Zatvori oči i slikaj...

Piše Feđa Gavrilović

Edo Murtić i Jure Kaštelan susreli su se na samu početku svojih umjetničkih karijera, što je urodilo zajedničkom suradnjom i objavljivanjem Kaštelanove knjige pjesama Crveni konj s Murtićevim ilustracijama 1940. Ona pruža uvid u rano stvaralaštvo dvojice umjetnika, koji će poslije postati velika imena hrvatske poezije i slikarstva. Obojica su već u njoj pokazala umjetničke sklonosti koje će se razviti tijekom njihova daljeg stvaralaštva. Zbirka je izašla prije točno sedamdeset godina, a kako ove godine obilježavamo i dvadeset godina Kaštelanove i pet godina Murtićeve smrti, trostruka obljetnica povod je da napišemo nešto o toj njihovoj ranoj suradnji.

Roda ili djetinjstvo jave

Prvi susret dvojice umjetnika (prema Murtićevu navodu u knjizi Murtić Michaela Gibsona) dogodio se 1939. u jednom zagrebačkom parku i urodio ovom zanimljivo opremljenom zbirkom. Murtić je tada imao osamnaest, a Kaštelan dvadeset godina, bili su pod velikim utjecajem europskoga modernizma i socijalističkih ideja; Murtić je naginjao ekspresionizmu, Kaštelan nadrealizmu, što je očito i iz njihovih doprinosa ovoj zbirci. Odmah po tisku knjige ona je cenzurirana (vjerojatno zbog apostrofiranja socijalizma), a cijela naklada zaplijenjena je i uništena, tako da je to izdanje danas iznimno rijetko. Sve ilustracije izvedene su u linorezu i otkrivaju karakterističan Murićev stil, koji je tada bio u samu začetku.

Naslovnica je crvene boje, koja se spominje i u naslovu. Crveni konj je inače slika iz Otkrivenja koja djeluje snažno i energično (konj je jaka životinja; crveno je boja krvi, života, socijalističke revolucije) te je, kao što ćemo vidjeti, u suglasju s tekstovima u zbirci. Murtićeva ilustracija na početku prikazuje konja u trku. On je uokviren u gotovo pravilnu (100 x 95 mm) kvadratu relativno debelim linijama neravnih bridova. Tako uokvireni prikazi mogli su umjetniku biti poznati iz tradicije njemačkog ekspresionizma: nalazimo ih primjerice na grafikama Kirchnera ili Heckela na početku stoljeća. Prikaz konja u trku kroz polje koje sugeriraju horizontalne linije podsjeća na spiljske, odnosno primitivne prikaze životinje. Ona trči sa sve četiri noge u zraku („kao zec“, kako roman Zovem se Crvena Orhana Pamuka komentira jedan takav prikaz konja). Taj je prikaz antinaturalistički i ne odgovara stvarnom prizoru konja u trku. No posezanje za primitivizmima i referencije na predcivilizacijske stadije likovne umjetnosti karakteristični su postupci modernističkog izraza, od Picassa do njemačkih ekspresionista, na koje se Murtić ovdje očito poziva.

Sljedeća ilustracija stavljena je na početak prvoga dijela zbirke: Oskvrnjeno začeće. Dio započinje prozom u kojoj subjekt invocira niz ekspresivnih slika i beskompromisnih osuda svijeta i civilizacije. Ilustracija se ponovno sastoji od okvira neravnih bridova koji zatvaraju vertikalni pravokutnik unutar kojega je ljudski lik što naglavce pada u prazninu. Prikaz je sveden na gotovo apstraktan ornament, na plohu iz koje možemo samo naslutiti ljudske obrise. Rubovi plohe različito su rezani: ruke su zaobljene, koljena uglata. Prikaz ima dojam konačnosti, sloma i izgubljenosti te tako korespondira s proznim tekstom ispred kojega se nalazi. Nakon toga teksta koji prikazuje rasap modernog čovjeka slijedi pjesma Dinamit s željom za uspostavljanjem novog društva.

Drugi dio zbirke naslovljen je Crveni konj i uvodna ilustracija ponavlja onu s naslovnice zbirke. Rečenica uvodne proze daje objašnjenje slike: „Pregaženi čovjek misli o konju pijanom na livadi u letu, u skoku u prostoru“ (str 14).

Na stranici 17 nalazimo grafičku cezuru: debeli horizontalni pravokutnik. On dijeli dvije strofe i pjesničke slike jesenje večeri i straha noćne ulice te je njegova funkcija u službi teksta. Ista grafička cezura ponavlja se još dva puta na sljedećoj stranici, gdje uokviruje stihove o nasilju nad tijelom. Nakon njih slijede mnogo nježniji stihovi s motivima „usana od sna i snijega“ i „žene od mlijeka“. Ne zna se čija je ta, i ostale, čisto grafičke invencije u knjizi. Na naslovnom listu napisan je samo Edo Murtić kao autor „grafika“, pa možemo pretpostaviti da je i grafičko oblikovanje njegovo, ili osmišljeno zajedno s piscem.

Uvodna ilustracija trećega dijela zbirke, Gitara, ponovno je kvadratno uokviren prizor gitarista. Lik je prikazan sumarno kao potpuno stilizirana ploha. S desne je strane odsječen gotovo ravno, a obrisi gitare kao i njegove glave izvedeni su, kako se čini, u jednom potezu (odnosno, budući je riječ o linorezu, jednom zarezu). Poput ilustracije za Oskvrnjeno začeće taj se grafički prikaz bliži apstrakciji te izražavanju kroz čistu plohu, odnosno gestu. U tom su dijelu zbirke pjesme koje u izrazu jako podsjećaju na Lorcu. Ponajprije zbog motiva gitare, Cigana i strasti, ali i utjecaja lokalne tradicije, povezanosti s prirodom, nadrealnih asocijacija, kao i hipertrofija kolorističkih metafora: “zeleno crno zeleno žuto crveno sneno ozelenjeno“ (str. 30). Asocijativno nizanje slika u ritmičnim i nejednako dugim stihovima također ukazuje na Lorcin utjecaj. Na stranici 28 otisnuto je dvanaest vertikalnih linija koje možemo pročitati kao simboličnu ogradu koja se javlja kao motiv u pjesmi ispod, koja govori o Ciganima i lutanjima.

Oskvrnjeno začeće

Pravokutnici: nemir i red

Sljedeći dio zbirke nosi naslov Roda ili djetinjstvo jave, a uvodna je ilustracija ekspresionistički pejzaž s naglašenim suncem nad krajolikom koji sugerira morsku obalu. Sunce i obrisi krajolika urezi su u linoleum, a sve je drugo (što predstavlja prostor) crno. Za razliku od drugih linoreza u ovoj zbirci, kod kojih su obrisne linije predmeta i pojave crne, ovdje su one bijeli urezi. Time se u crno-bijeloj tehnici linoreza donekle postigla iluzija punoće, karakteristična za kolorističko slikarstvo mediteranskih krajolika. Kada već sama boja nije mogla biti prikazana, onda je ono što tu boju stvara (sunce) predočeno bjelinom na dominantno crnoj grafici. Također, ispunjenost prizora crninom asocira na ispunjenost intenzivnim bojama. Vrijednost crne pozadine na tom visokom tisku, iz koje se ističu izvor svjetlosti i obrisi krajolika, približno je jednaka vrijednosti tamnih lokalnih boja koje ispunjaju dalmatinske krajolike Jerolima Miše ili Ignjata Joba, iz kojih se ističu svijetli potezi sugerirajući kontrast svjetla i sjene. Osnovna je ideja ista: ispunjenost prostora bojom (ovdje akromatskim tonom) u kojemu prizor gradi sama svjetlost (prikazana svijetlim bojama, odnosno bjelinom ureza u linoleum). Riječ je o zakašnjelu impresionizmu koji je prošao iskustva ekspresije. Pjesma na stranici 35 pokazuje slikarski doživljaj prirode: „Da dođe kroz prozor kroz krov / Da nijem da gluh / I da mu rečem: / Druže zatvori oči i slikaj // On bi iz džepa izvadio sunce / Umotano u zamazani rubac / I mahao bi kistom opijen.“ Opjevani umjetnik, koji je gluh i nijem, spoznaje samo vizualnim putem. Sunce predstavlja svjetlost i izvor boja koje percipiramo, a „zamazani rubac“ može sugerirati tamni ton boja. Zanimljivo je kako ti postupci podsjećaju na Murtićevo kasnije, apstraktno slikarstvo koje upravo ispunjava platno intenzivnim i dubokim tonovima boja da bi svijetlim potezima izvukao neki akcent. Izvlačenje akcenta (bijele linije) iz ispunjena prizora logika je i ove ilustracije.

Crveni konj, grafika s naslovnice

Pjesmu Jablani na str. 39 prati zanimljivo grafičko rješenje: osam jablanova načinjenih od malih vertikalno postavljenih pravokutnika i visokih snopova od deset tankih linija na njima. Linije (krošnje) znatno su više od pravokutnika (debla) pa tako od osamdeset i pet milimetara jednog jablana njih sedamdeset i dva otpada na krošnju. Riječ je o zanimljivu geometrijskom apstrahiranju, koje je u ovoj zbirci upotrijebljeno i na sljedećoj ilustraciji.

Balerina u pirueti na stranici 41, koja ilustrira pjesmu Plesačica zaboravlja mjesečinu na prethodnoj stranici, sastoji se od pravokutnika nejednakih dužina. Neki od njih su crni, dok su drugi snopovi tankih linija (poput krošanja spomenutih jablanova). Plesačica konstruirana od pravilnih geometrijskih dijelova izgleda poput Maljevičevih ljudskih figura s početka 20. stoljeća. Izrazita geometrizacija ljudskog lika vrlo je neobična i za Murtićevo stvaralaštvo, i za karakter cijele zbirke, koja tekstovima i većinom ilustracija naginje duhu ekspresionizma, što podrazumijeva gestualnost i nemir u izrazu. Takav prikaz možda je nadahnut supermatističkim i futurističkim geometrizacijama. Činjenica što je motiv upravo balerina možda je aluzija na pravilan, matematički ustroj glazbe i plesa (iako se u samoj ilustriranoj pjesmi ples spominje kao izraz „zanosa“ i „strasti“).

Govoriti o sebi

Posljednji dio zbirke nosi naslov Autokritika. Prati ga ilustracija (str. 44) čovjeka koji zamišljen sjedi na stolcu bez naslona, pogrbljen, što je možda portret sama pjesnika, uz tekst „Morao bih govoriti o sebi“. Riječ je o najrealističnijoj ilustraciji u cijeloj knjizi, otuda i pretpostavka da je riječ o portretu, prije negoli o nekom općem prikazu zamišljenosti. Linije su izlomljene, a odijelo je grubo sjenčano. Popratni tekst odnosi se na čest zahtjev od poezije, zahtjev za autorefleksivnošću autora, a ilustracija se može tumačiti kao prizor pjesnika koji nakon napisane zbirke razmišlja je li dovoljno „govorio o sebi“. Nazivom Autokritika on, ironično, preduhitrava službenu, novinsku književnu kritiku.

Nakon sedamdeset godina ti prvi stihovi velikoga pjesnika, kao i prve grafike velikoga slikara, podsjećaju nas na živost hrvatske kulturne scene, prisutnu čak i u burnim godinama prije Drugoga svjetskog rata, koja se u ilegali nastavljala i za vrijeme rata, kao i u nesigurnim poslijeratnim godinama. Naraštaji koji su tada stvarali ostavili su nam poruku koju često zaboravljamo: da za građenje vrijedne kulturne i umjetničke scene nisu nužni idealni ekonomski ili politički uvjeti.