Violina koja se ne zaboravlja

Tvorac Zagrebačke violinističke škole Vaclav Huml rodio se u Berounu, Češka, 18. rujna 1880. Beroun je mjesto na pola puta između Praga i Plzena u blizini znamenitoga gotičkog grada Karlštejna, u krajoliku začudne sličnosti s pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja. Nakon valjanoga guslačkog znanja dobivena od strica, Huml se uspješno upisuje u razred znamenitoga pedagoga violine Otakara Ševčika na Konzervatoriju u Pragu. Još kao student djeluje u sastavu Kvarteta Praškog konzervatorija, u kojem prvu violinu svira znameniti češki violinist Jan Kubelik. Glazbene studije Huml završava 1899. s odličnim uspjehom, a zatim je, nakon trogodišnje vojne obveze, godinu dana prvi koncertni majstor Lavovske filharmonije i prvi violinist Kvarteta u istom orkestru. Temeljem međunarodnog natječaja, od 11. studenog 1903. preuzima mjesto učitelja violine u Glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (HGZ) u Zagrebu. Ravnateljstvo HGZ-a nije u tom trenutku ni bilo svjesno kasnije činjenice, da će Vaclav Huml zauvijek ostati u Zagrebu, ovdje se oženiti i osnovati obitelj – usprkos ponudama iz Lavova i osobito primamljivih iz Itace, država New York, i Cincinnatija u SAD-u te iz Londona, pa i nakon ponude iz Praga nakon Drugoga svjetskog rata – i biti trajno, sve do smrti 6. siječnja 1953, profesor majstorskoga razreda violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tijekom pedesetogodišnjega radnog vijeka odgojio je više od dvije stotine učenika. Nastupao je javno sve do 1926, kada sve svoje veliko znanje i dotadašnje radno iskustvo posvećuje pedagoškom radu. Vrijedno je podsjetiti da je Huml bio i jedan od osnivača Zagrebačkog kvarteta 1919.

Vaclav Huml velika je osobnost glazbenog i kulturnog te umjetničkog i pedagoškog violinističkog nasljeđa, silno važna vrijednošću i potrebnom brojnošću u svakoj glazbenoj kulturi, pa tako i u Hrvata. U glavnom gradu Zagrebu i u okolnim glavnim gradovima susjeda, pa i u onim dalekim, nižu se imena njegovih istaknutih učenika. To su Zlatko Baloković, Vlado Kolić i Maja Ćus-Vuković u Americi, Braca Milan Jovanović u Londonu na Guildhall School of Music, Miroslav Šlik na College of Music u Southamptonu, u Zagrebu i Pragu, Ljerko Spiller na Ecole Normale de Musique u Parizu i u Buenos Airesu, troje koncertnih majstora u Beču, Zlatko Topolski, Filip Matheis i Ljudevit Dobrony, niz violinista u Zagrebu – Marijana Schon, Zlata Špehar i Renata Senečić, Ladislav Miranov, Ivan Pinkava, Stjepan Šulek, Martin Barić, Milan Tarbuk i Josip Klima, zatim Ivan Weiland u Cluju i Zagrebu, Aleksandar Szegedi u Sarajevu i Zagrebu, Mary Žeželj, Lazar Marjanović i Petar Toškov u Beogradu, Albert Dermelj u Ljubljani i dalji mnogi razasuti svijetom. Svi oni, na taj način, via facti, čine zagrebačku violinističku školu na čelu s učiteljem Vaclavom Humlom uz već pridruženu drugu, treću i četvrtu generaciju nasljednika te škole.

Smrt Vaclava Humla bila je nešto poput ugasnuća najsjajnije zvijezde. Do tog vremena Zagreb i majstorski razred Vaclava Humla pohodio je niz studenata iz Vojvodine i Srbije, Mađarske, Bugarske i Slovenije te iz Londona. O brojnosti bugarskih studenata općenito na Sveučilištu u Zagrebu svjedoči Jutarnji list od 25. rujna 1939. kratkim člankom pod naslovom 450 bugarskih studenata na Hrvatskom sveučilištu.

Golema strogo poučavana disciplina violinističkog odgoja umjetnika u razredima Vaclava Humla i usmena predaja kao izvorište obnove i zadržavanja vrijednosti znanja okrunjena je u Zagrebu 1954. pojavom Zagrebačkih solista sa svojim prvim legendarnim sastavom: I. Pinkava, I. Weiland, Dragutin Hrđok, Vilko Bačić, Edo Pečarić i Tomislav Šestak, violine, Dušan Stranić i Stjepan Aranjoš, viole, Fred Kiefer (kratko Srećko Žager) i Zvonimir Pomykalo, violončela, Milan Prosenik, kontrabas, i Antonio Janigro na čelu kao dirigent. S druge strane trajno izbivanje ponajboljih profesora violine iz nastave za vrijeme turneja, što je odgovaralo tadašnjem sustavu željnu uspjeha, ali i našem zagrebačkom i hrvatskom prestižu, gotovo je dokraja osiromašilo upis studenata na Zagrebačku muzičku akademiju, tako da su mnogi odlučili i otišli na studij u obližnje glazbene akademije. Nekadašnja visoka vrijednost studentskog orkestra Muzičke akademije u Zagrebu posve je potonula. U ime svojih kolega zakucao sam tada na vrata prof. Rudolfa Matza, koji nas je objeručke primio. Osnovali smo 1957. Zagrebački omladinski komorni orkestar (ZOKOR), pri čemu je nekoliko studenata doslovce skinuto s vlaka za Ljubljanu. Pokrenuo sam zatim u prilici 90. obljetnice rođenja Vaclava Humla sastanak Humlovih učenika i 12. travnja 1970. održao predavanje s dijapozitivima u maloj dvorani HGZ-a uz veliki odaziv njegovih učenika. Osnovan je Odbor Memorijala Vaclava Humla na čelu s akademikom Stjepanom Šulekom, u kojem sam kao tajnik prihvatio organizaciju koncerta u katedrali 14. rujna 1971, u spomen 50. obljetnice zajedničkog nastupa Vaclava Humla i Zlatka Balokovića (orgulje Franjo Dugan), na kojem su nastupili I. Pinkava i njegovi studenti Vladimir First i Dubravka Šajfar (orgulje Vlasta Hranilović). Tim je povodom predsjednik Društva književnika Hrvatske Ivo Frangeš pripremio zanosan govor, objavljen u časopisu Muzika 1971, iz kojeg je važno zabilježiti: „...povijesni večerašnji koncert, dokazujući ne samo čvrstinu, nepobitnost postojanja teksta, dokazuje u isto vrijeme i čvrstinu, nepobitnost i postojanje onoga čemu je Vaclav Huml posvetio sav svoj život: dokazuje postojanje škole“. Zatim Frangeš govori o hrvatskoj kulturi i kaže: „Njezina je vrijednost i ljepota u tome što je toliko tobožnjih stranaca znala ne samo privući nego i nadahnuti. Otvorena prema cijelome svijetu, jasno određena prema svome narodu, ona nije mogla ponuditi korist, nego ljepotu, ali je upravo zato uvijek bila i nadahnuće za stvaranje i mogućnost da iskren zanos postane zbiljom. Humlovo djelo velik je tome dokaz.“

Koncertom u zagrebačkoj katedrali, uz veliku potporu niza radnih organizacija, skupljena su dostatna sredstva za Memorijal Vaclava Humla, pokrenut i održan 1973. u HGZ-u u čast obilježavanja 20. obljetnice smrti velikoga violinističkog pedagoga. Nastupilo je 23 solista violinista uz Zagrebačke soliste, Zagrebačku filharmoniju i Simfonijski orkestar HRT te uz ugledne zagrebačke pijaniste, organizirana je izložba glazbala, panel-diskusija i predavanje, a četiri godine potom utemeljeno je Međunarodno violinističko natjecanje Vaclav Huml kao kvadrijenalna priredba visoke razine u gradu Zagrebu. Obje manifestacije pokrenuo je Zlatko Stahuljak. Predsjednik ocjenjivačkog suda natjecanja bio je violinist svjetskoga glasa Henryk Szeryng od 1977. do 1985, a od 1989. do 2005. istaknuti majstorov učenik, naš Ljerko Spiller. Od devetog natjecanja predsjednik ocjenjivačkog suda je Josef Suk, jedan od pet vodećih violinista 20. stoljeća, praunuk Antonina Dvořaka i posljednji učenik znamenitoga češkog violinista Jaroslava Kociana, koji je bio zajedno s istaknutim Janom Kubelikom kolega Vaclava Humla u doba studija u razredu Otakara Ševčika u Pragu na samu kraju 19. stoljeća.

Zbog teške viroze Josefa Suka, u veljači 2009. zamijenio ga je poznati ruski violinist i pedagog Eduard Grach. Iduće, jubilarno deseto, natjecanje, član Svjetske federacije međunarodnih glazbenih natjecanja (FMCIM) od 1978. u Ženevi, bit će održano u veljači 2013. u Zagrebu.

Na kraju treba reći kako je Vaclav Huml našu sredinu upornim i predanim radom tijekom pola stoljeća silno zadužio. Odgojio je niz gudača, solista, pedagoga te komornih i orkestralnih glazbenika i stvorio tradicije unutar Zagrebačkog kvarteta, Zagrebačkih solista, niza komornih tijela i gudačkih sastava orkestara u Zagrebu, okolnim i susjednim gradovima, gdje se zrcale uspjesi široke lepeze majstorovih brojnih nasljednika.