Ambijent, forma, poetika

Već gotovo tradicionalno s jeseni zagrebački Umjetnički paviljon organizira jednu izložbu ambijentalnog karaktera (sjetimo se Barišića pretprošle i Ivane Franke prošle jeseni). Ove jeseni u paviljonu smjestila se izložba Duje Jurića, koji je već dulje vrijeme fasciniran ambijentalnim instalacijama, kao mogućnostima ulaska u sliku (izložbe: Rovinj, 2005; Dvorac Eltz u Vukovaru, 2006; Zagrebački salon i Novigrad, 2007; Kastav, 2009) kao i virtualna izložba u Galeriji Miroslav Kraljević, tijekom koje je posjetitelj mogao pokrenuti računalni program trodimenzionalne simulacije unutrašnjosti neke od Jurićevih apstraktnih slika karakterističnih po gustim mrežama horizontala i vertikala. Ulazak u sliku vrlo je zanimljiv u slučaju apstraktnoga slikarstva jer pruža mogućnost bizarnih ambijenata, kako apstrakcija po definiciji nema referentnu točku u stvarnosti.

Ova prostorna instalacija slijedi niz dosadašnjih umjetnikovih ambijenata, no nije posve bez referencije na stvarnost, kako ćemo vidjeti. Ovo je najveći autorov ambijent dosad. Kako su ovakve izložbe iznimno skupe za produkciju, treba pohvaliti Umjetnički paviljon koji financira ovako velike i likovno kvalitetne projekte.

Iz postava izložbe

Izložba se sastoji od horizontalnoga niza apstraktnih slika na visini od oko dva metra koji se nastavlja cijelom dužinom krila paviljona. Na slikama su apstraktne forme nadahnute izgledom čipova u unutrašnjosti računala u bojama zlata, srebra i bakra što sugerira metale od kojih su, uz silicij, načinjeni i stvarni čipovi. U slike su ugrađene lampice programirane da se pale i gase sinkronizirano, tako da se dobiva dojam kao da plava zraka kontinuira horizontalnim frizom slika. Na nekim slikama (u lijevom krilu) aplicirani su ispupčeni brojevi, što daje dojam industrijski proizvedene tehnološke robe, ali pruža i očuđenje tih znakova, koji se u ovakvoj okolini mogu shvatiti posve apstraktno. U tome je zapravo i čar ove vrste apstraktnog slikarstva. Gledajući slike mi neprestano balansiramo između dojma da smo u unutrašnjosti računala (dakle neke referentne stvarnosti), ali se i divimo eleganciji oblika koji su pred nama (u čisto esteticističkom smislu, izdvojeno od referentnog konteksta). Zidovi su u cijeloj visini (odnosno do ukrasnog arhitrava) oblijepljeni tapetama koje prikazuju uvećani dio jedne od slika iz istog ciklusa (tri su uzorka), a njima dominiraju vertikalne linije.

Lampice, pravilni oblici na platnima i korištenje samo tri spomenute boje (uz crnu i bijelu, za koje se u hrvatskom jeziku, bez ikakva razloga, ustalilo da ih se bojama ne zove) sugeriraju nekakvo tehnološko okruženje, uzdižući sterilnost i funkcionalan raspored električnih sklopova do razine visoke estetike. Od početka 20. stoljeća divimo se strojevima u umjetnosti, a ovo je dostojan nastavak te tradicije koja se proteže od Marinettija do međunarodnog pokreta Novih tendencija sedamdesetih (usput rečeno, čije je središte bio u Zagrebu). Poetiku stroja umjetnici su dodirivali kao temu u radovima načinjenim tradicionalno, a neki su unosili nove medije u ostvarenja na razini postupka. Ovdje je riječ o tematiziranju tehnologije i na jeziku tradicionalnog slikarstva (akrilika na platnu) i uz pomoć programiranog, luminokinetičkog elementa koji predstavljaju lampice.

No ono najzanimljivije na izložbi nisu asocijacije koje budi nego uspjela kompozicija likovnih elemenata na platnima kao i u cijelom ambijentu. Ponajprije ističe se uniformnost boja instalacije koja se savršeno poklapa sa stucco-dekoracijama izložbenoga paviljona iz 19. stoljeća. Pozlata na ukrasnim gredama slaže se sa zlatnom bojom platna. Tu je također uniformnost oblika: vertikalne linije tapeta ritmizirane ponekim čipoidnim oblikom u savršenu su skladu s ritmiziranom izmjenom dekorativnih elemenata na spomenutim gredama.

Snaga cijele instalacije nalazi se i u ravnoteži horizontale i vertikale. Vertikalne linije tapeta presječene su horizontalnim frizom koji predstavlja niz platana. Horizontalu naglašava i svjetlo lampica koje djeluje kao da struji kroz platna (odnosno naslikane sklopove). Time se cijeli prostor osmišljava na temelju likovnih elemenata, horizontale i vertikale, zbog čega je ovo zaista kvalitetan rad.

Svjetlo koje trči ima i ulogu pritiskivanja slika uza zidove. Tako se naglašava karakteristika plošnosti, što je važno u isticanju njihove čisto apstraktne tendencije. Svjetlo koje s vremena na vrijeme presiječe sve slike i napravi krug po pojedinom krilu paviljona naglašava i šupljinu izložbenoga prostora, koja stoga ne djeluje neskladno praznom. Slike zbog uniformnosti ne zahtijevaju pojedinačnu koncentraciju, što znači da se percipiraju kao cjelina, baš kao ambijent (što izložba i jest). Takav pristup osmišljavanju prostora pretpostavlja pokušaj ujedinjenja golemog prostora isključivo slikarskim elementima. Jurić to uspijeva i još k tome s velikom elegancijom. Zbog gustih vertikala tapete imaju opartistički efekt vrtoglavice koja hvata promatrača. Iako su raspoređene s jednakim razmakom, zbog optičkih varki kod promjene očišta promatrača njihova gustoća prividno varira kako se krećemo kroz prostor. To unificira velika paviljonska krila zbog čega se izložba doima kompaktnom i (unatoč velikom prostoru) vizualno neraspršena, vrlo uspjelo koncentrirana.

Američki slikar Charles Sheeler slikao je fotorealistično tvornice, skladišta i sve elemente koji su predstavljali industriju tridesetih godina prošlog stoljeća. Unatoč fotorealizmu, u njegovim slikama može se nakon određenog vremena gledanja uočiti njegov afinitet za igru oblika, za odustajanje od stvarnosne referencijalnosti. Fernand Léger u često citiranu dnevničkom zapisu kaže da ga je na apstrahiranje stvarnosti dovelo iskustvo gledanja odsjaja na topovskoj cijevi u Prvome svjetskom ratu. Druga anegdota priča o oduševljenju trojice prijatelja – Duchampa, Légera i Brancusija – 1913. na izložbi u Salonu avijacije, gdje ih je zapanjila ljepota avionskog propelera. Huysmans i Marinetti išli su toliko daleko u estetizaciji stroja da su u svojim sjajnim tekstovima erotizirali lokomotive.

Slično čini Duje Jurić. Gledajući njegove slike (iz ovog ili nekog ranijeg apstraktnog ciklusa) mi balansiramo na granici divljenja formi i prepoznavanja nekih stvari iz svijeta oko nas (bilo da su to cijevi ili čipovi). I zanimljivo je da u svim navedenim slučajevima fascinacija proizlazi iz kapitalizacije estetike tehničkog rekvizitorija. Funkcionalnost mehaničkih dostignuća, za koju se često kaže da je hladna, krije poetiku oblika koja je dostupna najosjetljivijim duhovima.