Camőesova razbludna Diona

Glasoviti ulomak iz Luzitanaca (1572), izdvojen iz II. pjevanja (33–44) pjesmotvora Luísa Vaza de Camőesa, koji je nacionalno djelo portugalske književnosti i klasični ep europske, potvrđuje izvanredan pjesnikov senzibilitet u tvorbi erotskog prizora, povezana s Venerinom ženstvenošću. Ovdje je božica ljubavi s više imena (Venera, Afrodita, Kiteranka odnosno Kiterka, Cipranka, Diona, Ericina) otjelovljenje ženske privlačnosti i zavodničke naravi, prema Hesiodovoj Teogoniji rođena je iz morske pjene (pokraj grčkog otoka Kitere, drugi spominju Cipar), za Homera je i Vergilija kći Velikog Gromovnika (Zeusa, Jupitera) te majka „djetića“ Amora (Erosa, Kupidona). Među ostalim je supruga Hefesta i Marsova ljubavnica.

„Intervencija” Venere i nereidâ u korist brodovlja Vasca da Game

Kakvu funkciju imade u Ca-mőesovu spjevu? U homerovsko-vergilijanskoj epici renesansno-baroknog razdoblja prisutno je miješanje poganske i kršćanske mitologije kao poetološka norma „čudestvo“ (la meraviglia, la merveille, a maravilha), pa su Venera i Mars saveznici Portugalaca (Luzitanaca) u njihovu povijesnom pothvatu da doplove do „Indijâ“, a to im na podle načine pokušava osporiti Bak (Bakhus), služeći se urođenicima (Maurima), gdje brodovlje Vasca da Game (Kapetana) stiže. U ovoj su epizodi instrumentalizirani Mauri i njihov Kralj s otoka Mombase, kako bi Portugalci pali u klopku i njihova plovila bila uništena. Međutim, Venera u suradnji s morskim nimfama, nereidama, to sprečava u posljednji trenutak „kooperirajući“ s kršćanskim Bogom (!), koji je poput poganskih božanstava odlučan podupiratelj Portugalaca u njihovu svetom poslanju ne samo otkrivanja nepoznatih dalekih zemalja nego i u misionarskom pokrštavanju njihovih stanovnika neznabožaca. Dakle, u epu dohodi do bizarne simbioze poganske mitologije i Biblije, koju su ondašnje poetike, kako je rečeno, ne samo dopuštale nego i propisivale, a godila je i čitateljima. Tijekom Camőesove apoteoze vlastitog naroda, Luzitanci (tobožnji potomci Lususa, koji je bio vladar Luzitanije) galantni su ljubavnici bez premca, zato ih božica Ljubavi voli i štiti, i neustrašivi bojovnici, ljubimci boga rata, Marsa. U pjesničkom zrcalu gledano pak Venera (prisutnija i djelatnija u spjevu) zapravo je u ovim prevedenim oktavama idealna krasotica (donna, gospoja) iz ljubavnih kanconijera, samo sa stanovitim odmakom od petrarkističkog pjeva u smjeru barokne hedonističke erotike (recimo, poput Bunićeve Rakle „razbludne“) i s jakim obilježjem pjesnikove senzualnosti, tj. nesretnih iskustava sa ženama od jedne vojvotkinje (možda i kraljevne) do ropkinje Barbare, koja mu je služila dok je bio portugalski vojnik na Javi. Sve su te žene dale pečat njegovoj obilatoj ljubavnoj lirici, po kojoj je jedan od najvećih majstora te lirike u europskom 16. stoljeću. To su ujedno bili i razlozi da, prvi put prevodeći Luzitance na hrvatski jezik, izdvojim stihove o Venerinoj lijeposti za cijenjene čitatelje Vijenca.

Luís Vaz de Camőes (1524 – 1580)

33.

Te smjerne riječi lijepe do Dione

dopru, što zbog njih nježna bje tog trena;

napusti nimfe, ostale dok one

žalosne s naglog odlaska pak njena.

Već je do zviježđa sjajnog vasione

zašla, u trećem krugu zatim prihvaćena,

pa kroči dalje k neba krugu šestom,

tamo gdje Oca bogova je mjesto.

34.

Ugrijala ju puta tog daljina,

pa s lica silna krepost joj je sjala,

da zvijezde, nebo, zrak, prostranstva ina

na sve je strane ljubavlju užgala.

Očima, gnijezdom, djetića joj sina,

duhove žive neprestance slala,

te oni toplim ledeni pol rade

i onaj ognjen istodobno hlade.

35.

Da Ocu stupi poput zavodnice,

sveđ’ kojem bješe i draga i mila,

kô Trojancu se kaza iznovice

u šumi Ide kad se pojavila.

Lovac što ljudsko izgubio lice

Dijanu smotriv’ dok u vrelu bila,

da sad je smotri, psi ga strgli ne bi,

jer utažio žudnju bi u sebi.

36.

Rasula kose i zlatne uvojke

niz vrat si bijeli od kog snijeg je taman.

Dok stupa, tresu mliječne joj se dojke

s kîm, nevidljiv, se igra Amor maman.

Iz kristalnih se bokova ljepojke

širile iskre ljuvenoga plama,

uz vitke noge žudnje su se vrele

bršljana poput ovijajuć’ péle.

37.

Dijelove tijela velom lakim skriva

kî štit je za stid naravan, primjeran;

njim sve ne krije niti razotkriva,

nit’ zavidan je zbog rujnog on lijera,

da upali se, u×ga ×udnja ×iva,

stavila sprijeda predmet taj je smjeran.

Na Nebu ćuti sa sviju se strana

žestina Marsa, ljubomor Vulkana.

38.

Anđela poput, ljubka svekolika,

uz smiješak tugu pokazuje čedan,

gospňje poput što od ljubovnika

u ljuvenoj je igri uvrijeđena,

veselog, sjetnog naizmjence lika,

drukčijom biva sam za čas jedan.

Božica uzev’ izgled nježan, mazan,

radosna više, ovo ocu kaza:

39.

„Vazda vjerovah, o moj Oče silan,

da za sve stvari za mene naj draže

od tebe doć’ će potpora mi mila,

pa ý kad moj se protivnik ne sla×e.

A da te ničim nisam povrijedila,

sad ljut si na me, sve mi, oče, kaže:

učini, dakle, što pak Baku godi,

spoznat ću žiće da mi zla kob vodi.

40.

Narodu mojem, zbog kog suze rosim,

a videć’ kako prosiplju se zaman

i što ga volim da mu škodu nosi

jer ti si protiv toga mojeg plama,

plačući, cvileć’ za njeg milost prosim

vlastitu sreću makar kvarim sama,

bo mu mâ ljubav progone ne priječi,

bez nje će istom zaštitu si steći.

41.

Od ruke grube nek’ pogine. Ja se...“

Njezino lijepo, milo tada lice

najvruće suze obilato skvase,

kô rosne kaplje svježe pak ružice.

Zastane malo, riječi joj se gase,

regbi ne mogu proći kroz glasnice;

riječ joj se vrati, dalje zborit’ želi,

al’ nije dao Gromovnik joj Vęli.

42.

Nježnošću, miljem ganut podjednako,

što bi i tigra divljeg srce takle,

veselim licem što zablista zrakom,

da bi se tmice i najcrnje makle,

suze joj briše i s draganja znakom

vrat grli, obraz 1jubi, svladan, dakle;

da sâm tu bješe, sve se pače čini,

rodio bi se još Kupidon ini.

43.

Lice joj svojem priljubi iz milja,

s čeg’ više ona jecajući plače,

kao kad dijete kažnjava dadilja,

pa milovanjem ucvili ga jače,

da srce liši on gnjevnosti sîlja,

buduće stvari predstavljat’ joj zače,

iz utrobe ih Sudbine dozňve

te zatim riječi kazao joj ove:

44.

„Ne boj se, moja kćeri pregizdava,

jer Luzitanci k pogibli ne híte,

nit’ itko mi je utjecajem ravan

kô plačne vaše oči zanosite,

te, draga kćeri, ja vam obećavam

Rimljane, Grke da će znamenite

zasjenit’ pothvat naroda tog moćni

tamo pak gdje su krajevi Istočni...“

Luzitanci, II, 33–44

prijevod s portugalskog i popratni tekstovi:

Mirko Tomasović

Bilješke:

33. 1–8: Te smjerne riječi... Molitva Vasca da Game došla je do ušiju Veneri (Dioni), koja se sada umirena vraća na nebo, strukturirano u više sfera: Venerino zviježđe (treći krug, 6), Jupitrovo (šesti, 7), gdje je i sjedište Oca bogova (Jupitra na Olimpu, 8). Venera je prethodno s nereidama izvukla iz zamke portugalsko brodovlje, a sada je brigu nad njim „preuzeo“ Bog Otac kršćana, za koje je poganska Venera bila oličenje spolnog razvrata i grešne pohote, a u medicinskom je nazivlju imala i negativne konotacije („venerične bolesti“) ili metaforične (Venerin brežuljak – mons Veneris), natuknice dijela ženskog spolovila. Ovdje je, možda najzornije, sa stajališta epskih poetika, ostvaren sraz poganskog i kršćanskog čudestva, što je za današnji ukus ipak artificijelan postupak.

34. 1–8: U ovoj oktavi započinje Camőesova pjesnička inkantacijaVenerinom ljepotom, inkantacija toliko prisutna u svjetskoj literaturi (i likovnim umjetnostima), koja traje od antike do moderne. Kao božica ljubavi otjelovljuje žensku čarobnu ljepotu i nesputanu strastvenost. Prema Hesiodovoj Teogoniji rođena je iz morske pjene, Amorova je (Erosova, Kupidonova) majka. Prikazivana kao: bjeloputa, zlatokosa, sjajnooka, mirisna kao aromatično cvijeće. U očima joj je gnijezdo djetića (5), tj. Amora, što je u skladu s topografijom ljubavi dolčestilnovista (Danteova Vita nova), iz koje je Camőes nedvojbeno preuzeo i duhove (6), tj. „i spiriti“.

35. 1: Da ocu stupi poput zavodnice... To je doslovan prijevod: „E, por mais namora o sobereno / Padre...“ Iako je kći Jupitra, ona se njim ophodi kao s objektom zavođenja. Incestuoznost nije bila strana u mitologijskim zgodama i nezgodama, kao, uostalom ni nasilna obljuba i ine seksualne perverzije. Iz fikcije je to prešlo u zbilju u kasnijoj fazi rimljanske povijesti. Bolesna seksualnost, neobuzdanost, nastranost, nedvojbeno su utjecale na dekadenciju Rimskog imperija i njegov strmoglavi pad.

3–8: kô Trojancu... Parisu, najljepšem smrtniku, pozvanu da na brdu Ida prosudi koja je najljepša između Junone, Minerve i Venere. On je izabrao Veneru, koja se Parisu pokazala naga, kao i Dijana, dok se kupala u vrelu, a naišao Lovac (Akteon). Po kazni je pretvoren u jelena, kojeg su razderali vlastiti psi, što pripovijeda Ovidije u Metamorfozama (III, 155–253). To mjesto nadahnulo je Petrarku u znamenitoj kanconi Nel dolce tempo de la prima etade (Rime sparse, XIII, 155–160), gdje je asocirao pretvorbu u jelena, pošto je zatekao Lauru kako se gola kupa u gorskoj vodi.

36. 1–8: Iako senzualna, ova je vizija Venere protkana petrarkističkom topikom, kao da je riječ o Lauri i platonističkom poimanju ženske ljepote. Primjerice, „i capei d’oro“ (zlatni uvojci, 1) itd.

37. 1–8: Ova i prethodna kitica iz Luzitanaca vrhunski su obrasci ljubavno-erotske poezije s antičkim konotacijama, ponajveću raspru izazvalo je apostrofiranje „dos roxos lirios“ (rujnog lijera, 4 ), koji u izravnoj gradaciji prizivaju konačnicu Venerine ženske spolnosti. Prihvatljivo mi je mišljenje Rogera Bismuta (o. c. p. 466) da metafora ne označuje ništa ino do odbljeske vaginalne sluzokože, tj. sâm spolni ženski organ (Riccardo Aveerini (o.c. 466). Mars je bijesan kao iznevjeren ljubavnik,Vulkan ljubomoran kao dvojaki „rogonja“.

41. 8: Kupidon ini, tj. još jedan Amor. Oktava je završnica Venerina maznog ophođenja s roditeljem Jupitrom, ali i njezine zavodničke ženske taktike, tako da je on „osvojen“ u tolikoj mjeri, da bi je obljubio, kaže Camőes, da su se našli na skrovitu mjestu.