Aura zavičajnog govora

Priče, prozni zapisi i crtice okupljeni pod naslovom Satkan od zemlje i svjetla Tomislava Milohanića, poznatoga istarskog pjesnika i putopisca, donose nam auru njegova zavičajnog govora, koji je, oduhovljen tradicijom istarskoga podneblja, autonoman i partikularan, ali istodobno, usprkos jednostavnosti i jasnoći izričaja, slojevit. Bio je naime podvrgnut različitim civilizacijskim utjecajima i kulturološkim posebnostima. Zavičajni čakavski govor Tomislava Milohanića, književnika, koji se ispješno ogledao i u pripovijetkama na standardu, vitalan je i živopisan. Ugrađen je u svijest generacija koje u povezivanju s povijesnom prošlošću utvrđuju, potiču i čuvaju domete zavičajnih sudbinskih prostora: „To su naši stari meštri glagoljaši naštampali, narisali, štabelo i kako rabi. Sve vridne stvari: dobrotu i lipotu svojih misli i žej privrgli su u slike, riči, kipe, štature. Da prižive teška i grda vrimena. Za vik vika, da pušte znak za sobon.“ (Hodočašće na Škriljine). Odjeci zavičajne jezične baštine zaodjenuti specifičnom frazom, ritmom i intonacijom oživljuju u crticama i proznim zapisima (kojima ni humor nije stran) dobroćudni podsmijeh i neprolazni okus iskustva (Stari mladić razgovara sa susjedom, Na funeralu kako na piru, Dva mala zelena, Spomin u vinu). Ima u tim proznim radovima Tomislava Milohanića i odjeka anegdota, kratkih, duhovitih cjelina što promiču suzdržanu životnu radost, draž seoskih huncutarija, ali i iskrenu privrženost istarskomu, hrvatskom zavičaju koji je u nemilosrdnoj povijesti prošao kroz teške i opasne scile i haribde: „U sebi san piva: ‘Još Hrvatska ni propala’, a na glas: ‘dok mi živimo!’ Samo ono prvo se ni čulo. Kantalo je moje srce iz dimbine. Ono drugo je kako rika ponornica buktilo van.“ (Narodnjak Marko Rajko).

Knjiga simbolična naslova Satkan od zemlje i svjetla, izbor proznih zapisa, crtica i priča, promiče osebujni, istarski čakavski idiom, zavještajući ga budućnosti, da se očuva autonomnost i identitet sudbinskih istrijanskih prostora. Ipak: da bi se Milohanićeva knjiga približila čitateljima nečakavcima, trebalo je na kraju protumačiti manje poznate čakavske riječi i sintagme kao i učestale talijanizme.