacije, ali znamo da je u povodu svojih ilustracija svjetskoga Danteova klasika napisao: „U ovom razdoblju propadanja religijske umjetnosti kroz koje prolazimo, bolje je poticati genije koji ne vjeruju, nego vjernike lišene genijalnosti.“ Akvarelima koji su nastali između 1951. i 1954. Salvador Dalí zauzima važno mjestu u povijesti pokušaja da se Danteove jezične ikone pretvore u slikarska djela. Priključio se tako i on velikanima kao što su Sandro Botticelli, William Blake i Gustav Doré. Dalíjeve ilustracije 1954. talijanska je vlada odbila iz političkih razloga, ali one su svejedno odmah prikazane u jednoj rimskoj galeriji. Prva kanonska izložba Dalíjevih ilustracija dogodila se u Parizu 1960, ali je činjenica da su Dalíjevi originali doživjeli čudnu sudbinu pa su razasuti širom svijeta, od privatnih do javnih galerija.

Vrijedno je prisjetiti se u povodu aktualnih splitskih polemika uz ilustracije Dantea onoga što je Splićanin Ante Tresić Pavičić sličnom prilikom na izložbi 1898. rekao: „Tko traži predmete u Danteu neka bude siguran da mu je sloboda suvišna i pogibeljna, pa nek kuje kako Dante kaže ili neka ne mrči.“

Danteova Komedija i Hrvati

Inače se u žaru nedavnih sporenja o izložbi u Gradskoj vijećnici zaboravilo da je tema Dalíjeve izložbe u Splitu s mnogih razloga dobro pogođena jer ilustracije Danteove Božanstvene komedije ovdje imaju prirodno stanište. Samo pedesetak metara od Gradske vijećnice pisao je Marko Marulić svom venecijanskom izdavaču kad je na Uskrs 1501. završio svoju na hrvatskom jeziku u šest pjevanja sročenu Juditu, u popratnom pismu izrekao je važan spomen Dantea, pa je rekao kako su Juditom Hrvati dobili svoga Dantea, što je doslovno na talijanskom jeziku glasilo: “che ancora la lengua schiava ha el suo Dante”. Usporedbom s Danteom izrekao je jednu od najintimnijih rečenica o sebi, ali i o velikom Talijanu.

U hrvatskoj kulturi ilustriranje Danteove trodijelne Komedije ima bogatu tradiciju. Tako je na primjer upravo Leone Glembay, glavni lik u Krležininoj drami, bio autor kompozicije koja je prikazivala Harona dok prenosi žrtve preko Lete. Naravno uz Krležina Leonea koji je studirao u Münchenu pisac je sasvim svjesno povezao Danteovu temu jer bi taj fiktivni zagrebački slikar trebao biti jedan od slikara iz Kršnjavijeva kruga. Izidor Kršnjavi bio je austrougarski ministar koji je poticao mlade hrvatske slikare na početku 20. stoljeća da pronalaze nadahnuće u Danteovoj Božanstvenoj komediji. Tom predstojniku Odjela za bogoštovlje i nastavu bilo je to sasvim prirodno jer je i sam bio prevodilac Dantea, opsjednut njegovom Božanstvenom komedijom. Njegove su nagovore u Hrvatskoj poslušali mnogi pa je danteizam postao modom u Hrvatskoj na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Leone Glembay bio je jedan od tih Danteom opsesioniranih slikara, kao što je njegov romaneskni parnjak Filip Latinovicz bio zamišljen nad antirafaeliziranim Kristom.

U nas se s Danteom od davnina povezivalo mnoge umjetnike. Mislilo se da je Juraj Dalmatinac, što je čini se netočno, portretirao Dantea na portalu Crkve sv. Frana u Anconi, vjerovalo se da je naš Julije Klović autor slavnog iluminiranog vatikanskog Raja, a Lastovljanin Dobrić Dobričević da je ilustrirao izdanje Komedije iz 1487. tiskano u Bresci.

Splitski slikar Petar Zečević još je 1833. iscrtao seriju velikih ljudi, a među njima i Dantea, pa su mu se te slike sačuvale u omiškoj zbirci Radman. I Vjekoslav Karas, veliki ilirski slikar, naslikao je Danteovu glavu, a Bartul Marković u Italiji je 1840. izradio tri grafike ilustrirajući Danteov svijet.

S Danteom na stratište

Kršnjavi je djelovao na brojne modernističke hrvatske slikare i kipare da ilustriraju Danteovu Komediju. Tako je Celestin Medović na njegov poticaj slikao stradanje kneza Ugolina, a Ivan Meštrović lik istoga nesretnog kneza pokazuje 1906. na skulpturi koja se poslije zagubila pa je njezin naturalizam poznat samo po fotografskoj reprodukciji. I Cavtaćanin Vlaho Bukovac bio je blizak Kršnjaviju pa je izradio triptih Danteova svijeta. Bela Čikoš Sesija, sklon mistici, autor je velikoga platna na kojem prikazuje pjesnika pred Čistilištem. Slika se danas može vidjeti na zagrebačkom Gornjem gradu u nekadašnjem Ministarstvu bogoštovlja i nastave, danas Institutu za suvremenu povijest.

Najviše se od svih Hrvata Danteom nadahnuo Mirko Rački. On je na tu temu stvorio veliki opus 1904–1938, a s njegovim reprodukcijama otisnuto je divot-izdanje Kršnjavijevih prijevoda, najprije samo Pakao 1919, a onda 1938. i čitavo djelo. Mirko Rački za svoje je ilustracije doživio velike pohvale u Italiji, njegove jake vizije doživljavale su se komplementarnima Danteovoj viziji i nisu kao one Dalíjeve doživjele početne zabrane i osporavanja.

Danteom se inspirirao i Vladimir Kirin, najpoznatiji kao slikar dalmatinskih veduta, njegove su ilustracije Dantea krasile beogradsko izdanje Komedije 1928. Vanja Radauš, inače neobuzdani kipar, u dantološkoj se temi susprezao, pa mu je slavna kompozicija s Paolom i Francescom, a odličan mu je lik Danteov, izveden na rubu apstrakcije u bronci, koju je nekoliko puta lijevao.

Od danas aktualnih slikara mnogi su oslikavali Božanstvenu komediju, možda najuspješnije Rudolf Labaš i Dimitrije Popović.

Što se književnika tiče, Dante je tu imao slavnih nasljednika. Tako je Vladan Desnica 1951. objavio pripovijetku Od jutra do mraka, naslovljenu prema 57. stihu Danteove kancone Cosi nel mio parlar. U toj priči ima mnogo Danteovih motiva, a prije desetak godina otkriven je i njegov dotad neobjavljen esej o Danteu. Istim se temama bavio i Drago Ivanišević, najprije tekstom još od svojih talijanskih studentskih putovanja do vremena kad je vizualizirao groteskne i karikaturalne figure Danteova svijeta. Inače Dante je oduvijek Hrvate zanimao zbog svoje prognaničke sudbine. Matošu, koji Rim pamti po bolnoj operaciji grla, Italija je bolna i kad je Danteova te piše o Danteovim sandalama s volujskim potplatima koje je taj bjegunac, kao i on sam, trošio po stazama nezahvalne domovine u kojoj su vladali firentinski neplemeniti, prosti, lakomisleni i pohlepni knezovi. O vezi Ivana Gorana Kovačića i Dantea podsjećao je svojevremeno Jure Kaštelan ističući da je posljednji Goranov tekst prije odlaska u smrt bio tekst o Danteu za knjigu Znanje i radost, tekst enciklopedijski, dok pisac još nije znao da će upravo Dantea susresti na stratištu, ali i u tekstu svoje Jame s idejom svjetlosti koja se pojavljuje na kraju kao Danteu u Raju.

Viktorija Franić Tomić